‘Kad ronim na dah pod ledom opuštena sam, slušam svoje tijelo i u glavi vrtim najdraže pjesme’

‘Kad ronim na dah pod ledom opuštena sam, slušam svoje tijelo i u glavi vrtim najdraže pjesme’

Razgovor sa svjetskom rekorderkom u ronjenju na dah ispod leda.
Zoran Stupar
Zoran Stupar
4 min
prije 5 m

Rovinjanka Valentina Cafolla u ožujku ove godine napravila je nevjerojatan podvig. Ova 19-godišnja djevojka postavila je novi svjetski rekord u daljinskom ronjenju pod ledom. U jezeru Anterselva u Južnim Dolomitima, u jednom je dahu preronila 125 metara.

S Valentinom smo porazgovarali o sportu kojim se bavi. Boji li se ponekad, kako se priprema za obaranje svjetskih rekorda i što planira sad kad je završila srednju školu, otkriva nam u idućim recima.

Možeš li nam opisati sport kojim se baviš? Što on podrazumijeva, po čemu je poseban?

– Ronjenje na dah ili apnea (bez zraka) je prilično novi sport koji se temelji na zadržavanju zraka tijekom urona u vodu. Za razliku od običnog ronjenja s bocom, u ronjenju na dah nemaš mogućnost ostati previše dugo u dubini. Postoje dvije vrste ronjenja na dah. Prva i bolje poznata je ronjenje na dah u dubinu ili CWT (constant weight), dok je druga i manje poznata ronjenje na dah linearno – DYN (dinamika).

Ronjenje na dah je posebno po tome što ispod vode pronalaziš tišinu. Počinješ samog sebe bolje upoznavati, u tom trenutku sve oko tebe nestane, tu ste samo ti i more oko tebe. U ronjenju na dah možeš se natjecati sa samim sobom, iskušavati svoje granice i poboljšavati se. Većina ljudi bavi se i podvodnim ribolovom, što je ustvari oblik ronjenja na dah. Jedina razlika je da se koristi i podvodna puška za lov na ribe. Bez znanja kako pravilno roniti na dah ne može se znati kako se pravilno baviti podvodnim ribolovom, znati gdje stati, izroniti na vrijeme bez previše stresa.

Ronjenjem na dah, kao i svakim drugim ronjenjem, opasno je baviti se samostalno. Uvijek je pametnije biti najmanje u dvoje. Tako se smanjuje mogućnost bilo kakve nezgode.

Kako se pripremaš za natjecanja, obaranje rekorda? Je li te nekad strah?

– Prije svakog natjecanja ili obaranja rekorda imam razdoblje od pet, šest mjeseci gdje dva puta na dan imam trening u kojem vježbam različite načine disanja te fizičku spremu, koju radim van vode (čučnjevi, trčanje, cyclette, plank…) ili u vodi (bazen ili more). Prije samog natjecanja imam trening disanja i opuštanja i koncentriram se na to što moram napraviti kad uronim u vodu. Nije me strah kad uronim jer je to nešto što volim. Pogotovo obožavam kad vidim što se nalazi na dnu mora te osjećaj slobode dok plivam u prelijepom plavetnilu.

Kako izgleda cijeli proces zarona pod led, sve do izrona? Što se sve točno radi i što ti prolazi kroz glavu dok si pod ledom?

– Prije samog urona malo vježbam statiku i pokušam se koncentrirati na sve što trebam raditi kad sam pod ledom; kako plivati, kako udisati zrak prije urona. Pokušam se opustiti i ne misliti previše o stvarima oko sebe. Prije urona dobro uzmem zrak te zaronim i počinjem plivati jednim ujednačenim tempom kojim moram i stići do kraja. Ne smijem ići ni prebrzo ni presporo. Imam poluotvorene oči dok plivam i pratim narančasto uže, gledajući kako polako prolaze metri, sve dok ne vidim broj 125, gdje mi počinje i zadnja rupa i gdje ću morati izranjati. U slučaju da ne stignem do zadnje rupe imam i prije toga neke rupe gdje mogu izroniti ako bi nešto pošlo po zlu. Prvenstveno, ne mislim o ničemu osim o tome da se opustim i slušam svoje tijelo ili si u glavi vrtim neku od mojih najdražih pjesama.

Kome bi preporučila da se bavi ronjenjem i imaš li i kakvo upozorenje za njih?

– Ronjenje na dah preporučila bih svakome tko je željan što bolje upoznati samog sebe ili nekome tko voli biti u vodenom okruženju i znatiželjan je što bi mogao sve u njemu pronaći. Ronjenje na dah je za svakoga tko ima entuzijazma probati i iskusiti nešto novo. Ovdje nema granica, sve se nalazi u našim glavama. Jedino upozorenje koje mogu dati je da čak i deset metara može biti opasno bez treninga za osnove ronjenja na dah. Također, nikad se ne smije ići sam roniti jer baš tada se, nažalost, događaju nesreće.

Što te motivira da se baviš sportom?

– Od malena se bavim sportom. Probala sam ih stvarno puno, od odbojke, tenisa, preko jedrenja, ritmičke gimnastike, ali nikad nisam osjećala to što osjećam kad ronim na dah; tu smirenost i taj osjećaj opuštanja ili pak uspjeh dostizanja nečeg što ni u snu nisi mislio da bi uspio. To me motivira da budem još bolja i pokušam dospjeti i dalje od onoga gdje sam sad.

Tek ti je 19 godina – imaš li u planu okušati se i u drugim sličnim sportovima?

– Već skoro godinu dana bavim se i plivanjem s perajama, sportom koji nije jako poznat. Za razliku od običnog plivanja, koriste se stereo (dvije) ili mono (jedne) peraje. To je najbrži vodeni sport. U zadnje vrijeme dosta sam se poboljšala u njemu, ali, kao i uvijek, postoji jako puno stvari koje se mogu poboljšati i naučiti. Jednostavno, voljela bih nastaviti s ta dva sporta, za sad. A u budućnosti ćemo vidjeti što će mi bolje ići.

Pa reci nam onda kakve to imaš planove za budućnost? I što se sporta tiče i što se tiče školovanja, posla?

– Trenutno se koncentriram na mogućnost studiranja na nekom fakultetu i nastavka školovanja. Nadam se da će to makar biti neki fakultet vezan uz sport. Ljeti ću pokušati pomagati tati, koji me inače i trenira, koliko mogu u ronjenju s bocama, a što se tiče natjecanja probat ću ići na što više njih da bih uspjela što se više poboljšati i ostvarivati bolje rezultate.