Intervju: Milan Majerović Stilinović – Nadam se da će čitatelj poželjeti vlastiti iskorak u prirodu

Intervju: Milan Majerović Stilinović – Nadam se da će čitatelj poželjeti vlastiti iskorak u prirodu

Andrea Šalinović
Andrea Šalinović
3 min
prije 2 m

Knjiga “Što sam naučio na planini” Milana Majerovića Stilinovića proteklih je mjeseci na vrhu top liste najprodavanijih putopisa i knjiga o putovanjima. Dovoljan razlog da s njim porazgovaramo o tome što za njega znači planina i planinarenje.

Kada se i kako rodila Vaša ljubav prema planinama?

Od malih nogu volio sam provoditi puno vremena u prirodi. Ona je uvijek zanimljiva, ali kako odrastam, zaključujem da je još zanimljivija kad se penje, vodi uzbrdo. Brda koja prelaze u planine, planine koje prelaze granice – nema tu kraja, jedan vidikovac otvara pogled na nešto novo i tako se priča stalno nastavlja.


Što za Vas znači planina, odnosno planinarenje?

Planina je odmor i izazov, užitak i napor, avantura i meditacija, sve to idealno pomiješano u formulu koja regenirira i krijepi. Planinarenje je ponekad prilika za samoću. Ona bistri i opušta. Ponekad je prilika za druženje s obitelji i prijateljima u novom okruženju koje nas sve potiče i veseli. I uvijek je tu šansa za upoznavanje novih ljudi na stazi, nevažno je li to kratak mali susret na stazi ili dugi razgovor u skloništu kojeg se sjećaš godinama. Planinarenje je vrijeme isključenosti od svakodnevnih obaveza i digitalne komunikacije, vrijeme istraživanja i uživanja u nekad velikim, a nekad malim predstavama koje ti se odvijaju pred očima. Samo treba biti miran i tih, otići dovoljno daleko, sjesti ili leći, pričekati malo: svakakve se bitke, drame i sretni završeci događaju gore. I reljefu, i biljkama, i životinjama – i nama, ako si damo priliku i otvorimo oči.

Kada ste shvatili da ćete napisati knjigu o boravku u planini? Koliko je prošlo od ideje do realizacije?

Nekoliko mjeseci nakon što sam na osobnom Facebook profilu u tjednom ritmu objavljivao kratke priče pod zajedničkim naslovom “Što sam…”, kao nešto namijenjeno prijateljima, otvorio sam javni blog, istog imena. Reakcije i poznatih i nepoznatih ljudi pogurale su me u pravcu knjige, o čemu do prije dvije godine uopće nisam razmišljao. Bile su mi potvrda da ideju koja je svakog dana jačala – “obličiti i uvezati to u jednu zajedničku priču” trebam provesti u djelo, napraviti nešto u čemu ću uživati, ali će biti i zahtjevno, tražiti od mene dugotrajnu koncentraciju, organiziranost i predanost. Napisati knjigu slično je penjanju na planinu, ispalo je.

Kritike su sjajne, no jeste li imali tremu pred objavu? Ipak, knjige slične tematike nisu česte, a one rijetke napisane postanu gotovo kultne? Jeste li osjećali pritisak radi toga?

Nikakve treme nije bilo, a nema je i dalje. Ovo je moja priča, sa svim mojim vrlinama i manama, ograničenjima i talentima. Drugi ljudi imaju svoje priče, i u mnogima uživam, dok me neke ne zanimaju. Tako je i s ovom knjigom, to je samo još jedna knjiga u ogromnoj biblioteci svijeta. Drago mi je da su dosadašnje reakcije tako dobre, ali neće mi smetati niti loša recenzija, kad dođe. Različiti smo, ne možemo svi voljeti isto. Dovoljno mi je što sam je završio i izdao radi sebe, obitelji koja me podržavala, prijatelja koji su bili uz mene – i svih ljudi koji ovih dana uz nju plaču i smiju se, i razmišljaju o vlastitim odlascima u planinu. Zapravo, ne da mi je dovoljno, srce mi je puno.

Koju biste Vi planinarsku knjigu izdvojili kao sebi najdražu?

Teško pitanje, pa ću malo nabacivati, od šume i livade do gora i visokih vrhunaca: od Ćopićeve Ježeve kućice i Saltenovog Bambija, u društvu Kekeca, Heidi i Aslaka, dječaka sa sjevera, do Matthiessenovih, Krakauerovih i Chatwinovih putopisa, Thoreauovih lutanja oko jezera Walden i Leopoldovih pješčanih almanaha, Frostove i Whitmanove poezije s raskrižja i iz vlati trave, pa velebitskih šetnji Ede Popovića i obitelji Forenbacher, pa do Zaplotnikova nadahnjujućeg autobiografskog „Puta“ – izabrati jednu, to je kao da me pitate koja mi je staza na Medvednici najdraža. Ako baš moram neka to danas bude starinski putopis Dragutina Hirca iz 1898., „Gorski kotar“, s ilustracijama Vaclava Anderlea.

Možete li u nekoliko rečenica napisati što čitatelj može očekivati kada primi Vašu knjigu u ruke?

Nadam se da ću ga povesti na ugodno književno putovanje. Također, da smo urednik knjige, moj prijatelj Roman Simić i ja dobro složili itinerar puta, s dovoljno uzbuđenja i pametno raspoređenim odmorima. Da će uživati u pogledima na dizajn i moje fotografije koje je nadahnuto obradila dizajnerica Irena Mihalinec, kao i otkriti poveznice koje smo, svatko na svoj način, provukli kroz knjigu. Na kraju čitanja, nadam se da će se čitatelj osjeća kao da je svašta prošao, vidio i čuo, složio zanimljivu slagalicu, koja budi njegove osjećaje i misli zove na ponovno čitanje, i, više od svega, vlastiti iskorak u prirodu i kreativnost.