Doviđenja 2018. uz Papuk Trek & Trail

Doviđenja 2018. uz Papuk Trek & Trail

Valentina Durekovic Sertic
Valentina Durekovic Sertic
3 min
prije 11 m

Prosinac je iza nas, a nekako tradicionalno je to doba godine kada se osvrćemo na proteklo razdoblje, na lijepe trenutke u privatnom i poslovnom životu, uspjehe… Ponukana time, lagano i ja gledam svoju trkačku statistiku iz 2018. godine. Broj utrka mi je u porastu što pripisujem svom dragom trkačkom društvu iz Siska (a stvarno nikad nisam voljela ići na utrke). Valjda se isti luđaci i divljaci prepoznaju i povežu, a ostalo biva povijest: ako ti se i ne da trčati ili ići na utrke, svejedno ideš, ne možeš si pomoći. Da ilustriram njihov utjecaj, broj mojih utrka od trkačkih početaka, izgleda ovako:
2010. – 0
2011. – 0
2012. – 1 (prvi i jedini službeni polumaraton)
2013. – 1 (maraton broj 1)
2014. – 0
2015. – 1 (maraton broj 2)
2016. – 1 (maraton broj 3)
2017. – 2 (30 km Grawe noćni maraton + maraton broj 4 + kupovina prvog ‘pravog’ sata za trčanje)
2018. – 10 (unutar ovih je maraton broj 5 i jedna ultra)

Ovakav skok je mene ogroman! I dalje nisam baš ljubitelj utrka (dovoljan mi je jedan jesenski maraton godišnje i ubijanje u ljetnim pripremama), ali moram priznati da mi je na svakoj bilo divno s njima i zbog njih pa vjerojatno u sličnom tonu nastavljamo i u novoj godini.

Posljednja utrka na kojoj smo bili zajedno je Papuk Trek & Trail, krajem studenog 2018. Dio ekipe je bio i 2017. godine, a kako su imali samo riječi hvale za ovaj događaj, morali smo ga i mi ostali uvrstiti u svoje trkačke kalendare (to je taj domino efekt!). Od tri ponuđene utrke, Light – 8 km, Active – 18 km i  Challenger – 28 km, odlučujemo se za srednju kategoriju, 800 m uspona te lagani tempo jer je plan bio da cijelom dužinom budemo zajedno te tako proslavimo Vlatkin rođendan (većina je uspješno odoljela zovu utrke, ali neki su pojurili naprijed). Prevedeno, to je značilo zabavu i jedan dobar brdski trening.

Vrijeme je bilo hladno, no stabilno (zapravo, idealno), a na startu se okupilo oko 700 trkača uz jednu zanimljivost. Utrka je krenula malo kasnije od predviđenog jer je organizator odlučio pričekati ekipicu koja je kasnila (pobrkali su vrijeme starta). Prvi puta sam doživjela kasniji start i nije mi niti malo smetalo, štoviše, bilo mi je super. Glazba za nabrijavanje je svirala cijelo vrijeme, zabavljali smo se plesom i smijehom, a gesta organizatora mi je opet pokazala kako su Slavonci dobre duše te srdačni domaćini.

Nakon znaka za start, lagano smo krenuli te smo se držali zajedno većinu puta. Staza po parku prirode Papuk je prelijepa cijelom dužinom i vrlo trčljiva. Bilo je uspona, blata, kamenja, tehnički zahtjevnijih dijelova… Baš svega onog što čini pravi trail. Ukratko – uživancija! Mi se, naravno, nismo gasili cijelim putem: unijeli smo nemir i hihot među uspavana stabla i grane, valjda nam nisu zamjerili.

Okrepne stanice su bile izvrsne, pogotovo ona s ćevapima: na idealnom mjestu u idealno vrijeme, topla mast nas je podigla iz mrtvih. Volonteri su sjajno obavljali svoj posao, usmjeravali su nas kad je trebalo i podupirali u našim ludostima. Bez njih ova utrka zasigurno ne bi bila ista. Volonteri koje viđam po utrkama potaknuli su me da i ja učinim isto pa u ovoj godini planiram nekoliko takvih utrka koje neću trčati već ih olakšavati drugima. Nekako mislim kako ne mogu biti trkač u punom smislu te riječi, ako ne znam kako je na drugoj strani jer je volontiranje zaista sastavni, neraskidivi dio trčanja i utrka.

Nakon cilja, druženje smo nastavili u obližnjem kafiću u kojem se atmosfera nije stišavala, a sve uz fini grah, pivo i kolače (sve pohvale organizatorima). Meni je ovo zaista bila posebna utrka jer sam opet došla u Veliku nakon nekoliko godina. Kao da se zatvorio puni krug. Nekoć smo dolazili u Veliku zbog Dirty Old Festivala i zbog dobre glazbe, a sada dolazimo zbog utrka. Bilo mi je baš lijepo vidjeti iste ulice i kafiće te divnu rječicu Veličanku koja siječe grad, a koja je za vrijeme festivala služila kao osvježenje u ljetnim danima te kao prirodni hladnjak za piće i hranu. Osjećala sam se kao doma i definitivno opet dolazim u to gostoljubivo mjesto.

Prošla godina je zaista bila trkački san: bili smo posvuda, družili smo se i veselili, upoznali smo nove kutke u našoj zemlji, ali i izvan nje, upoznali smo sebe i druge, a sve zbog tog divnog trčanja. Zahvalna sam joj na svemu što mi je donijela, bila je savršena. Godinu sam završila sa samo tri crno-plava nokta, ali je zaslužila deset od deset!