Ekspedicija: Od mora do vrha – Iran

Ekspedicija: Od mora do vrha – Iran

Prvi svjetski uspon na najviši vrh Bliskog Istoka koji je krenuo s plaže Kaspijskog mora. Jedinstvena avantura na stratovulkan Damavand umalo je završila tragedijom, ali iskustvo i uspomene ostaju… Iran je prekrasna zemlja iz koji nijedan stranac ne odlazi ravnodušan, a divna priroda i ljubazni ljudi neizostavna su slika planinarskih ekspedicija u područje drevne Perzije!
Matej Perkov
Matej Perkov
9 min
prije 1 god

Teheran i Tochal kao Zagreb i Sljeme

Nakon prve hrvatske ekspedicije „Od mora do vrha“ u Maroku 2015. kada sam ispenjao Atlas krenuvši s plaža Atlantika, na red je došao i drugi projekt identičnog koncepta. Kao idealna destinacija nametnuo se Iran – lav Bliskog Istoka, drevna Perzija čiji sjever miluju valovi Kaspijskog mora s kojeg ću krenuti na Damavand, najviši azijski vulkan čije ime u prijevodu znači „bijeli zid“. Uistinu, poput zida se izdiže između Teherana i mora, kralj Elburz gorja na čijim se bezbrojnim vrhovima snijeg zadržava sve do kasnog proljeća. Već i samo putovanje bilo je avantura – noćni bus do Sarajeva i druženje s dragim prijateljima uz nezaobilazne ćevape, potom let preko Istambula do megapolisa Teherana čije sam se veličine pribojavao.

Teheran i Tochal

Teheran i Tochal

U gluho doba noći ljubazni taksist ostavio me u mračnoj prljavoj uličici pred domom Davida, prijatelja planinara koji me ugostio na svom kauču. Srdačni domaćin sutradan me odveo u hrvatsko veleposlanstvo na sastanak i pokazao mi najzanimljivije stvari u gradu u kojem bih se zaista nije lako snaći. Najviše su me se dojmili zidovi stare američke ambasade s visokim zidovima i bodljikavom žicom, a mural Kipa slobode s lubanjom zorno predočava stav Iranaca prema toj zemlji. Ambasada je napuštena 1979. uslijed Islamske revolucije, a o talačkoj krizi snimljen je poznati film „Argo“. Iran je danas moderna zemlja čiji dragi ljudi imaju isto tako suvremene stavove, a njihovi osmijesi su ono što ću najviše pamtiti. Aklimatizacijski uspon na planinu Tochal iznad grada podsjeća me na Sljeme – samo što planina ima 3970 m, a s nje se pruža zadivljujući pogled na brujeći grad u kojem živi više od 12 milijuna ljudi. Iako se tamnosmeđe nijanse njenih stijena ne mogu mjeriti s ljepotom dinarskog ili alpskog kolorita, teško je opisati osjećaj atraktivnog visokogorskog uspona sa zimskom opremom i svim pripadajućim opasnostima u ambijentu predgrađa ovog velikog grada. Prvi dio uspona do planinarskog doma na 2800 m osiguran je klinovima i užadi, a tijekom tog vikenda na planinu je hodočastilo tisuće Iranaca koji obožavaju planinarenje i boravak u prirodi. Znatiželjno su mi prilazili, svašta zapitkivali, nudili hranu i čak puštali Gorana Karana preko mobitela.

Uspon na Tochal

Uspon na Tochal

Drugi dio uspona obilježava snijeg koji ponegdje ima i dva metra, a table uz stazu upozoravaju na lavinsku opasnost. Na samom vrhu nalazi se limena kupola koja služi kao sklonište, a oko nje se vrzma desetak pasa lutalica koji čekaju penjače i žicaju hranu. S jedne strane puca pogled na nebodere Teherana, s druge na snijegom i ledom obavijene vrhove Elburz gorja. Za silazak sam odabrao rutu koja vodi u drugu dolinu i poznata je po brojnim vodopadima koji izviru u kršu, te opskrbljuju grad pitkom vodom. Staza se spušta u gradski kompleks uskih uličica gdje su jedino prijevozno sredstvo magarci, a brojni restorančići penjačima i izletnicima nude hranu i piće.

Na Kaspijskom moru

Grozeći se velegrada, uskočio sam u prvi taksi koji me odveo na kolodvor, te se smjestio u busu koji vozi do 300 km udaljenog grada Babolsar na obali Kaspijskog mora. Dočekao me oduševljeni Amir koji nikada nije upoznao nekog iz Hrvatske, te sam tri dana bio njegov gost. Babolsar ima oko 50 000 stanovnika, a plavetnilo Kaspijskog mora, najvećeg na svijetu, kao da je obojalo nebo i rijeku Babol koja u njega utječe.

Kilometarske pješčane plaže Kaspijskog mora

Kilometarske pješčane plaže Kaspijskog mora

Radoznalo sam obišao šarenu tržnicu kojom dominiraju arome lokalnih specijaliteta jer nisam imao vremena posjetiti teheranski bazar, a napravili smo i mali izlet i obližnji turistički Faraydunkenar. Družeći se s Amirom i njegovim prijateljima saznao sam mnogo zanimljivih stvari o životu u Iranu, gotovo se srameći predrasuda koje imamo prema ovakvim zemljama i ljudima koji ih nastanjuju. Što oni misle o Hrvatima? Ako isprava ne shvate pojam „Croatia“, ljudima je dovoljno reći „Branko Ivanković, Persepolis“ i sva su ti vrata otvorena. Ljudi te primaju u svoje kuće, nude te čajem i hranom, ponosno pozivaju susjede da vide zanimljivog gosta iz Hrvatske. Nogometom su zaluđeni svi, a naš Branko Ivanković ima status božanstva. Prvog dana pješačenja šapćem moru molitvu za sretan put, uzimam s pješčanog žala nekoliko školjkica za uspomenu, stavljam 25 kg težak ruksak na leđa i puštam suzu u teškom emocionalnom trenutku. Spremam se na avanturu života, a ispred mene je 210 km kroz priobalje Kaspijskog mora, rižina polja i zastrašujući Haraz kanjon.

Polazak s Kaspijskog mora

Polazak s Kaspijskog mora

Strah je minuo već nakon izlaska iz grada, a simpatični bradonja Shayan pridružio mi se u hodanju. „Samo hodam, nemam cilj, spavam uz cestu ili u džungli“ reče, ne ispitujući me previše. Šuteći smo grabili kilometre, dok se na jednom raskrižju nismo rastali. „Budi oprezan kroz ova sela, ljudi ne vole strance“ upozorio me. A ti ljudi koji ne vole strance silom su me uvlačili u svoje kuće, nudili mi čaj, smijali se mom plišanom medi Ivici. Atmosfera uz cestu je prava navijačka – svaki drugi auto trubi u transu, ljudi uzvikuju poruke podrške kroz otvorene prozore, žele se sa mnom fotografirati. Nude mi prijevoz, ali u čudu slušaju moje odbijanje jer na Damavand idem isključivo na vlastitim nogama.

Kroz kanjon Haraz

U gradu Amol, najvećem na mojoj hodačkoj ruti, ugostila me obitelj umirovljenih profesora engleskog jezika. Ponudili su mi fini riblji ručak, a čovjek za kojeg sam sumnjao da je agent pokazao mi je memorijalno groblje vojnika koji su davno stradali u ratu s Irakom. Prvu noć sam postavio šator uz obalu polja riže, a kreketajući zbog od nekoliko tisuća žaba nijemi dao spavati. Drugu noć proveo sam u džungli podalje od ceste, a zatim sam ušao u kanjon čijom je duljinom probijena cesta, prometna žila kucavica iranskog sjevera. Bezbrojni kamioni i autobusi dizali su oblak prašine visoko u zrak, a uplašeni psi lutalice cvileći su molili hranu. Često sam nailazio na restorančiće i benzinske postaje pa nisam imao problem oko prehrane, a dobri ljudi koji su me radoznalo dočekivali u selima psihički su mi itekako olakšali teško hodanje. Najgori su bili mračni, uski, smrdljivi tuneli kroz koje sam brzo hodao s maramom preko nosa.

Kroz Haraz kanjon

Kroz Haraz kanjon

Priroda oko mene se mijenjala, a kanjon je postajao sve impozantniji i skrivao je mnoge kutke koji su me zapanjili svojom ljepotom. Visoke litice skrivale su nebo, a unatoč proljetnom razdoblju bilo je hladno. Noćio sam uz divlju rijeku Haraz, u malim džamijama uz cestu, skladištima benzinskih postaja. Nakon osam dana hoda stigao sam u Polur, selo na 2200 m podno Damavanda u kojem se nalazi u bazni logor. Nisam sjedio uz cestu ni 20 minuta, kadli se zaustavio auto s bračnim parom i dvoje djece – inzistiraju da pođem s njima u obližnji gradić Rudehen i budem njihov gost. Dva dana sam se odmarao kod divne obitelji Raji, a njihovo znanje engleskog učinilo je našu komunikaciju lakšom i zanimljivom. Prevrtljivo vrijeme poigravalo se mojim živcima, a nakon povratka u Polur još dva dana čekao sam priliku za početak uspona.

Damavand – „Bijeli zid“

Napokon – krećem. Od sela do 14 km udaljenog početka staze vodi panoramska cesta, a sunce je obasjavalo neobičnu stožastu planinu čija je bjelina kontrirala plavom nebu. Kiša je počela baš kada sam stigao do skloništa u Logoru 2. Pored male džamije stisnulo se desetak Talijana koji su završili svoju avanturu i čekali džipove koji će ih odvesti u dolinu. Talijanski penjači htjeli su znati što sam sve prošao na putu, a uskoro su se svi razišli. Društvo mi je pravila tek jedna ptičica koja je uletjela u sklonište kroz razbijeni prozor. Tvrdo sam zaspao, a pred jutro me probudila hladnoća.

Uspon na Damavand, u pozadini Boderar

Uspon na Damavand, u pozadini Boderar

Lijepo vrijeme ohrabrilo me i krenuo sam prema Logoru 3 na 4200 m. Sreo sam dva penjača u silazu i vrludao utabanom stazicom kroz vulkanske stijene neobičnih oblika, nastale izlijevanjem lave prije nekoliko tisuća godina.  Iza mene puca pogled na greben impozantne planine Boderar s brojnim atraktivnim vrhovima, dug 50-ak km. Uskoro evo i snijega koji pokriva stazu, a krajolik postaje jednoličan i prilično težak za orijentaciju. Kasnije su neki penjači pričali kako su se izgubili, pa se vraćali do Logora 2 i čekali idući dan za uspon. Što sam se više uspinjao, zrak je bio rjeđi i više sam se umarao. Nakon 5 i pol sati hoda s olakšanjem sam ugledao planinarski dom  na 4200 m koji se svojim koloritom sasvim uklapao u ambijent i bilo ga je teško uočiti. Unutra je bilo jednako ledeno kao i vani, samo što nije puhao vjetar. Nekoliko Poljaka, Rusa, Austrijanaca i Kinez izgledali su izmučeno i čekali lijepo vrijeme za uspon, krateći dane ležanjem u krevetu. Ovdje se nema što drugo raditi, a kroz prozor se zbog magle ništa ne vidi. Jezivo zavijanje vjetra dopire izvana, a iznutra odjekuje drečanje orijentalnih narodnjaka koje puštaju domari, dva mlada Afganistanca koji komuniciraju isključivo dernjavom. Odlazak na zaleđeni wc izvan doma je poseban projekt, a zbog visine jedemo na silu jer nemamo apetit. Četiri dana čekao sam da se oluja smiri, a penjači su razočarano silazili u dolinu. Dolazili bi drugi, ubrzo gubeći entuzijazam kada bi shvatili da je vrh nedostupan. Četvrtog dana počinje vikend, u dom dolaze dva lokalna vodiča i nude nam da pođemo s njima na vrh. Rusi se nećkaju, ja pristajem jer mi je nezamislivo da ostanem bez vrha nakon sveg truda samo zato da bih uštedio novac. Iako vjetar i dalje divlja malo manjom žestinom, magla se diže i vodič mi jamči da vremenski uvjeti neće biti problem. Krenulo nas je četiri, a nakon trećine puta dvojica odustaju i vraćaju se. Vrijeme se pogoršavalo, bilo je strahovito hladno i magla je smanjivala vidik. Bilo je strašno teško, jedva sam disao i noge su bile kao od olova. Htio sam natrag, ali miris sumpora uvjerio me da smo blizu.

Vrh Damavanda

Vrh Damavanda

Da li je vrh vrijedan života?

Stigli smo na vrh nakon 5 sati uspona, što je izvanredno vrijeme za zimske uvjete. Oluja je dosezala vrhunac i počela je grmljavina, bio sam uzbuđen i zahvalan vodiču jer se sam sigurno ne bih popeo. Sad samo treba sići, ali u olujnoj mećavi moj vodič se izgubio, a nazad nismo mogli zbog zaleđenih stijena i jakih udara vjetra. Uplašen je i plače, a oči su mu pune krivnje. Bio je u šoku, nije znao što učiniti. Ubrzo se uspostavilo da nema mnogo iskustva, niti je ponio odgovarajuću visokogorsku opremu.  Nitko ne zna gdje smo, nemamo signal, nitko neće doći. Sami smo. Započeli smo samospašavanje, te sam poveo silazak strmim kuloarom koji mi se činio najpogodniji. Kuloar je postajao širi i blaži, a oluja je jenjavala. Vodič me upozorava da vjerojatno silazimo na sjever umjesto na jug, ali nije važno. Samo dolje. Lagani vjetar razmaknuo je magleni veo i sunce je obasjalo snijegom pokriveni Boderar – ipak se spuštamo na jug! Bili smo na krivom grebenu i morali smo se preko zaleđenih stijena spustiti u široki kuloar, tri stotine metara ispod planinarskog doma, pa zatim opet penjati. Uto nas je podmuklo zatekla druga oluja, sa snažnim vjetrom koji je u sekundi zameo tragove kojima su se tog dana penjači uspinjali u dom. Magla i gromovi prestravili su nas, a trenutak kada je vjetar na nekoliko sekundi razmaknuo maglenu zavjesu bio je dovoljan da nas spaze s terase dom i potrče nam u pomoć. Bili smo iscrpljeni, tresli se od hladnoće i straha. „Jeste li se popeli?“ radoznalo su nas ispitivali pomalo ljubomorni Rusi, ali nisu imalo na što biti ljubomorni. Ruke su me peckale, dobio sam ozebline na zapešćima. Iako mi je sada nakon svega drago što sam se popeo na vrh, u tom trenutku bilo me sram. Moj vodič Babek i ja grlili smo se suznih očiju, zahvalni što smo izvukli živu glavu. Sutradan sam sišao u Polur i dva dana se odmarao, šetao okolicom i istraživao zanimljiv kanjon u blizini slikovitog mosta koji u narodi nosi ime Reze Pahlavija. Jedva sam čekao doći kući, ovako duge ekspedicije iscrpe me fizički i psihički. Brojni dojmovi i uspomene neće tako lako izblijedjeti, a činjenica da će u povijesti ostati upisano kako je upravo jedan Hrvat prvi ispenjao ovaj vrh od razine mora ispunjava me ponosom. Ne znam hoću li se ikada vratiti u Iran, ali ovu zemlju ću pamtiti po dragocjenim iskustvima koja ostaju za cijeli život.