Highlander Velebit – kako sam završio utrku života

Highlander Velebit – kako sam završio utrku života

Cilj utrke je proći zadanu rutu u 5 dana, proći kroz 5 kontrolnih točaka koje čine: Škorpovac, Baške Oštarije, Panos, Veliko Rujno te cilj u Paklenici.
Filip Klancir
Filip Klancir
3 min
prije 2 m

Preživjeli smo ovogodišnji Velebit Highlander.

Na cilj u Paklenicu sam stigao s kolegom Denisom 5. rujna u prijepodnevnima satima. Nakon 5 dana napokon more i pranje :). Na startu nas je bilo troje, no kolegica je nažalost drugog dana morala odustati. Cilj utrke je proći zadanu rutu u 5 dana, proći kroz 5 kontrolnih točaka koje čine: Škorpovac, Baške Oštarije, Panos, Veliko Rujno te cilj u Paklenici. Prvi dan sam prešao 35 km, nije bilo u planu, ali sam ostao bez vode. Dolazim do izvora na putu, presušen. Markacija je pokazivala jos jedan izvor 10 minuta izvan staze. Ostavljam stvari te se upućujem do drugog izvora, ali i on je bio presušen. Opcije su bile vratiti se do svojih kolega sat i pol nazad, ili krenuti sam prema Škorpovcu jedno 2:30h. Odlučio sam se za Škorpovac. Na kraju se to pokazalo kao dobra odluka jer smo na svježinu i zdravih nogu odradili dobar dio puta, te stekli vremensku prednost. Sljedeće dane smo išli od točke do točke uz manje kilometraže, više odmora ali i zahtjevniji teren.

Na startu sam imao preko 20kg opreme na leđima, za sljedeću godinu, za koju sam se već prijavio, nastojat ću smanjiti na 15kg, ako ne i manje. Jako je važno imati slojevitu odjeću i biti spreman na sve vremenske uvjete jer se vrijeme mijenja svakih 5 minuta, iako smo ove godine imali s njim sreće. Preko dana je bilo malo oblačno, malo sunce, malo kiša i tako u krug, ali za trekking idealno. Noći su bile olujne, ali dobar šator, karimat i vreća naprave savršeni krevet uz smirujući zvuk kišice.

Od opreme, uz propisanu, najvažnije je imati jako dobre i razgažene gojze jer je teren izrazito zahtjevan (kamenje, stijene, korijenje, blato uz kišu…). Najviše ljudi je odustalo upravo radi žuljeva. Također je obavezno imati dobar ruksak sa širokim naramenicama, te dobrom potporom za leđa. Obavezeno nositi štapove, neki dijelovi su uski, negdje se morate penjati po stijenama pa dobro dođu za ravnotežu te vam rasterećuju ramena. Imao sam par padova koji su mogli loše završiti. Preporučujem i veliku kabanicu koja vam pokriva i ruksak te obavezno navlaku za ruksak. Radi dodatne zaštite sam u ruksaku sve pospremao u vodonepropusne vrećice. Svakako pazite da vam gojze ostanu suhe, jer u suprotnom možete dobiti žuljeve štomože znatno utjecati na ostatak vašeg puta. Šator koji sam koristio je Quick hiker 3. Brzo se sastavlja, prostran je, te je izdražao 4 olujne noći bez prokišnjavanja. Makar piše da je za tri osobe, idealan je za dvije plus stvari.
Ono što sam naučio iz ovog iskustva je da smo nosili previše stvari i previše hrane, no na pogreškama se uči, tako da se za sljedeću godinu planiram promišljenije spakirati.

Što se same utrke tiče, više ćete vidjeti iz slika i videa. Važno da ulovite ritam i samo hodate. Staze su dobro označene, no pritom mislim samo markacije. Na nekim dijelovima se treba paziti jer nedostaju markacije zbog srušenih stabala, odronjenih kamenja… Bit će teško, ali ako u glavi idete do kraja noge će izdržati. Priroda je predivna, ne znam je li ljepše hodati uz obalu ili kad vas baci u unutrašnjost i prašumu nikad dotaknute površine od ljudske ruke. Provlačenje ispod i iznad padnutih stabala, očekivajući medu i vukove :). Utrku sam mogao završiti i brže, za 3 dana, ali kada sam došao gore nisam se htio spuštati. Cilj trke i je upoznavanje Velebita te njegovo očuvanje, pa sam mu se i prepustio. Po pravilima svo svoje smeće morate nositi sa sobom, ali kada ugledate ljepotu prirode  i s njom se saživite, ni pod koju cijenu ne želite za sobom ostaviti ikakav trag. Na kraju smo i skupljali smeće koje smo našli. Ljudi su predivni na planinama, svi si pomažu, bodre, te opušteno uživaju. Sreli smo par životopisnih ljudi poput gospođe koja nas je usred planine pitala koji je dan, ili gospodina iz Nizozemske koji je auto ostavio u Sloveniji i pješke došao na Velebit s psom. Također su me se dojmili ljudi iz HGSS-a s kojima smo se družili i koji su nas pazili tokom cijele utrke, te im se ovim putem zahvaljujem.

Preporučujem svakome da isproba čari ove utrke. Uživat ćete u prekrasnoj i nedirnutoj prirodi Velebita, sklopiti nova poznanstva, osjetiti mir, zvukove prirode, isprazniti glavu i pomaknuti svoje mentalnei fizičke granice. Ja sam gore i sljedeće godine, pa ako se sretnemo možemo nastaviti priču i uživo.

I za kraj, podijelit ću s vama citatCharlesa Lindberga koji je sumirao cijelo moje iskustvo i zaključak, a on glasi “Prava sloboda leži u divljini, ne u civilizaciji.