Intervju: Ante Romac – prvi Hrvat koji je ishodao stazu Via Dinarica

Intervju: Ante Romac – prvi Hrvat koji je ishodao stazu Via Dinarica

Via Dinarica je trail staza koje započinje u Sloveniji i vodi putnika namjernika u avanturu preko Hrvatske, BiH, Crne Gore, pa sve do Albanije. Riječ je o ambicioznom projektu i ideji koja je prije svega jedna promocija planinskog turizma i planinarstva kao rekreacije, te očuvanja kulturno povijesne baštine stanovnika koji žive u planinskim regijama ovog dijela Balkana. Naš sugovornik, strastveni sinjski planinar Ante Romac, stavio je ruksak na leđa i krenuo – od početka, sve do kraja!
Matej Perkov
Matej Perkov
6 min
prije 3 m

Koliko dugo se baviš planinarenjem i što ti je u planinarenju najljepše?

Planinarenjem se bavim od svoje četvrte godine. Dakle to je za mene način življenja, mnogo više od hobija. Planinarenje krije razne čari, ali ipak ako bih morao istaknuti što mi je najljepše, naglasio bih to neko konstantno upoznavanje novih krajeva, ljudi i njihovih običaja. Osim toga, kroz sve ove godine planinarenja sam došao do zaključka kako su prijateljstva koja se steknu u planini najčvršća i najiskrenija. Usudim se kazati gotovo pa neraskidiva.

Kako si došao na ideju da ishodaš cijelu Via Dinarica, jesi li inače ljubitelj dugih višednevnih hodačkih tura?

Ideja je došla nekako spontano, u siječnju 2018. godine. Moram naglasiti kako sam prethodno već čuo za projekt ‘Via Dinarice’, ali posebni okidač za uputiti se na ovaj put je bio podatak kako je do sada ovu stazu prošlo svega 10-ak ljudi iz svijeta, ali nitko s područja naše regije (ex YU) i cijelog balkanskog poluotoka. To mi je bio poseban izazov, jer ti podaci najbolje govore o kakvom se zahtjevnom poduhvatu radi. Inače sam ljubitelj višednevnih hodačkih tura, posebno u surovim zimskim uvjetima planina Dinare i Kamešnice, po kojima planinarim od najmlađih dana.

Romantični trenuci u BiH

Romantični trenuci u BiH

Kako si se pripremao i čega te najviše bilo strah?

Nekih posebnih priprema nije bilo, jer sam vječito u pokretu, s obzirom kako sam avanturističkog duha, a i planinarski vodič, koji godišnje u prosjeku na planinama provede preko 100 dana. Pretjeranog straha nije bilo, samo malo pozitivne treme, jer se o mom putu govorilo mahom u lokalnim medijima. Isto tako sam se malo pribojavao mogućih ozljeda na terenu, pošto sam mislio kako ću svih 1300 kilometara staze od Slovenije do Albanije hodati sam.

Da li su strah i trema nestali sa prvim koracima, da li si se brinuo oko toga hoćeš li uspjeti sve prehodati?

Upravo tako, već nakon prvih par koraka u Sloveniji sva pozitivna nervoza i trema su prestale. Nisam se brinuo, jer sam bio svjestan kako mi je uz veliko planinarsko iskustvo, mentalna stabilnost uvijek bila najjači adut u planini. Isto tako, smatrao sam kako je već veliki uspjeh što sam se odvažio uopće krenuti na ovaj put i živjeti svoje snove, pa makar i odustao negdje prije kraja puta.

Koliko je dugo trajala cijela tura, koliko si dnevno kilometara ili sati otprilike hodao, jesi li uzimao neke dane odmora?

Cijela tura trajala je 59 dana. Dnevno sam u prosjeku hodao oko 25 kilometara. Imao sam 15 dana odmora. Pritom sam ukupno ispenjao nešto više od 52 000 visinskih metara. To je otprilike kao da se 6 puta uspinjete i spuštate od Indijskog oceana do Mt. Everesta.

Na Bjelašnici (BiH)

Na Bjelašnici (BiH)

Kakva su iskustva s ljudima koje si sretao na tom putovanju – planinarima, izletnicima, lokalnim stanovništvom? Je li bilo problema s policijom, jesu li te legitimirali kao sumnjivu osobu s velikim ruksakom?

Već sam naglasio kako sam na put trebao ići sam, ali ipak se to nije dogodilo. Naime par dana prije polaska na put, mi se javio Kristijan Karlušić iz Pule te me zamolio da mi se pridruži, što sam i prihvatio. Cijeli put smo propješačili zajedno. Manjih trzavica je bilo, ali na kraju sam dobio još jednog prijatelja za cijeli život. Isto tako iznad Senja nam se priključila Slovenka Hana Geder sa svojim psom Panom. Hana je krenula po trasi staze ‘Via Adriatica”, ali je na kraju nastavila s nama sve do našeg cilja u albanskim Prokletijama. Putem smo imali predivna iskustva s ljudima koje smo sretali. Kao da su se natjecali tko će nas toplije ugostiti. Stoga naglašavam kako su najveće bogatstvo ”Via Dinarice” upravo ljudi koji žive na prostorima kroz koje prolazi ova staza, a koji imaju srca velika poput dinarskih planina. S policijom nismo imali nikakve probleme.

Koliko je ruksak bio težak, da li je istina da nakon nekoliko dana na ovakvoj turi ruksak i planinar postanu prijatelji?

Ruksak je bio u prosjeku težak oko 25 kilograma. Da, uz gojzerice, ruksak je planinaru najveći prijatelj, pogotovo na ovakvim turama.

Što je logistički bilo najkompliciranije i kako si to rješavao (prijevoz, zalihe hrane i vode i slično)?

Moram priznati kako nisam imao apsolutno nikakvih problema s logistikom. Naime, moj rodni grad Sinj se nalazi otprilike na pola puta ove staze. Stoga su moji prijatelji i poznanici iz našeg sinjskog planinarskog društva ”NOPD Koćari” često mogli doći i donijeti mi stvari koje su mi bile u tom trenutku potrebne (došli su mi u susret čak 6 puta). Osim toga, veći dio ove staze tj. planina sam prethodnih godina pojedinačno propješačio. Tako da sam znao što me očekuje na terenu. Također sam bio pomagan od strane lokalnih planinarskih prijatelja, u logističkom i moralnom smislu, a koje sam već upoznao na nekim prethodnim planinarenjima.

Da li si tijekom hodanja imao susreta s divljim životinjama?

Tijekom hodanja susretao sam divlje životinje, najviše zmije, ali i poneku divokozu te srnu. Nikakvih problema i neugodnosti nije bilo.

Velebit - mitska planina i jedan od najljepših dijelova Via Dinarice

Velebit – mitska planina i jedan od najljepših dijelova Via Dinarice

Kako si podnosio samoću? Da li su ti nedostajali obitelj i prijatelji, jesi li imao kriza zbog kojih si htio odustati? Kako si se borio s time?

Kako je stalno jedno ili više ljudi hodalo sa mnom, samoća mi je bila nepoznat pojam. Čak mi je i nedostajalo malo samoće, s obzirom da prakticiram i višednevna solo planinarenja. Prijatelji i obitelj su me povremeno posjećivali, tako da po tom pitanju nije bilo neke naročite nostalgije. Psiholoških kriza nije bilo, jedino sam imao jednu krizu prouzrokovanu ubodom nepoznatog kukca, prilikom koje mi je otekla lijeva noga, ali nekako sam stisnuo zube i to sve u kratkom roku zaliječio. Bilo je i nešto padova, ali osim ogrebotina oni nisu donijeli neke ozbiljnije posljedice.

Gdje si sve spavao; je li bilo spavanja na otvorenom?

Pretežno sam spavao po planinarskim objektima, nešto malo i po privatnim smještajima, a svega par noći u šatoru, iako sam prije polaska na put očekivao znatno veći broj noćenja takvog tipa.

Na kraju što ti je bilo najteže, čemu si se najviše veselio?

Najteže mi je bilo kada su me na dvaput Velebitu te jednom na mojoj Dinari uhvatila grmljavinska nevremena, gdje su gromovi ”pucali” doslovno 100-tinjak metara od mene. Tom prilikom čovjek osjeti koliko je prolazan i malen u odnosu na prirodu. Najviše me veselila dobra klopa i cuga na kraju napornog dana, topli dočeci putem od strane moje logistike (obitelji, prijatelja, poznanika, do tada ”neznanih junaka”…), kao i poruke podrške koje sam svakodnevno dobivao pismeno i usmeno. Bez svih njih bih teško završio ovaj put te im se i ovom prigodom zahvaljujem.

Sa Sinjankom Majom u Prokletijama

Sa Sinjankom Majom u Prokletijama

Koji ti je općenito dojam ove ishodane rute (koji si po redu koji je ovu rutu ishodao), da li je preporučuješ?

Nakon 59 dana hodanja i dolaska na cilj u Albaniji, razmišljao sam nastaviti dalje preko kosovskih Prokletija, makedonskih i grčkih planina sve do Egejskog mora. Ipak sam u zadnji trenutak odustao od tog nauma. Po povratku doma, sve je bilo nekako neobično i drugačije. Trebalo mi je neko vrijeme za vratiti se u realnost i promijeniti ”program”. Neko vrijeme nisam uopće bio svjestan što to sam napravio u 59 dana. Ipak, kada su se dojmovi malo slegli, osjetio sam veliko zadovoljstvo i ponos. Ipak, biti prvi Dalmatinac te Hrvat i balkanac (uz suputnika Kristijana), koji je prešao ovu jako dugu i tešku stazu, je, ruku na srce, velika stvar, koja će me vjerojatno pratiti tokom cijeloga života.

Koji su ti savjeti za planinare koji namjeravaju ponoviti tvoj pothvat?

Savjetujem svima da slijede svoje snove, žive život punim plućima, odbace okove ”što će svijet reći ako…” i usude se makar probati. A sve koji planiraju ovaj put, neka mi se slobodno jave, ako misle da im na bilo koji način mogu biti od pomoći. Definitivno nećete požaliti odaberete li ovaj put.

Koje ti je mišljenje o Hrvatskoj kao destinaciji za aktivni odmor i planinarenje, te Balkanu općenito?

Smatram kako je Hrvatska, kao i cijeli Balkan, previše neiskorištena po pitanju aktivnog turizma i planinarenja.  No, ipak vidim kako su se stvari napokon pomaknule s mrtve točke, te se u mom kraju, a i šire, sve više razvija ova vrsta turizma. Jedan od dokaza kojom potkrepljujem ovu tezu je i podatak da sam nedavno pokrenuo vlastiti obrt ”Dinaric guides”, što dodatno govori koliko sam svjestan potencijala koje posjedujemo i uvjeren da je to pravi način za ‘oživjeti’ ruralne krajeve Lijepe naše, ali i cijelog Balkana.