INTERVJU: „POPETI SE NA HIMALAJSKI VRH BIO JE NAŠ SAN!“

INTERVJU: „POPETI SE NA HIMALAJSKI VRH BIO JE NAŠ SAN!“

Što to motivira ljude iz pretežito ravničarskog kraja sjeverozapadne Hrvatske, tek s ponekim brežuljkom ili malom planinom, da krenu tražiti zadovoljstvo i ispunjenje u visokom gorju? Varaždinsko- međimurski duo Selma Vajzović i Nikola Prprović posjetili su Himalaju i napravili pravi podvig popevši se na 6189 m visok Island Peak koji se nalazi u ovom najvišem svjetskom planinskom lancu. Ovo avanturističko putovanje bilo je ispunjeno raznim doživljajima, a usponu na himalajski vrh prethodile su ozbiljne kondicijske pripreme i usponi na alpske 4 - tisućnjake Monte Rose, te brojne uspone u slovenskim alpama. Himalajski bogovi čuli su molitve odaslane sa šarenih zastavica – Selma i Nikola ispunili su svoj cilj i vratili se kući, te oduševljavaju javnost s popularnim predavanjima.
Andrea Šalinović
Andrea Šalinović
6 min
prije 4 t

Koliko dugo se bavite planinarenjem i što vam je u planinarstvu najljepše?

Planinarenjem se bavimo otprilike sedam godina, krenuli smo lakšim planinarskim stazama.Zadnjih nekoliko godina privlače nas sve zahtjevniji alpinistički usponi, najviše oni zimski, razne ferate, penjanje sportskih i dugih smjerova. Ono najljepše u planinarstvu nam je mir koji priroda daje, najčešće odabiremo vrhove koji nisu toliko posjećeni, baš iz tog razloga da možemo uživati u prirodi i tišini. Dok s druge strane puno adrenalina, fizičkih i psihičkih izazova koji nas čine svaki put sve snažnijima i boljima.

Koje ste sve inozemne planine do sada obišli i kako se rodila želja za odlaskom u Himalaju?

Često planinarimo i penjemo u Sloveniji, Austriji, Italiji, Švicarskoj, od mnogobrojnih vrhova koje smo popeli izdvojili bi Gran Paradiso (4061 m) i Balmenhorn (4167 m), Montaž (2753 m) u Italiji. Četvrti najviši vrh Švicarske Signalkuppe (4554 m), u Sloveniji, najviši vrh Julijskih Alpi Triglav (2864 m), između ostalog Prisojnik (2547 m), Mangart (2679 m). Zimski uspon na Špik (2253 m), Branu (2253 m), Ankogel (3252 m). U Dolomitima, Cimacadin (2788 m), Monte Paterno (2746 m). Prošli smo dvije od najtežih ferata u Sloveniji Cjajnik i na Zelenici Splodnji Plot.

Želja za odlaskom rodila se tijekom prvog Nikolinog trekinga Himalajama prije šest godina. Oduševljen veličanstvenom ljepotom himalajskih vrhova, krajolika i ljudi odlučio je da će se svakako vratiti, ali ovaj put se popeti na neki od zahtjevnijih vrhova. Baš kad sam razmišljala kako i s kime  otići u Nepal, Nikola je objavio na Facebooku da traži suputnika za popeti vrh Island Peak (6189 m). Javila sam mu se i tako je krenula naša priča. Oboje puni adrenalina, željni avantura počeli smo planirati ovo putovanje godinu dana unaprijed.

Ima još stvarno puno vrhova koje smo prošli, mogli bi nabrajati do sutra.

Kako ste se odlučili baš za Island Peak i što taj uspon znači za vas? 

Za Island Peak smo se odlučili jer je to jedan od vrhova koji nisu toliko posjećeni, a tehnički i kondicijski je dosta zahtjevan, s time da se s vrha pružaju fantastični pogledi na većinu poznatih osamtisućnjaka Lhotse (8516 m), Makalu (8481 m), Baruntse (7129 m), Nuptse (7861 m)…

Osobno, uspon na taj vrh za nas znači pomicanje granica vlastitih mogućnosti. Odgovor na pitanje koliko smo  metalno i fizički zapravo snažni.

Kako ste se pripremali za ovu himalajsku ekspediciju, da li je trebalo ići više ljudi s vama, da li ste imali vodiča?

Nikola i ja smo odlučili na ovo putovanje ići sami, uz pomoć nepalske agencije. Pripreme od same odluke do realizacije puta trajale su godinu dana. Sami smo napravili rutu koju želimo proći, mjesta koje želimo posjetiti i vrh koji ćemo popeti. S tom idejom javili smo se u nekoliko nepalskih agencija, odabrali najoptimalniju i krenuli u realizaciju. S obzirom da smo imali 70 kg opreme, imali smo jednog vodiča i dva nosača koji su nas cijelo vrijeme pratili. Što se tiče kondicijskih priprema, ništa posebno, to je naš stil života. Stalno penjanje, planinarenje, alpinizam, trčanje, teretana, biciklizam itd. Stalno smo u pokretu, tako živimo.

Kakav je doživljaj stajati na ovakvom himalajskom vrhu?

Popeti se na šestisućnjak je jedno nadnaravno iskustvo koje teško da ćemo Nikola i ja moći ikad ikome objasniti. Izuzetno teško, penje se po noći, u zoni snijega i leda na temperaturi od -20 stupnjeva, s velikom količinom opreme i odjeće na sebi u vertikali od 90 stupnjeva, naravno, 50% manje kisika. No, proporcionalno težini izazova raste i naše samopouzdanje. To je naša ljubav, radimo ono što volimo i zbog čega se osjećamo živima. Mislili smo da ćemo na vrhu biti euforični, plakati od sreće, no u tom trenutku doživjeli smo to vrlo smireno, vjerojatno nam mozak nije još procesuirao cijelu priču, a vjerojatno i zbog iscrpljenosti. Cijeli uspon i silazak trajao je 12 sati. Tek nakon pet dana slegla nam se cijela priča i stigle su one prave emocije.

Koliko je vaša tura trajala i koliko je zahtjevno hodati na tim visinama?

Naše putovanje je trajalo 25 dana, od toga smo 18 dana bili na trekingu, prošli smo otprilike 200 km. Petnaest dana nam je trebalo da dođemo podno Island Peaka, putem smo prošli dva od tri najteža prijevoja u Himalajama Renjo la Pass (5360 m), Cho la Pass (5420 m), popeli vrhove Kala Patthar (5545 m), Gokyo Ri (5357 m), te popeli se do Everest Base Campa (5357 m) koji je polazišna točka za sve ekspedicije na Mount Everest. Dnevno smo hodali po sedam sati i uvijek noćili na drugom mjestu, ponegdje i dvije noći zbog aklimatizacije organizma na nadmorsku visinu. Svaki dan smo se penjali sve više, te osjetili simptome visinske bolesti nakon 5000 m. Tada treba dati tijelu vremena da se adaptira, piti puno tekućine i nakon svakih nekoliko koraka imati odmor. Osim lagane prehlade i blagih simptoma visinske bolesti ozbiljnijih poteškoća nije bilo.

Kakav je kulturološki doživljaj Nepala, osjeti li se autentična kultura ili je sve više-manje iskomercijalizirano?

Doživjeli smo kulturološki šok, posebno ja koja sam po prvi puta posjetila tu zemlju.

Tijekom ture prolazili smo kroz mnoga sela. Nepalci jako skromno žive, u malim kućicama, na dva obroka dnevno, većinom riže ili tsampe (pečeno brašno s malo maslaca i zalivene vrućom vodom). Kupaju se vani u lavoru, peru odjeću u rijeci. Djeca je bezbrižno igraju vani s onime što nađu u prirodi. Stalno su nasmiješeni i zrače posebnom energijom. Mi nakon tri tjedna bez tople vode, grijanja, na skromnoj ponudi hrane, shvatili smo da nam ne treba puno za sreću, baš kao ni njima. Bilo mi  je teško vratiti se natrag u ovo obilje svega, neko vrijeme nisam išla ni u dućan jer sam shvatila da mi ništa ne treba. Ima težih dana kad nas uhvati nostalgija za Nepalom, kad spoznaš da negdje postoji neki drugi svijet u kojem materijalno ne postoji, često ti to dolazi u misli i ima trenutaka kad bi dao sve da se možeš iste sekunde vratiti. Ovo putovanje je jedan dio nas zauvijek promijenilo.

Ima li mnogo drugih penjača i planinara, kakva su iskustva spavanja po „lodgevima“?

Ima puno planinara iz cijelog svijeta, najviše Engleza i Nijemaca. Uvijek smo s nekim porazgovarali, izmijenili doživljaje s puta. Posebno drag nam je ostao glavni kuhar iz baznog kampa, koji je spremao posebne obroke za mene jer smo Nikola i ja na posebnoj prehrani bez brašna i šećera i on je prvi koji nam je dotrčao ususret kad smo se spustili s vrha. Zauvijek ćemo pamtiti tog simpatičnog Nepalca. No, najviše smo se dužili s vodičem i nosačem, večeri bi provodili čitajući knjigu, piskarajući nešto u dnevnik. Spavanje u lodgevima je posebno iskustvo, sobe se ne griju, grije se samo u prostoriji za večeru i to od 18 do 20h. Spavali smo u zimskim vrećama, u termo odjeći, s kapom i rukavicama. No, najviše smo se veselili doručku, toploj kavi i pogledu iz lodgea, to je imalo svoju posebnu čar.

Kako to da su vaša imena ostala zapisana na tabli u poznatom Rum doodle baru?

Za famozni Rum Doodle Bar, saznala sam čitajući neke knjige, dakle, to je bar u koji se dolaze upisati svi oni koji su popeli najviši vrh svijeta, Mount Everest. Javili smo se našem himalajcu Stipi Božiću i on nam je lijepo objasnio kako doći do njega. Otišli smo u taj bar, proučavali stare upise svih slavnih himalajaca, bili smo oduševljeni, biti na mjestu gdje i svi alpinisti koji su ti uzor i kojima se diviš, čitati njihov rukopis i vidjeti njihove slike. I oni su bili tu gdje i mi sada!

Vlasniku smo ispričali o našem usponu na Island Peak i odmah nam je donio „šapice” na koje smo upisali svoj poduhvat i pokazao mjesto gdje se nalazila hrvatska zastava i zamolio nas da svoje „šapice” stavimo na zastavu. Naša imena upisana su zauvijek u slavnom Rum Doodle Baru uz bok svim alpinistima kojima se divimo. Sreći nije bilo kraja i taj dan su se emocije s vrha napokon proradile.

Kakve su vaše emocije i uspomene s ove ekspedicije, planirate li opet u Nepal?

Bio je taj trenutak kada smo shvatili  koliko smo moćni i snažni,  da se u jednom trenutku preplašiš  samog sebe. Zapitaš se, otkuda dolazi ta energija i snaga? Shvatiš da granice ne postoje, da nemoguće ne postoji, treba samo vjerovati u to. Raditi ono što voliš i biti ono tko zaista jesi jer tada znaš da si na pravom putu. U Nepal se vraćamo sigurno, ovo je tek početak!