Intervju sa svestranom Majom Bonačić: Moj um u potpunosti caruje nad mojim tijelom

Intervju sa svestranom Majom Bonačić: Moj um u potpunosti caruje nad mojim tijelom

Vladimir Šimović
Vladimir Šimović
4 min
prije 4 t

Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu (2.4.), žena, majka, zmajica, Maja Bonačić, sada već po peti jubilarni put, počinje svoj projekt Zaigrana Pedala prilikom kojeg će održati niz besplatnih predavanja o ulozi igre u emocionalnom razvoju djece s poremećajem iz spektra autizma. Maja će u sedam gradova (Zagreb, Sisak, Pula, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik) održati sedam predavanja, a između svojih destinacija će prometovati cestovnim biciklom.  S Majom smo odlučili popričati o njenom projektu, Zaigranoj Pedali, ali i o svakodnevnim izazovima s kojima se susreće dok ispunjava ulogu samohrane majke, poduzetnice i uspješne sportašice.

Majo, kako se rodila ideja o Zaigranoj Pedali?

Na jednom biciklističkom treningu sam razmišljala o tome kako javnost jako malo zna o autizmu i kako se može raditi s djecom i kroz igru, a ne samo „za stolom“. Naime, terapeutska igra je jako važna u svakom procesu, jer ne samo da „čuva“ emocionalni razvoj, nego ga i potiče. Primijetila sam da sama predavanja o autizmu nisu baš zanimljiva ljudima ili medijima da ih prenose pa sam razmišljala kako napraviti dobar PR cijelom projektu. Kako sam bila na biciklističkom treningu, ideja se pojavila sama od sebe – ići ću od predavanja do predavanja na biciklu.

Koliko tebi osobno znači taj projekt?

Pa jako puno iz više razloga. Upoznala sam jako puno predivnih ljudi kroz projekt, s kojima i dan danas imam kontakt i surađujem oko sličnih projekata. Također, ostala sam u kontaktu s puno roditelja, tako da mogu reći da cijeli projekt ima smisla, jer su ljudi stvarno saznali nešto novo i na taj način pomogli svojoj djeci. Osim toga, ima puno značaja i za moj osobni rast i razvoj, od teških i zanimljivih trenutaka koje sam proživjela za vrijeme bicikliranja, do toga da sam uspjela organizirati projekt 5 godina zaredom, bez obzira na privatne životne okolnosti.

Kako si se počela baviti sportom? Što te je najviše privuklo aerobno intenzivnim disciplinama?

Počela sam se baviti 2009. trčanjem, a triatlonom na porodiljnom. Primijetila sam da mi dobro idu te patničke discipline, odnosno, mogu biti u narančastome satima, a anaerobnu aktivnost teško podnosim. Takvu vrstu patnje ne volim. A ovo bolovi, grčevi, umor – to mogu u potpunosti ignorirati. Moj um tu u potpunosti caruje nad mojim tijelom. Što sam starija, to me više zanima što moje tijelo može i za sada nisam još dotaknula granice. Nadam se da ni neću tako skoro, jer trenutno se jako zabavljam.

Kojim se trenutno sve sportskim disciplinama aktivno baviš i planiraš ići na natjecanja? Čini mi se da broj takvih raste?

Da! Ima premalo vikenda, još ja radim vikendima, a toliko zabavnih stvari u životu! Trenutno se natječem u ultramaratonima, cestovno duge pruge, planinske utrke, XCM i XCO utrke, ciklokros i cestovni biciklizam te sve triatlonske discipline. Od svega nabrojanog ću završiti ove godine barem po jednu utrku. Ali mislim da triatlon tu polako ispada iz slike. Zato i želim ove godine probati se kvalificirati za Havaje, jer entuzijazam polako opada. Sad me vuku najviše višesatne trkačke i MTB utrke. Možda i neka pustolovna u skorije vrijeme.

Baviš se s disciplinama koje zahtijevaju dosta vremena. Život bi ti svakako bio jednostavniji da treniraš za utrke od 5km. Kako sve stižeš? Koliko zapravo imaš „slobodnog hoda“ tokom dana i kako uopće izgleda tvoj odmor?

Nemam slobodnog hoda. Treniram oko 20-30 sati tjedno, ovisno koje je doba godine. Imam svoju privatnu praksu pa zato imam mogućnost slaganja svakog tjedna kao tetris. Nema pauza. Nema kava, osim za vrijeme ili poslije treninga, tako da se družim uglavnom samo sa sportašima. Idem često i na noćne treninge, nemam doma TV. Trčim na posao i s posla. Svaki trenutak je pametno iskorišten.

Bila si državna prvakinja u triatlonu sad već pet puta, završila si Iron Man, bila na postolju utrka u raznim disciplinama, a nedavno si u Beogradu istrčala 74. kilometra unutar 6 sati, što je četvrti rezultat na svijetu u 2019. (za sad). Što bi ti istaknula kao svoj najponosniji sportski trenutak?

Teško je reći. Možda upravo taj Beograd, a prije toga maraton u Stonu. Naime, Ironman sam znala da ću završiti bez problema, odnosno da sam fizički spremna za to. Za maraton u Stonu nisam bila spremna, završila sam ga isključivo glavom. A Beograd… pa nisam imala pojma što očekivati! Prvi put sam trčala ultramaraton i samo 4 maratona prije toga. Bilo mi je ohrabrujuće što sam 4 tjedna ranije trčala po noći 55 km preko hrpta Sljemena bez ikakvog problema, tako da sam imala ideju da mogu trčati 6 sati bez problema, ali nisam imala pojma koji bi to mogao biti tempo.

Janko (glavni trener u mom atletskom klubu i „krivac“ za moje skretanje u ultru) je rekao da bih mogla trčati 5min/km prosjek plus pauze. Odnosno da je realan cilj 70km u 6h. Ja sam na kraju imala prosjek 4.52/km sa svim pauzama, odnosno 74km. Ono što je najvažnije – imala sam od početka sve prolaze na 4.52 prosječan tempo. Dakle prvi, drugi, treći polumaraton, svi 1.42. Za prvu ultru što više mogu očekivati? To je tako rijetko uspjeti naći svoj tempo koji možeš držati par sati i ne puknuti, a meni je odmah pošlo za rukom, iako je bilo brže od dogovorenog. I uopće mi nije bilo teško, nisam se satrala, nisam se čak niti upalila dan poslije. Umor je potrajao dobrih 10 dana, ali ništa značajno i ništa opasno. Bile su očekivane krize, ali sve to brzo prođe, samo treba izdržati. Još je i moja Kala (7) bila tamo i navijala cijelo vrijeme s klupskom maramom, davala mi okrepe, petice… Savršenstvo! Baš jedan prekrasan sportski dan u mom životu!

Imaš li kakve savjete za ljude koji tek počinju s nekim sportom? Pogotovo novopečenim roditeljima, koji pokušavaju izdvojiti nešto vremena da se posvete sebi kroz neku sportsku aktivnost.

Prvi i osnovni savjet je – pomalo! Nema nigdje nikakve žurbe, u sport treba ući s poštovanjem i svjesnošću da ste proveli 20, 30, 40 ili 50 godina na kauču, maltretirajući svoje tijelo koje je stvoreno da se kreće. Naravno, podsjetit će se, ali mu treba vremena. Ja u ovih 10 godina trčanja nisam imala niti jednu ozljedu uzrokovanu treningom da sam trebala pauzirati od trčanja (o padovima s bicikla otom-potom), ali sam prvi maraton trčala nakon 6 godina, Iron Man nakon 8 godina, ultru nakon 10 godina trčanja. Totalni sam štreber po tom pitanju, ali zato idem samo prema naprijed. Nema padova u formi. A trenutno sam u boljoj formi nego ikad. Što se tiče roditeljstva, da zahtjevno je. Morate si odrediti prioritete. Ja sam se odrekla društvenog života izvan sporta i TV-a. I u redu je da netko to ne želi, ne moramo svi trčati ili trenirati 10 ili više sati tjedno no važno je svjesno odabrati što želimo ili ne želimo u životu i preuzeti odgovornost.

Maju i njenu sportsku karijeru možete pratiti na Facebooku: https://www.facebook.com/mbonacic, a Zaigranu Pedalu na https://www.facebook.com/events/2179913518688145/