Intervju: Sandra Berženji i ostvarenje sna na trci oko Mont Blanca

Intervju: Sandra Berženji i ostvarenje sna na trci oko Mont Blanca

UTMB koji se svake godine početkom rujna održava u Chamonixu najpoznatija je trail utrka na svijetu, a zaokružuje najviši vrh Alpa Mont Blanc. Ovo, kako kažu neslužbeno svjetsko prvenstvo u trčanju, spada u najveći sportsko – turistički događaj u Alpama i privlači ljude iz cijelog svijeta. Uopće nastupiti na utrci velika je čast i privilegija, a završiti UTMB je uspjeh koji nešto znači u trkačkoj karijeri. No, možda je još važnija od rezultata i natjecanja sama atmosfera prožeta alpsko romantikom i navijačkim ozračjem – o UTMB popričali samo sa Sandom Berženji, zagrebačkom trkačicom koja je lani sudjelovala u ovoj trci!
Matej Perkov
Matej Perkov
10 min
prije 2 m

Kada si se započela baviti trčanjem i što te najviše privuklo ovom sportu, da li si se i prije nečime bavila?

Tijekom vremena sam nekoliko puta kretala na razne oblike aerobic i fitness treninga, vježbi u teretani, vježbala sam neko vrijeme yogu, no nigdje se nisam zadržala dulje od godinu, dvije. Tako je bilo i s trčanjem. Oduvijek sam vjerovala da bi dobro bilo da započnem, otrčala bi koji kilometar, napravila plan treninga za sljedeći mjesec i to bi redovito propalo. Isprika je bilo posvuda. Na upis u Adidas školu trčanja na proljeće 2012. me nagovorila (suptilno natjerala) prijateljica Melita i ja sam prihvatila taj izazov pod uvjetom da se ne natječem. Plan je bio trčati po 45 minuta tri puta tjedno. Nakon tri mjeseca treninga jedva sam dočekala prvu utrku na 5km u sklopu Plitvičkog maratona i Zagrebački polumaraton. Strukturirani treninzi, svi u grupi nekako podjednako napredujemo, dobro je društvo. To me održalo. Sljedeće godine sam prešla u Atletski klub Forca te se spremila za prvi maraton (u Ljubljani) i sljedeće godine krenula na prvi treking (Zagorje trekk). Nakon prvog trekinga smo se prijateljica Irena i ja upisale u školu orijentacije Orijentacijskog kluba Kapela i tako se rodila ljubav prema orijentaciji, točnije orijentacijskom trčanju. Uvukla sam se u društvo koje je imalo sjajne ideje koje sam trebala samo pratiti i pritom se sjajno zabaviti. Naravno da mi se svidjelo da sam se počela baviti fizičkom aktivnošću i na neki način konačno preuzela kormilo svoje fizičke spreme u ruke. Ono što mi se kod cestovnog, trail i planinskog, pa i orijentacijskog trčanja najviše sviđa je da su to individualni sportovi gdje ne ovisi ekipa o tebi, već si sam prepušten sebi i svojoj želji i ideji treninga.

 

Koliko često trčiš i što te zapravo u trčanju najviše veseli, koje su to male radosti koje dobivaš od ovog sporta?

Trkače treninge odrađujem po planu koji nam trener iz kluba šalje svaki tjedan. Tijekom godina sam počela sve jače slušati što mi tijelo govori i malo se usporila. Nisam više redovita kako sam bila i to se vidi na rezultatima. No, trenutno mi je to prihvatljivo, a kad prestane biti znam što treba napraviti. Na trail treninge odlazim s prijateljima ili ih odrađujem na utrkama i tu sam redovitija, jer volim kad trčanje ima neku svrhu osim da poboljša rezultat. Da me provede kroz dosad nepoznate krajeve, da me transportira s točke A na točku B. Najveće dobrobiti mojih boravaka u prirodi i na treninzima su zapravo bolje mogućnosti rješavanja stresnih situacija na poslu i privatnom životu. Nakon što sam na Krk Trekku ostala zadnjih 5 km bez vode, na Velebit trailu vidjela trkača u nesvijesti, smrzavala se po noći na Sljemenu, ugasila se od napora pri raznim usponima, lakše mi je procijeniti što je stvarna opasnost i zbog čega se isplati brinuti i biti u stresu, a što treba samo pustiti.

 

Kada se u tebi rodila želja da sudjeluješ u spektakularnoj utrci UTMB, zašto je baš ova trka bila tvoj san? Možeš li nam ukratko opisati svoj trnoviti put koji si morala proći da bi se uopće ostvarila želja da budeš na startu u Chamonixu?

O UTMB-u sam imala prilike puno čuti od iskusnih trail trkača i pročitati na raznim portalima i mrežnim stranicama. A kad su prije dvije godine uveli live streaming mogla sam i sama vidjeti o čemu se tu zapravo radi. I što sam prvo primijetila? Predivni krajolik. Svi znamo da su Alpe predivne i ako ti netko kaže da možeš i trčkarati kroz njih, a da će ti putem dati nešto za jesti i piti i paziti te, nekako kao da ti je predao pozivnicu. Kod prvih slušanja je UTMB utrka zvučala kao nešto strahovito teško i nedostižno. No, onda odeš na web i pročitaš da se nude i utrke manjih kilometraža, pa onda upoznaš i ljude koji su to sve odradili, pa onda odradiš i sam nekoliko utrka duljih od 50 km (i ne umreš pritom) i na kraju povjeruješ da i ti to sve možeš. Tako je meni bilo i s maratonom, i s cijelo noćnim utrkama, pa i s UTMB-om. Prva reakcija je bila „nikad“, što je nakon kratko vremena prešlo u „hm, možda bi mogla“, i završilo s pitanjem „kad idemo?“.  Trebalo je sakupiti dovoljan broj bodova, što je značilo završiti nekoliko ultra utrka. Nisam išla na UTMB utrku od 100 milja koja kreće i završava u Chamonixu, već na CCC utrku od 100 km i 6.100 m uspona koja starta u Courmayeuru i nastavlja stazom UTMB-a prema Chamonixu. Za CCC je trebalo mislim 6 bodova koje sam skupila u 2 ultra utrke koje organizator UTMB utrka priznaje (UTMB Qualifying Race) i kad sam ih skupila, prijavila sam se. Budući da je upad na utrku za nas ne-elitne trkače lutrija, uz sakupljene bodove sam trebala imati i sreću da me izvuku. Prve godine je nisam imala, no druge sam godine izvučena, zajedno s Vlatkom i onda smo počeli planirati treninge. Imali smo 8 mjeseci i svašta smo si zacrtali, što smo djelomično i ispunili. Išli smo na 100 km na utrku 100 milja Istre, dvije „underground“ utrke po Medvednici od 50 km svaka te jednu od 60 km po Gorskom Kotaru. Također smo malo planinarili po Durmitoru i na Triglav i Triglavska jezera. Uz to smo odlazili na treninge, on redovito, ja ne baš tako redovito i to se osjetilo u utrci. Koliko uložiš toliko dobiješ nazad.

 

Kakav je osjećaj biti ondje, među ljudima iz cijelog svijeta, jesi li upoznala koju poznatu facu iz svijeta trčanja? Kako te se dojmio Chamonix?

Na samom startu u Courmayeuru je bilo sjajno, srce hoće iskočiti, a ti hvataš dah i razmišljaš kako se moraš smiriti, jer ne možeš trčat s pulsom 170. Gledala sam sve te ljude oko sebe i nisam mogla vjerovati da sam tamo. Njih na stotine iz cijelog svijeta. Svi različiti, a zapravo isti. Ista oprema, isti cilj. Gledala sam ih i pomislila kako smo zapravo svi u istoj kaši, te da samo trebamo hrabro startati i trčkarati ili hodati te ne odustati. To me umirilo. Nisam srela svjetski poznate trkače niti upoznala koga od njih. Bila sam na cilju kad je utrčao prvi muškarac na UTMB utrci Španjolac Pau Capell i to je bilo nešto prekrasno. Toliko energije ima u navijanju svih tih prolaznika, trkača i navijača u Chamonixu tih dana kad se održava UTMB. Osjećaš da je cijeli grad nabijen pozitivnom energijom. Prepun je planinara, avanturista, biciklista, trkača i imaš osjećaj da te svi razumiju. Prolaze finišeri PTL utrke na 300 km s 25.500 m uspona i gradom se zaori pljesak i pjesma, slavljenje tih heroja koji su u tandemu i po 7 dana proveli s ogromnim planinarskim ruksakom oko Mont-Blanc masiva.

Chamonix je prekrasan planinski gradić koji nudi jako puno mogućnosti zabave, adrenalinskih izleta i treninga. Voljela bi tamo otići još koji puta. Jako bi željela jednom proći rutu UTMB utrke s planinarskim ruksakom i noćenjima po planinarskim domovima.

Molim te kaži nam što ti je bilo najljepše na samoj trci – staza, okruženje, priroda? Koji su ti prizori najviše ostali u očima?

Priroda je predivna, ljudi također, barem oni oko utrke. Najviše su me se dojmili singlići i uređene staze. U jednom sam trenutku trčeći po njima pomislila da su pobacali svo kamenje sa staze za nas, jer je staza bila izrazito zemljana. No, to nas je „pobacano“ kamenje dočekalo na nekoliko uspona pred kraj gdje je falilo zemlje. Na samom početku, na nekom 5. km u jednom trenutku vidiš ispred sebe vlakić raznobojnih trkača koji se penju na vrh i to izgleda impozantno. Bilo mi je tada dosta teško, pa nisam uvidjela ljepotu u tom prizoru, no sada bi to izdvojila kao nešto upečatljivo. U  drugom se, noćnom, dijelu utrke također jako dobro vidi staza uzbrdo po lampama trkača. Kao neki svjetleći vlak koji vijuga uzbrdo. Odmah ti bude jasno kamo se trebaš popeti! I svitanje na zadnjem brdu Tete aux Vents. Svitanja su uvijek predivna, a kad te uhvate na zadnjih 10 km utrke postaju posebno čarobna.

Kada se trči UTMB prolazi se kroz Italiju, Francusku i Švicarsku. Iako je to ista planina, Mont Blanc, da li se osjeti po atmosferi i karakteru staze da si zapravo drugoj državi?

Ne mogu reći da sam osjetila i primijetila neku razliku. Navijača po stazi je bilo na najneočekivanijim mjestima. Jedino se sjećam da me razveselilo bodrenje volontera Švicarca na njemačkom, kojeg jedinog razumijem od francuskog i talijanskog, kad smo se popeli na prijevoj na ulazu u Švicarsku. Tamo mi je malo već bilo teško, pa mi je taj njemački dosta godio. Priroda naravno ne poznaje granice, tako da Alpe ostanu predivne kroz sve tri zemlje. Ljudi uz stazu i volonteri na okrijepim stanicama su dragi, ljubazni i gostoljubivi bez obzira kojim jezikom pričaju. Ništa im nije problem. Napojiti i nahraniti te, pomoći ti s opremom, sve može!

Da li si imala krize i kako si se nosila s njima, što je bilo najteže?

Kriza sam, naravno, imala jer su one sastavni dio draži trčanja svih utrka. Već mi je na prvom usponu koji je trajao 10 km i na kojem smo se popeli 1.200 m na Tete de la Tronche bilo svega dosta. Samo sam si mislila da moram nastaviti i da samo koračam. Sljedeći teži uspon bio je na Grand Col Ferret oko 30. km utrke gdje smo ušli u Švicarsku, no to sam prošla polako i veselo. Negdje na sredini tog uspona je bio jedan izvor iz kojeg je kapala hladna voda i stvorio se veliki red što je značilo dugo čekanje, oko 10 minuta. Uopće mi nije smetalo što moram čekati red da se osvježim. Nakon toga je bio prekrasan spust od dvadesetak kilometara gdje sam si dala oduška i fino otrčala. No, to me sustiglo na usponu prema Champex-Lac, polovici utrke gdje nas je čekao topli obrok, gdje sam negdje na polovici uspona sjela i ozbiljno razmislila mogu li dalje. Odlučila sam ipak nastaviti, barem do okrijepe gdje me toplo jelo, Cola i topla presvučena odjeća uvjerila da mogu dalje u noć. Nakon toga nije bilo kriza, ali je bilo teških dionica. Tri puta smo savladavali oko 600 metara uspona tako da sam na zadnjem vrhu kamo smo stigli u svitanje potajno slavila i tu je utrka za mene završila. Pomislila sam si da se sad samo trebam spustiti u Chamonix i završavam debelo u limitu. E, koji zez! Taj je spust bio sve samo ne lagan. Koljena su već boljela, tijelu se više nije dalo (jer mu je glava na vrhu rekla da je gotovo) i meni je sve to postajalo sve mučnije. Završavamo CCC u Chamonixu, a ja mrzovoljnija nego ikad. No, zadnji kilometar sam se ipak sabrala i prošla ga k’o pobjednik!

Što te najviše motivira u životu i u trčanju, za kakvom si sve motivacijom posegnula u svoju dubinu dok si imala teške trenutke na trci?

I u životu i u trčanju nastojim završiti što sam započela. Znam da će mi biti krivo ako odustanem od utrke u nekom trenutku i onda jednostavno nastavljam, bez obzira koliko sam spora. Odustala sam do sada tri puta i to je bilo dva puta zbog zdravstvenih razloga (izvrnula zglob, problemi sa želucem) i jednom zbog hladnoće. Jednom nismo završili jedan treking (Brtonigla trek 2017.) u limitu zbog gubljenja, pa su nas zaustavili na okrijepnoj stanici. Teške trenutke na utrkama rastavljam na proste faktore i pokušavam dokučiti što me zapravo smeta, što mi je zapravo teško. Najčešće me ništa fizički ne muči, već je staza objektivno teška (uspon, tehnički zahtjevna staza, vrućina, hladnoća, vjetar). To smatram opravdanim razlogom, te jednostavno nastavim dalje, jer znam da će i taj dio proći, pa će doći nešto lakše. Kako bi moji Forcaši na maratonu u Bratislavi rekli „Mora biti teško. Ovo je maraton.“ Sljedeći moto je bio „Odustajanje nije opcija“. Nekako se to zalijepilo u glavi.

Koliko ti znači podrška obitelji i prijatelja, da li oni uopće razumiju šti ti zapravo radiš?

Jako puno. Vlatka sam upoznala na Durmitoru u sportskom kampu AK Sljeme. Genijalno je to što imamo iste želje, interese i ideje. Isto je trkač trail i cestovni, ide na treking utrke, voli planinarenje i biciklizam (više cestovni nego MTB, iako mu ni to nije strano). Ja se ne bavim biciklizmom, nemam (još) bicikl, no umjesto toga imam orijentacijsko trčanje u koje ga pomalo uvlačim. Jako pomaže to što imamo sličan ritam. No i s time trebamo posezati za nešto kompromisa i tolerancije. A prijatelji me podržavaju i prate, neki me razumiju više, neki manje. Ne opterećujem se time, ali me strahovito veseli kad netko shvati koliko je to zapravo 100 km. Mojoj obitelji je drago da sam se ubacila u prirodu, malo ponekad i strepe kada krenem objašnjavati što planiram napraviti i kako zapravo izgleda utrka na 100 km, no onda jednostavno prestanem detaljno objašnjavati. Možda ne trebaju znati sve detalje.

Trend trčanja i planinskog trail trčanja sve je veći u nas  – smatraš li da su kvalitetne trail trke dobre za promociju hrvatskog turizma, te Hrvatske kao destinacije za aktivni odmor?

Svakako! Slušala sam o tome kako su švicarske Alpe predivne, no nisam to baš nešto povjerovala dok nisam bila u Grindelwaldu na Eiger trailu i oduševila se tom alpskom ljepotom. Voljela bi se vratiti u taj kraj na kraći planinarski odmor. Bilo mi je nerazumljivo što ljudi vide u Malom Lošinju i Cresu, ta dva mala otoka koji su, kad ih gledaš na karti nekako izbušeni k’o ementaler, dok nisam došla na Lošinj i Cres trail i uvjerila se koliko su prekrasni i koliko su s prvom zaslužili sve pohvale i divljenja. Imam puno takvih primjera. Mene su utrke dovele na mjesta na koja vjerujem da ne bi nikada otišla i otkrile mi prekrasne tajne. Također su mi ta iskustva otvorila oči i apetite za otkrivanjem ostalih skrivenih ljepota. Utrke su sjajna prilika da se ljudima prezentira određeni kraj i promovira aktivni odmor.

Imaš li kakve planove za budućnost, u kakvom ritmu nastavljaš trčati?

Imam jako puno želja i ideja. Planiram nastaviti biti aktivna u svemu što radim. Nastaviti trčati, imam nekoliko maratona koje bi htjela završiti i ići na trailove i treking utrke. Svakako planiram nastaviti s orijentacijom i intenzivnije se posvetiti plivanju. Planiram započeti voziti bicikl i okušati se u triatlonu. A uz sve to bi jako htjela planinariti, penjati po feratama i prolaziti višednevne ture po Alpama, Dolomitima, našim planinama i ostalim predjelima. I da, htjela bi kajakom proći neke od naših rijeka. Sa svojih 44 godina imam još puno posla. Zapravo tek sam započela!