Intervju: Tomislav Tepeš i Eniz Jašarević – priča o izazovu 100 milja Papuka!

Intervju: Tomislav Tepeš i Eniz Jašarević – priča o izazovu 100 milja Papuka!

Ovo je jedna priča o dvojici hrabrih i kreativnih momaka koji nisu žalili zbog brojnih trka na čije je otkazivanje utjecao korona virus – prihvatili su tezu o izazovu „iza ugla“ i herojski otrčali 100 milja na Papuku, prekrasnoj slavonskoj planini koja se uzdiže iznad Daruvara. Nadomak vlastite kuće okusili su avanturu, uzbuđenje, izazov, bolno pomicanje granica i naposljetku, slatki okus pobjede! Nakon ove avanture, za njih Papuk više nije isti!
Matej Perkov
Matej Perkov
12 min
prije 2 t

Eniz i Tomislav, koliko imate godina i koliko se dugo bavite trčanjem?

Eniz: Imam 41 godinu i trčanjem se bavim od 2015. kada sam istrčao Zagrebački polumaraton koji je bio moj prvi službeni polumaraton. Očaran pozitivnom energijom, adrenalinom i euforijom koje sam osjetio na takvom jednom službenom eventu rađa se moja ljubav prema trčanju.

Tomislav: Imam 36 godina i trčanjem se bavim od ožujka 2012.

Poznajete li se otprije ili vas je spojila ljubav prema istom sportu?

Eniz: Poznajemo se od prije i radni smo kolege. Tomislav je taj koji je mene „zarazio“ i uveo u svijet trčanja. Nisam volio trčanje i nije me previše zanimalo već sam se bavio rekreativno fitnessom (Insanity) i teretanom. Jednom prilikom, za vrijeme obavljanja sezonskog posla, Tomislav me pozvao na trčanje, nakon čega počinjem redovno s treninzima i prijavljujem se iz znatiželje na Zagrebački polumaraton. Zanimalo me kako je to trčati jednu službenu utrku u kojoj sudjeluju profesionalni trkači i preko tisuću ljudi iz cijeloga svijeta. Rodila se moja ljubav prema trčanju i može se reći da nas je strast prema istom sportu spojila, jer smo postali bliskiji, zajedno smo trenirali, odlazili na utrke i počeli si postavljati nove ciljeve i izazove!

Tomislav: Poznajemo se od prije – radimo skupa, ali mogu reći da nas je trčanje i strast prema tom sportu dodatno zbližila.

Što vas u trčanju najviše raduje i koje ste do sada benefite u životu od tog sporta dobili?

Eniz: Mislim da me najviše raduje osjećaj zadovoljstva, sreće i potpune slobode koju osjećam kada trčim, a posebno kada trčim po šumama i planinama. Naravno u to spadaju i prizori ljepote naših krajeva i prirode, a često vidite i neku divlju životinju. Od benefita bih naveo to da sam prestao pušiti, promjenio način života i prehranu, i time poboljšao svoje zdravlje. Trčanje mi je postala i jedna vrsta terapije s kojom se rješavam negativne energije i stresa od svakodnevnog života. Osim toga upoznate puno novih ljudi, nove gradove i mjesta u koje vjerojatno ne bih nikada išao, da nismo išli na utrke. Benefit mi je i da svojim primjerom pokazujem svojoj djeci da se upornošću, trudom i voljom može ostvariti svaki cilj i izazov koji si postavite.

Tomislav: U trčanju me najviše raduje sami osjećaj dok trčim i pomicanje vlastitih granica, upoznavanje samog sebe i testiranje vlastitih limita. Trčanjem sam dobio mnogo benefita od kojih je na prvom mjestu zdravlje. Upoznao sam jako puno dobrih ljudi (trkača) i posjetio razna mjesta koje zasigurno ne bih vidio i posjetio da ne trčim. Kao najveći benefit mog trčanja smatram kada nekome tko nije u trčanju ili sportu dam vlastitim primjerom pozitivnu sliku, i kada nekoga „zarazim“ sportom ili trčanjem.

Odakle vam ideja za projekt istrčavanja rute od 168 km Papuka?

Zbog situacije u kojoj se svi nalazimo, ogorčeni otkazivanjem 100 Milja Istre, za koju smo se spremali 8 mjeseci i po drugi put, rađa se ideja o 100 Milja Papuka.

“Žao mi je, dečki.

Puno ste truda uložili.

Uostalom, uvijek možete napraviti svojih 100 milja Papuka.

Svi ćemo vas podržati.”

To su bile riječi dragog nam Narcisa Smojvera, našeg prijatelja i člana izvršnog odbora Planinarskog društva Petrov Vrh, i fantastično luda ideja. Naravno da nama Bedacima ne moraš dva puta reći ili nas nagovarati na gluposti! Mi jedva čekamo :).

Bedaci je naziv kojim mi članovi našeg planinarskog društva, iz milja i u šali nazivamo one koji idu na velike kilometraže i teže probijanju vlastitih granica.

Isto tako, s obzirom da nismo htjeli da nam propadnu sav trud, treninzi i kondicija i vidjevši da imamo potporu obitelji, prijatelja i Planinarskog društva Petrov Vrh, odlučujemo odraditi 100 milja na našem terenu. Osim osobnog uspjeha i probijanja vlastitih granica, dobro će nam doći i svojevrstan test za budućih 100 Milja Istre. I tako je nastalo naših 100 Milja Papuka!

Jeste li imali logističku podršku, kako ste to organizirali?

Dogovorili smo se da će start biti 19. rujna u subotu u 10:00 ujutro i kao limit postavili smo 46 sati kao i u Istri. Zbog ograničenih resursa i logistike stazu smo napravili na našem „Daruvarskom“ zapadnom Papuku. Staza se sastojala od tri kruga (dva kruga od 60 km i jedan od 48,2 km), a išla je kroz Julijev Park – Markovac – Petrov Vrh – dio Malog Ždrala – Batinjska rijeka – Hodočasnička staza – Crni Vrh – Vrani Kamen – Petrov Vrh – Markovac – Julijev Park. Imali smo dvije okrepne stanice – kod hotela „TERMAL“ – DARUVARSKE TOPLICE (u bunkeru auta, u prenosivom frižideru držali smo dio pića i opreme) i planinarski dom na Petrovom Vrhu (glavna okrepna stanica gdje smo držali većinu opreme, jeli i presvlačili se). Elevacija staze iznosila je ukupno 5353 m. Završili smo je za 31h i 31 min. u nedjelju u 17:31 popodne.

Podršku smo imali od planinarskog društva Petrov Vrh koji nam je ustupio dom kako bih imali okrepnu stanicu, prijatelja i naše obitelji koji su nas na kraju ugodno iznenadili dočekom, balonima, medaljama i slikama! Uz to svi oni su bili logistika koja je ovaj naš projekt nesebično podržavala i dijelila u javnost putem društvenih mreža.

Smatra se da je Daruvar mali grad koji ljudima ne nudi mnogo, ali vi ste pokazali da si čovjek može napraviti život zanimljivim. Koliko vam znači vaš rekreacijski sport kao jedan oblik ispunjavanja života u Daruvaru?

Eniz: Kao osoba koja se rodila, odrasla i živjela većinu svog života u Zagrebu, ako bih ga usporedio s Daruvarom, naravno da se ne mogu uspoređivati po ponudi i mogućnostima koje nude veliki gradovi. Ono što može ponuditi su jedan sporiji i mirniji život. Priroda i planine koje su vam nadohvat ruke i prožete kroz sam grad, čine Daruvar itekako idealnim mjestom za bavljenje trčanjem i trail trčanjem. Zbog svojih ljepota Daruvar je osvojio četiri zlatna priznanja kao najljepši mali grad kontinentalne Hrvatske, dva srebrna i jedno brončano priznanje. Mislim da je prednost trčanja što se njime možete baviti u bilo kojem mjestu, gradu ili državi, ali naravno da su vam neka mjesta prirasla srcu, draža i ljepša kao što je to nama „naš“ Daruvar i Papuk!

Tomislav: Meni to znači jako puno i ne znam kako bih da se ne bavim sportom tj. trčanjem i biciklizmom.  Imamo predivne šume, vrhove i krajolik u Daruvaru i oko njega. Šteta što više ljudi to ne prepoznaje i okrene se u tom smjeru.

Može se primijetiti da sve više ljudi u Slavoniji trči, te je sve više raznih tipova utrka i trailova. Mislite li da je to dobra prilika za jedan novi životni stil u Slavoniji koji možda može generirati daljnji razvoj sporta?

Eniz: Mislim da se takav životni stil već počeo razvijati kako u Slavoniji, tako i u Daruvaru sve više. U Slavoniji imate slavonsko – baranjsku trail ligu i sve više se pojavljuju i osnivaju novi trailovi i utrke u zadnjih nekoliko godina. U Daruvaru je klub Skok u suradnji s Planinarskim društvom Petrov Vrh 2016. godine osnovao i organizirao utrku Ždral trail koja se sastoji  od nekoliko kategorija u duljini od 8 do 17 km. Mali i veliki Ždral su dio KontinenTrail i Slavonsko Baranjske lige, Canicross utrka je dio Prins Canicross lige (utrka s psima), a Wine race je rekreativna utrka, s okrepnim stanicama kod daruvarskih vinara. Nas nekolicina zaljubljenika u trčanje osnovalo je i DARC (Daruvarski amaterski trkači klub) čija je svrha druženje, predstavljanje Daruvara, sudjelovanje u trail ligi i raznim drugim utrkama. Osim toga obnovljena je cesta prema Petrovom Vrhu i nadamo se da će biti obnovljen i Planinarski dom Petrov Vrh. Povećava se broj članova planinarskog društva i osim regularnih izleta za odrasle, osniva se i Obiteljska sekcija. Svrha joj je upoznavanje djece s čarima planinarenja, boravka u prirodi i podučavanje kroz Malu planinarsku školu. Između ostalog organiziraju se i izleti obitelji s djecom na Risnjak, Jankovac, Kalnik i kampiranje na Petrovom Vrhu. Mislim da je sve ovo navedeno itekako pokazatelj da se počela razvijati sve više svijest i novi zdraviji životni stil u našem gradu i ovim krajevima, i sve više ljudi se počinje baviti rekreativnim trčanjem, trail trčanjem i planinarenjem.

Tomislav: Naravno da se polako svijest ljudi mijenja i ima sve više trkača, planinara, biciklista ali smatram da je to i dalje malo usporedivši nas s drugim gradovima ili državama. Treba uvijek težiti boljem i uspoređivati se s onima koji su ispred, a ne iza nas. Naravno, veliki sam optimist i veseli me kada vidim sve više novih lica u sportu u tako maloj sredini kao što je Daruvar!

Koliko često trenirate i koliko vam znači sport kao neki stil života?

Eniz: Mislim da mogu sa sigurnošću reći da mi je sport i trčanje sastavni dio svakodnevnog života bez kojeg više ne bih mogao. Što se tiče treninga, ovisi o tome koji su mi ciljevi i da li se pripremam za neku utrku. U nekom normalnom periodu, kada samo održavam kondiciju, treniram tri puta tjedno. Kad se pripremam za neke utrke veće kilometraže, na kojima sam si postavio nekakve osobne ciljeve, onda treniram i do 6 puta tjedno. Do nekakvih 100 km tjedno. Uz to ubacujem i treninge dužine gdje se trči dužina od 50 km, kroz nekih 6 do 10 sati. Obično takve treninge imamo na Papuku, a ponekad i noću. Uz to reguliram ishranu i tjelesnu masu.

Tomislav: Sport mi znači mnogo i ne bih mogao bez njega, a trčanje je sastavni dio mog života. Nakon „100 Milja Papuka“ izdržao sam samo devet dana bez trčanja. Moje treniranje ovisi o planovima i ciljevima. Ako sam u fazi priprema za nešto meni važno (trail , maraton), onda trčim pet puta tjedno uz treninge snage. Naravno reguliram i ishranu tako da pazim šta jedem i izbacim „gluposti“ – šećere , alkohol itd.. Ako sam u fazi održavanja, trčim tri do četiri puta tjedno i ne nekakvim jakim intenzitetom – u fazi sam održavanja forme, discipline i tjelesne mase.

Da li ste imali kriza na ovoj ruti i što vas najviše motivira?

Eniz: Ako ne računam pospanost koju sam imao rano ujutro nakon neprospavane noći i bolova u stopalu, neke veće „prave“ krize nije bilo. Izgleda da nas je 8 mjeseci jakih priprema i dva odgađanja Istre dobro pripremilo. Mene osobno najviše motivira izazov i pomicanje vlastitih granica. Taj neopisivi osjećaj zadovoljstva i postignuća koji imate nakon ostvarenja izazova koji ste si postavili. Isto tako motiviramo i jedan drugoga, jer lakše je kad znate da se možete osloniti na osobu pored vas i da je njoj jednako teško kao i vama.

Tomislav: Nisam imao niti jednu krizu (da želim odustati , iscrpljenost ili dvojbe). Imao sam malu krizu oko 04:30 h ujutro, uhvatio me jak san i spavanje. Mogu reći da je moja najveća kriza bila na 168 km, kada smo ušli u cilj i završili, kada su nas dočekali dragi i nama važni ljudi koji su nas podržavali, brinuli se i pripremili nam takav nezaboravan doček. Tada mi je bilo najteže, tada sam imao emotivnu krizu!

Da li ste već sudjelovali na nekim većim utrkama poput 100 milja Istre ili cestovnih maratona, koja vam je utrka najdraža?

Eniz: Sudjelovao sam na puno cestovnih utrka i trailova. Svaka mi je utrka posebna na svoj način. Neke zbog osobnih postignuća, a neke zbog ljepote krajolika i prirode. Od najdražih izdvojio bih svoj prvi službeni Zagrebački polumaraton – na kojem sam pretrčao svojih prvih 21 km i neku ozbiljniju kilometražu, Požeški polumaraton – na kojem sam postavio svoj osobni rekord na 21 km, Zagrebački maraton – mojih prvih službenih 42 km, Ždral trail – naš Daruvarski službeni trail na kojem sam dva puta bio drugi najbrži Daruvarčan, 100 Milja Istre koji je bio moj prvi ultra trail/maraton na kojem sam pretrčao Plavu stazu 110 km i naših 100 Milja Papuka koja ostaje posebna zbog toga što je naša privatna utrka i prvih 168 km.

Tomislav: Trčali smo na više od tridesetak trailova, polumaratona, 100 Milja Istre i Zagrebački maraton 42,2. Najdraže utrke su mi moj prvi polumaraton  u Njemačkoj 2013. godine, moj prvi osobni rekord na polumaratonu u Požegi, Zagrebački maraton 42,2, 100 Milja Istre i Daruvarski Ždral trail na kojem sam  jednom bio najbrži Daruvarčan.

Koliko vam znači podrška obitelji i prijatelja, da li je njima uopće jasno što vi to radite?

Eniz: Naravno da mi podrška obitelji i prijatelja puno znači. Kad dođete doma s posla i kažete ženi i djeci da idete u ponoć na trčanje na Crni Vrh i da vas neće biti do sutra ujutro, itekako je potrebno njihovo razumijevanje za vaše egzibicije i hobije. Definitivno su mi podrška i imaju puno razumijevanja, ali iskreno mislim da me ne razumiju u potpunosti, što je potpuno normalno. Mislim da samo ljudi koji se bave ovakvim ili sličnim stvarima razumiju kako možete osjećati agoniju, patnju, bol i biti na granici izdržljivosti, a da ste u isto vrijeme sretni i zadovoljni. Osim moralne podrške tu je i podrška prijatelja koji dijele istu strast i ljubav prema trčanju. Mi smo imali podršku našeg prijatelja Ratka Boroša koji nam se na naših 100 Milja Papuka pridružio na 120 km, bio naš tempista, motivator i olakšao nam zadnjih 50 km!

Tomislav: Iskreno mislim da vrlo mali broj ljudi razumije što mi radimo, koliko treniramo i što to sve iziskuje i traži od svakog pojedinca koji se bavi trčanjem ili se priprema za neku utrku. Mnogi vide samo krajnji rezultat, a nitko ne vidi kroz što se sve mora proći, trud, ulaganje i „put“ da bih se do njega došlo. Nitko ne vidi treninge po kiši, snijegu, hladnoći i mraku, ustajanje u 04:00h, odricanje u prehrani, izlascima, društvenom životu. Da, to sve morate žrtvovati ako želite doći do svog cilja, a mi smo samo amateri, zamislite onda profesionalni sport. Najvažnija mi je potpora mojih najbližih, ali i da je nemam, opet bih po svome i bavio se trčanjem jer je to moja strast. Ovim putem bih se htjeli još jednom zahvaliti Narcisu Smojveru na poticaju, potpori i lijepim riječima! Planinarskom društvu Petrov Vrh koje nam je pružilo potporu i ustupilo dom kako bi imali glavnu okrepnu stanicu! Ratku Borošu koji je bio naš tempista, razbio nam monotoniju, nasmijao nas, zabavljao i olakšao nam zadnjih 50 km! Ružici Soldatović koja je “pokrpala” Eniza par dana prije utrke! Željku Kovaču koji nam je posudio fenomenalnu kameru iako nismo snimili puno toga i najljepši dijelovi kao uspon na Crni Vrh, Vrani kamen, hodočasnička staza i Tijesni prolaz nisu nažalost snimljeni jer smo bili zaokupljeni drugim stvarima. Svima onima koji su htjeli, a nisu mogli, i onima koji su sudjelovali na bilo koji način u ovoj našoj avanturi, podršci i čestitkama! Posebno Hvala Martini Domović, Tomislavu Domović, Viti Domović, Daliborki Jašarević, Denisu Jašarević, Hani Jašarević, Lidiji Dujmenović, Peri Dujmenović i Aniti Res na dočeku, balonima, medaljama, slikama, podršci i potpori! Napravili ste nam u cilju i završnici nezaboravan doček koji ćemo zauvijek pamtiti! Stvarno ste nas iznenadili, izuli ste nas iz cipela!

Papuk možda nema imidž kao Velebit, ali za ovakav tip utrke teren je i više nego izazovan. Što biste izdvojili kao najposebnije i najdraže?

Eniz: Kao najdraže izdvojio bih uspon na Petrov Vrh (614m) preko Markovca, naravno planinarski dom Petrov Vrh (547 m), zahtjevan i težak uspon na Crni Vrh (865m), Vrani kamen (712 m), hodočasnička staza i Tijesni prolaz (remek djelo prof. Josipa Previća)

Tomislav: Izdvojio bih Crni Vrh koji je najviši dio zapadnog Papuka i sam uspon na njega koji je jako izazovan i prekrasan. Dio hodočasničke staze koja vodi prema Voćinu, zatim Vrani Kamen i „kamena piramida“ koja se nalazi u samoj šumi je meni osobno najljepši dio rute koju smo trčali u ovom našem „projektu“ 100 Milja Papuka.

Smatrate li da je moguće napraviti organiziranu utrku „100 milja Papuka“ po uzoru na „100 milja Istre“ i da postane novi sportski turistički brend u Slavoniji?

Eniz: Staza ne bi bila problem jer Slavonija ima SPP (Slavonski planinarski put). Početna točka mu je Petrov Vrh i zapadni Papuk i proteže se dalje na Psunj ,Požešku goru, Dilj goru i Krndiju te se vraća nazad na Papuk, zapadni Papuk, te preko Crnog Vrha i Vranog kamena na Petrov Vrh. Dionica je duga oko 360 – 400 km i unutar nje bi se itekako dala napraviti zanimljiva, zahtjevna i izazovna ruta. Takav jedan događaj iziskuje ogromnu organizaciju, volontere, logistiku, sponzore, napor i trud. U to bi trebala bit uključena cijela Slavonsko –Baranjska trail liga i mnoga planinarska društva diljem Slavonije. Možda jednoga dana, tko zna!? Neću reći da je nemoguće, ali je izuzetno teško. Ako me trčanje ičem naučilo, to je da su naizgled nemogući ciljevi, uz jaku želju, trud i volju – ostvarivi!

Tomislav: Naravno da smatram da je to moguće i svim srcem bih htio da se u budućnosti tako nešto dogodi. Papuk puno toga nudi i daje, od same ljepote pa do puno prekrasnih vrhova i planinarskih domova. Iskreno mislim da bi se dala napraviti jako zanimljiva priča i projekt na Papuku, za neke buduće dane, trkače, planinare, pa i bicikliste. Samo treba puno ulaganja i netko treba imati „sluha“ za to!