INTERVJU: TONI BOŠNJAKOVIĆ, SVESTRANI SPORTAŠ BEZ OBA STOPALA KOJI HRABRO SLIJEDI SVOJ PUT!

INTERVJU: TONI BOŠNJAKOVIĆ, SVESTRANI SPORTAŠ BEZ OBA STOPALA KOJI HRABRO SLIJEDI SVOJ PUT!

Velika većina populacije koja nema problema sa zdravljem ima jednu zajedničku crtu: lijenost. Bezbroj puta smo sami sebi obećali da ćemo krenuti s hodačkim turama, planinarenjem, laganim trčanjem, biciklom ćemo otkriti nepoznatu gradsku okolicu ili se upisati u teretanu. Od trena kad smo donijeli odluku da se bavimo nekom rekreacijom, nekako smišljamo i sto isprika zašto da istu odgodimo. Poznato? Postoje i oni koji su malko drugačiji negoli mi: osobe s invaliditetom koji bi možda dali sve da mogu biti zdravi poput nas, ali mogu ići samo jednim putem – naprijed! Ovo je intervju s jednim momkom kojem invaliditet ne predstavlja nikakav problem i koji cijeli život živi sport, a u tome ga nije spriječila ni nesreća nakon koje hrabro i dalje slijedi zacrtani put.
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Toni, prije svega hvala ti što si pristao podijeliti svoju priču s nama. Cijeli život si u sportu, ali 2014. je bila godina koja je mnogo toga promijenila?

Cijeli sam život aktivan, prije nesreće bavio sam se planinarenjem i biciklizmom jer se na dva kotača može vidjeti i doživjeti više negoli pješice. 2014. godine doživio sam nesreću – pao sam pod vlak i ostao bez obje potkoljenice. Od tog trenutka do danas ne žalim ništa – drago mi je što sam živ. Iskreno, koliko god to šokantno zvučalo sada više ne bih ni htio stara stopala jer nesreća mi je promijenila životne navike, pogled na svijet, i zahvaljujući njoj, doživio sam stvari koje prije nikad ne bi doživio.

Iako je bez obje potkoljenicu, tek mu je nedavno priznat invaliditet

Koliko je trebalo da se oporaviš od nesreće?

Vrlo brzo sam prihvatio novo stanje, inzistirao sam prvi dan u bolnici da me skinu s antidepresiva jer nisam pobornik „farmakologije“ koja pomaže u psihičkim krizama. Puno teže je bilo mojoj obitelji, najviše majci, oni su mi bili najveća, nezamjenjiva podrška. Dva mjeseca poslije sam prohodao, sjeo na bicikl, počeo uspinjati Sljeme. Mjesec poslije vratio sam se na posao i mjesec poslije vozio bicikl od Splita do Makarske. Pola godine kasnije život mi se vratio u normalu.

Što je bilo važno za tvoj nastavak bavljenja rekreacijskim sportom?

Prvo, kroz rehabilitacijski proces postao sam svjestan važnosti bavljenja sportom. Onda me počelo zanimati do kuda mogu dogurati, npr. s kojim vremenom popeti „Sljemenski cener“. Onda su me vabili u atletiku obećanjima da ću dobiti proteze, što je propalo par mjeseci kasnije. Kako mi se atletika u međuvremenu jako svidjela, odlučio sam sam napraviti proteze. Tako sam obilazio razne tvrtke, fakultete, stručnjake za materijale u pokušaju izrade „uradi sam“ trkaćih proteza od čelika. Imam projekt skoro pa gotovo doma i da nađem investitora koji bi uložio 2000 € napravio bi ih, i svaki amputirac u Hrvatskoj bi trčao.

Na vrhu Bjelolasice

Moj rad je tada prepoznao  Bauerfeind i dao mi na raspolaganje dvije trkaće proteze, najbolje koje postoje na svijetu, vrijedne 10.000 € i napravili mi ležišta. To je bio trenutak koji je drastično promijenio potencijal mene kao trkača. Nažalost, struka sustava hrvatske atletike i triatlona to nije prepoznala. Ali daleko od toga da odustajem, gledat ćete još itekako moje trčanje, snaći ću se sam jer moje je geslo – bez onih koji nema se prvo mora, a onda i može.

Veliki projekt tvog nastupanja na Paraolimpijskim igrama u Tokiju iduće godine neće se realizirati?

Imao sam veliki cilj nastupiti na Igrama u Tokiju 2020. na 100 metara, što su moji rezultati i potvrđivali,  ali nisam imao nikakvu potporu naše para-atletike. Zato sam u lipnju naprasno prekinuo trenažni proces, sjeo na bicikl i otišao planinariti. Nitko od nadležnih nije niti trepnuo. Tada sam shvatio da sve moram sam i otvorio sam profile na društvenim mrežama kako bih se prezentirao javnosti. Imperativ su zimske Igre u Pekingu 2022. godine, skijaško trčanje ili biatlon. U međuvremenu volio bih popeti neki pravi vrh, recimo Mont Blanc kao najviši vrh Alpi. Imam i vodiče koji bi me poveli, ali nemam vremena ni sredstava. Jedina mi je opcija naći sponzore za takav pothvat.

Na biciklu (foto Siniša Mazuliović)

No, na kraju si od atletičara postao biatlonac?

Bome da! Čudnim putevima Gospodnjim pronašao sam se u skijaškom trčanju i u tome sam rapidno napredovao.  Niti godinu nakon što sam prvi put stao na skije, nastupio sam na Igrama u Koreji kao jedini stojeći nordijski skijaš bez obje potkoljenice. Kako sam se ranije već bavio triatlonom, biciklizmom i atletikom, bazičnu formu sam imao i ostalo je raditi na tehnici što je također išlo dosta dobro. Na Igrama sam, sa smiješnim brojem dana provedenim na snijegu, bio gotovo 20. No zbog toplog vremena i čudnog umjetnog snijega s kojim sam se prvi put susreo, tri puta sam pao i tako izgubio 30 sekundi pa završio zadnji, 24. No ako je Janica u svojoj prvoj Olimpijskoj utrci bila 26., onda se to može nazvati i uspjehom.

Ni skijanje nije nedostižno za osobe s invaliditetom

Koji su ti najveći uspjesi?

Kada pričamo o medaljama, tu su zlato i dvije bronce s Paratriatlon Svjetskih kupova u Italiji i Francuskoj 2017. i 2018. Na Prvenstvu Hrvatske osvojio sam bronce ove godine u atletici na 100m i skoku u dalj, i to u miješanim kategorijama svih invaliditeta. No te su medalje sada manje važne i više simbolične, važno je da konstantno napredujem i postižem bolje rezultate u svim sportovima kojima se bavim.

Koliko često treniraš i kako uklapaš sportske ambicije sa svakodnevnim obvezama?

Za paralimpijsku medalju morao bih trenirati svaki dan dva treninga. Okušao sam se na najjačim utrkama u više sportova i znam kakva mi je konkurencije. Neki od njih imaju takvu logističku i financijsku podršku, idealne uvjete. Radim puno radno vrijeme te još odgajam dijete koje zahtjeva dodatan rehabilitacijski rad. To dugoročno nije nikakvo rješenje, zato sada preko mreža pokušavam naći sponzore da prvo postanem poluprofesionalac. A kada to opravdam rezultatima, onda i mogu raditi kao profesionalac, 2 treninga dnevno 6 dana tjedno. To je jedini način.

Toni se posebno pronašao u biatlonu

Imaš li sportskih uzora iz paraolimpijskog svijeta?

Imam, no nepoznati su javnosti pa ih neću nabrajati. Dražen Petrović je moj lučonoša, Eric Cantona inspiracija, a Jakova Faka pokušavam kopirati po pitanju skijanja i biatlona. Ako je on mogao u biatlonu, mogu i ja u parabiatlonu jer je konkurencija 100 puta manja, a uvjete koje je on imao, imam i ja.

Već sama činjenica da se kao osoba s invaliditetom aktivno baviš sportom jedna je velika pobjeda, a postoje i mnogi poput tebe koji su motivaciju našli u sportu i rekreaciji. Da li ima situacija kada imaš psihičkih kriza?

Imam povremeno depresije i anksioznosti, no toliko sam puta prošao ta stanja da uvijek znam da će proći prije ili kasnije. Žestoki sam protivnik tableta i farmakologije. Nažalost, neki zdravi ljudi i kolege amputirci s invaliditetom koji imaju manjih oštećenja negoli imam ja, su se predali, sjede doma i sažalijevaju se. To nije dobro za zdravlje jer nekretanje i debljanje samo te udaljavaju od normalnog života i stvaraju dodatne probleme, zdravstvene i ostale. Npr. kada bih se udebljao 5 – 10 kilograma, to bi već bio problem za oblačenje proteza.

Trčanje je Toniju posebna strast (foto arhiva SN)

S obzirom da ljetuješ svake godine u Brelima, napravio si i jednu zanimljivu biciklističku turu. Da li si imao ideju obići cijelu Hrvatsku?

Baka mi je iz Brela i Biokovo je moj dom cijeli moj život. Svake godine penjem se na Sv. Juru, najviši vrh Biokova. Ovo ljeto odvozio sam 300 km od Pirovca do Brela i nazad te snimio 15-minutni video kojim sam tu avanturicu prezentirao javnosti. Na putu sam susreo mnogo zanimljivih ljudi i pojavile su se mnoge ideje, pa i prijedlozi ljudi koji su video gledali. Radi se o kružnom putovanju Hrvatskom i BiH, ili putovanju mira koje povezuje Vukovar, Srebrenicu i Zadar. Sve to odlično zvuči, fizički bih to mogao bez većih problema, ali nažalost nedostaje mi vremena. Moja ograničenja zapravo nisu fizička već imam iste brige kao i mnogi sportaši rekreativci – kako iznaći vrijeme pored silnih obveza, te novac. Također, rado bih održavao motivacijske govore, ali u Hrvatskoj nema mnogo interesa za tako nešto.

Trenuci osvježenja na Paratriatlonu

Za kraj, kakvo ti je mišljenje o Hrvatskoj kao zemlji za aktivni odmor?

Idealna je, bogomdana! Pogotovo za biciklizam – imamo mnogo zabačenih cesta bez prometa, sve dinamične prometnice na kojima se može skupiti poprilična visinska razlika. Prekrasan krajolik, priroda, brda, otoci… Na veliku žalost ne iskorištavamo to onoliko koliko bi trebali. Hrvatsku kao da ne zanima njen potencijal za aktivni odmor i pripremu kako rekreativaca, tako i profesionalnih sportaša. Istra, Dalmacija i Gorski kotar idealni su za biciklizam, triatlon… Po uzoru na Sloveniju možemo povući  EU sredstva. Oni su običnom planinarskom domu na Planici nadogradili teretanu, saunu, dvoranicu, vanjska igrališta. Male cestice koje ljeti služe za biciklizam i rolanje, zimi za skijaško trčanje. Cijelu su godinu puni, na pripremama sam sretao Australce, Kineze, Ruse, a o Talijanima, Austrijancima i Norvežanima da ne pričam. Njima je u Sloveniji “bolje nego doma”, to su mi rekli. Valjda jeftinije. Mi imamo identične geografske uvjete, ali Gorski kotar i Baške Oštarije koristimo za sječu šuma. Nepojmljivo i neobjašnjivo… Stvari se sporo pomiču naprijed, ali nadam se da će se situacija promijeniti na bolje!