Jeste li već BILI U SAMOBORSKOM GORJU? Nakon ove priče, nećete oklijevati.

Jeste li već BILI U SAMOBORSKOM GORJU? Nakon ove priče, nećete oklijevati.

Samoborsko gorje splet je malih planina koje se dobro vide iz Zagreba i s Medvednice. Riječ je o izuzetno zanimljivom području savršenom za izlete, a svojom ljepotom i atrakcijama već desetljećima privlači planinare iz cijele Hrvatske. Stjenoviti i pitomi vrhovi, duboke šume, kanjoni i srednjovjekovni dvorci, sela gdje vam oronule kućice tiho kazuju kako se nekada ovdje živjelo. Ako još niste posjetili Samoborsko gorje i ljupki Samobor, što čekate?
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Rano jutro tek poneki prolaznik šeće samoborskim centrom, dok rječica Gradna tiho teče ispod brojnih mostića. Traži se kafić za jutarnju kavu, traži se dućan za kupnju posljednjih namirnica za izlet, a zatim se u tišini ispija crni napitak dok se magla polako podiže i otkriva plavo nebo. Uobičajeni su to prizori poznati planinarima koji redovito posjećuju Samobor i gorski kraj iznad ovog povijesnog gradića koji se nalazi nadomak metropole.

Nekada je ovdje vozio i turistički vlak „Samoborček“, no pruga je odavno ukinuta i razmontirana. Sada u Samobor voze busevi istoimene tvrtke, a od ideje obnavljanja pruge se odustalo.

Stranče, došao si u Rude!

Početkom devedesetih neki šaljivi tinejdžer uzeo je sprej i na ploči na ulazu u selo napisao ovu znamenitu rečenicu koja putnika namjernika strogo upozorava na to gdje je došao. Nisu Rude strašne niti se imate čega bojati. Ovo je selo odakle možete krenuti na najviše izleta na okolne planinske vrhove, stoga su mnogima polazna točka. Na jednu stranu možete se šumskom stazom popeti na impozantni 752 m visok Oštrc koji ima alpski štih, dok vas na drugu stranu staza vodi prema Plešivici, gori dugog grebena na čijem vas 779 m visokom vrhu čeka razgledna piramida s koje puca pogled na jaskanski kraj.

Upravo ove padine na južnoj strani koje se pitomo spuštaju prema Jastrebarskom načičkane su brojnim vinogradima, pa je ovaj vinorodni kraj protkan vinskim cestama za ljubitelje dobre kapljice. Prolazeći cestom prema Rudama i uopće u Samoborskom gorju nije teško primijetiti bezbojne kamenolome. Većina željeznih ograda i antiknih kvaka i ključanica u centru Zagreba izrađena je od ruda iskopanih ovdje te iskovanih u samoborskim kovačnicama. Kao spomen na ta davna vremena i izumrli zanat, danas možete posjetiti turistički uređeni rudnik Svete Barbare koji će biti posebno zanimljiv klincima!

Priča o Okiću i Dragojli

Stari grad Okić na istoimenom 499 m visokom vrhu poznat je po srednjovjekovnoj gradini iz 12. stoljeća, a cijeli Okić s okolicom proglašen je zaštićenim krajolikom. Grad na vrhu impozantne stijene još je davne 1834. godine zaintrigirao karlovačku Ilirku i planinarku Dragojlu Jarnević, karlovačku književnicu i učiteljicu koja je bila velik borac za očuvanje hrvatskog jezika i kulture. S obzirom da tada u hrvatskoj nije bilo alpinizma ni u tragovima, ona se bosa uspela kroz južnu, strmiju stijenu Okića sve do vrha stare gradine.

Ovaj uspon bilježi se kao prvi u hrvatskom alpinizmu, a Dragojla je vodila i svoj planinarski dnevnik u kojeg je zapisivala najinteresantnije stvari sa svojih pohoda. Napomenimo da u to vrijeme nije bilo društveno prihvatljivo da se žene bave bilo kakvim sportom, a pogotovo ne planinarenjem i penjanjem. Danas je Okić popularno izletište, a planinarski dom u podnožju nudi lokalne specijalitete izletnicima i planinarima. Na eksponiranom dijelu stijene probijena je atraktivna planinarska staza osigurana sajlama i klinovima, posebno popularna među mlađim planinarima i ljubiteljima adrenalina.

Nosi naziv „Žoharov put“ i vodi do vrha utvrde, tako da se mnogi njime penju gore, a „Dragojlinom stazom“ koja je manje zahtjevna se spuštaju.

Japetić

Najviši vrh Samoborskog gorja visok je 879 m i krasi ga metalna razgledna piramida. Ona je nekada bila na vrhu Medvednice, no rastavljena je i premještena ovamo uz obećanje zagrebačkim planinarima da će na novoizgrađenom sljemenskom tornju biti otvoren vidikovac za javnost.

S vrha Japetića puca pogled na jug i jaskanski kraj, lijepo se u daljinu vidi Kordun i Gorski Kotar. Lijepa šuma na vršnom području Japetića ima status posebnog zaštićenog rezervata šumske vegetacije, a popularni planinarski dom nalazi se 10 minuta hoda dalje, prema jugu.

Na Japetić možete doći laganom šetnjom iz sela Dragonoš, umjereno teškom stazom od izletišta Šoićeva kuća u podnožju planine, ili strmom „Japetić express“ stazom koja kreće s prijevoja Vrata. Dom je otvoren svaki vikend te nudi bogat izbor domaćih specijaliteta.

„Šojka“ i Oštrc

Šoićeva uća, popularno zvana „Šojka“, bivše je izletište na asfaltnoj cesti podno Oštrca i Japetića. Zbog svog položaja mnogi ovdje parkiraju automobile i kreću pješice na željenu destinaciju, a staza na vrh Oštrc posebno je atraktivna. Uspon traje oko dva sata (ako ste brzi, trebat će vam manje), ali nema potrebe žuriti. Staza je strma, ali prekrasna i vodi preko stare gradine Lipovec.

U 13. stoljeću izgradio ga je knez Ivan kao manju kopiju gradine Okić, a drevne ruševine u tihoj šumi mjesto su sastanka planinskih vila koje će vam rado ispričati priču o povijesti ovih zidina, samo morate znati slušati. Pitat će te se vjerojatno „Što mi ovo treba?!“ kada na strmoj stazi budete „lizali koljena“ uspinjući se, ali isplati se svakog koraka i svake kapi znoja. Podno vrha čeka vas planinarski dom zagrijan vatricom, a ljubazni domari nude vam okrepu koja vas „vraća u žive“. Rudarska greblica, grah, domaće craft pivo ili vince s plešivičkog vinogorja. Reci stranče što ti srce išti, i bit će ti posluženo! Do vrha je manje od 10 minuta hoda, a stjenovita glavica obilježena je velikim križem i s nje puca pogled na sjevernu stranu Plešivice i nedaleki Japetić. Čini se da ga možeš dohvatiti rukom, ali ipak do njega treba još oko dva i pol sata hoda.

Sela ni na nebu ni na zemlji

Gorsko – planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja jedan je od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Život ovdje nikad nije bio lagan. Jedini način bilo je živjeti u skladu sa zakonima prirode. Kroz tisućljeća prisutnosti ljudi su ovdje uspjeli očuvati tu ravnotežu – vizure tradicionalnih sela, pašnjaka i polja još uvijek skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva.

Upravo taj mozaik očuvanog tradicionalnog krajobraza uz veliko bogatstvo flore i faune, geološke osobitosti te vrijedne arheološke nalaze ono je što danas privlači izletnike, planinare i zaljubljenike u prirodu. Kamo god krenuli, na vašoj trasi nalaze se stara sela, nažalost, većinom su gotovo potpuno napuštena, a vide se tek tragovi nekadašnjeg života. Oronule kućice, živopisne gospodarske zgradice i kokošinjci, „koci“ u kojima su boravili „pajceki“ i potrgani plotovi koji više nemaju svrhu. Tužna je to slika ovih ubavih gorskih seoca u kojima je ostao tek poneko od staraca koji će vam se obradovati i rado vam pričati o prošlim, za njih boljim i ljepšim vremenima. Uopće vidjeti ovčicu, kravu ili kokoš  u planinskim selima diljem Hrvatske, pa tako i ovdje, postala je turistička atrakcija jednaka onoj kada na Velebitu susretneš vuka ili medvjeda.

Kako se vratiti „doma“ kad na izlet ideš – „doma“?

Ljudi obožavaju Samoborsko gorje jednostavno zato jer se ondje osjećaju dobrodošlo i ubrzo im srce i um obavije domaćinska atmosfera. Osjećaju se kao kod svoje kuće, a planinarske domove doživljavaju kao vlastito ognjište ili kuhinjski stol, prije negoli ugostiteljske objekte namijenjene izletnicima.

Teško je reći da li je ljepše i ugodnije u domu na Oštrcu ili u kućici Svetog Patrika i blizini čarobnog Cerinskog vira, nemoguće je odlučiti se između najdraže staze ili omiljenog vrha. Svi te jednako srdačno dočekuju, a planinska vila izlazi ispod kamena i kaže „Dragi moj, sve što vidiš – tvoje je!“. Znate, a govorim vam iz srca, jako je teško vratiti se kući kada već imaš osjećaj da si doma i da se ne moraš nikamo vraćati. Preostaje ti da na nekom vrhu radosno raširiš ruke i klikneš „Najdraže moje Samoborsko gorje!“, te s osmijehom obećaš da ćeš ovdje doći ponovo!