Misli jednog planinara: KORAK KAO MOLITVA

Misli jednog planinara: KORAK KAO MOLITVA

Oduvijek su planinski vrhunci intrigirali ljude, koji su ih smatrali staništima bogova ili čak bogovima koji su utjelovljeni u toj masi stijena, snijega i leda. S vremenom su tvz. poganske religije nestale, ustupivši mjesto onim najutjecajnijim kojima pripada većina svjetske populacije. Na ulazu u kapelicu pored doma Kredarica stoji: „Mnogo je puteva koji vode k bogu, a ti si odabrao najteži!“.
Matej Perkov
Matej Perkov
3 min
prije 3 m

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Teško je ukratko sažeti kakvo zadovoljstvo pronalazimo u planinarenju koje mnogima sliči mazohizmu, ali sreća kojom smo ispunjeni nakon uspona razlog je zbog kojeg idemo u brda. Između ostalog, imamo želju dotaknuti nebo i barem se malko približiti bogu. Moderni svijet u kojem živimo donio je brojna nepisana pravila, a osim pozitivnih posljedica imamo i negativne. Osim gospodarske krize hara i kriza morala, ljudi su otuđeni, komunikacija se sve više svodi na tipkanje po zaslonu mobitela ili kompjutera. Lišeni smo pažnje i osmijeha, iskrenog pogleda. Najveći problem mladih u velikim gradovima zapravo je osamljenost. Brojni traže spas u religiji, self help literaturi, traže smisao i odgovore. Mnogi ih ne dobivaju, a u toj masi pronašao sam se prije dosta godina.

Ono što sam tražio, našao sam sasvim slučajno u planini. Tišina planine tog dana bila je nekako glasna, privlačeći moju pažnju dok sam pogledom kružio po krošnjama drveća. Shvatio sam da nisam sam, no osjećao sam sigurnost i radost. Od tog dana moji odlasci u planinu više nisu bili samo izlet, zabava, sport. U planinu sam odlazio ushićeno jer sam od nje dobivao ono što drugdje nisam. Uzajamno poštovanje, razumijevanje, pažnju. Planina me uvijek sluša i sve joj mogu reći. Ona me nikada ne osuđuje, ne prijeti, ne ucjenjuje, ne traži novac. Shvatio sam uskoro kolika je njena moć te bih ponekad pohodio planinu samo iz zahvalnosti. Družili smo se kao dobri prijatelji, a ona je isto tako govorila drugim planinama da me prihvate u svoje okrilje. Kao i ljudi, planine se međusobno razlikuju. Nijedna nije ista. Svaka je željna pažnje, vole društvo. Pričaju međusobno, a pričaju i s ljudima ako ovi imaju volje da slušaju. I one su često osamljene, kao u narodnoj pjesmi „Zaplakala Stara planina“ čiji stihovi govore o mitskoj gori Balkan koja se jada sestrama kako joj ljudi ne dolaze. A kako se samo znaju raspričati! Ponekad sam ja taj koji šuti, a one pjevaju svojim vjetrovima, oblacima, maglom, kišom, suncem. Smijem se i jurim stazom kada se stabla jedno drugome ubacuju u riječ, a lišće pada po tlu kao konfeti od žestine kojom se grane tresu.

Uspon na vrh nije lagan. Štoviše, ponekad je vrlo težak, te predstavlja izazov ne samo za psihofizičku spremu čovjeka, već i za njegovu duhovnost. Ponekad zaista ne možemo naći nikakav razlog da idemo do kraja. Hladno je, gladni smo, iscrpljeni, utučeni, uplašeni i promrzli. „Vrh i nije važan“ govorimo si, tražeći razloge za odustajanje. Vrh nije važan, ali put jest. Brojim korake, do stotinu. Zamislim neku dragu osobu, često i nepoznate ljude koji su mi pomogli, koje sam susreo toga dana. Mislim da njih i brojim, želeći da im se tog dana nešto lijepo dogodi. „…98, 99, 100!“ odbrojim do kraja te krenem ispočetka. Za drage prijatelje, za roditelje, za bolesne, za one u problemima. Moje je da hodam, na planini je da napravi nešto za te ljude ako može. A vrlo često može! Mnogo molitvi je uslišano, mnogo mi se lijepih stvari dogodilo nakon povratka u dolinu.

Moji usponi na vrh dobili su novi smisao. Gledajući svijet pod svojim nogama, zapitao sam se tko je i kada stvorio svu ovu ljepotu? Ne znam i nikada neću saznati, nije ni važno. Planina nije sportska arena u kojoj ispunjavam svoje ambicije, već crkva u kojoj učvršćujem svoju vjeru (Anatolij Bukrejev, alpinist). Uvijek me rado prima, shvaćajući da ponekad i nisam raspoložen za razgovor. Šutim, hodam, brojim, molim se. I prije svega, poštujem je. Ako u planinu ideš kao u crkvu, onda je red da se tako i ponašaš. U planini se ne opija, u planinu se ne ide naoružan. Po planini se ne radi nered, niti se sluša glazba sa slušalicama u ušima. U planini poštuješ drugoga i pomažeš mu, kao što želiš da netko poštuje tebe i da ti pomogne ako si u nevolji. Planina je dovoljno velika i prima nas sve, no mnogi je ne prihvaćaju ni kao živo biće, ni kao božanstvo, ni kao prijatelja na kojeg uvijek mogu računati. U svom ponašanju ne iskazuju joj potrebno poštovanje, kao ni planinarima koje susreću. To je njihovo pravo, ali propuštaju mnogo. Mnogi se na planine penju, malo ih planinu osjeća. Uskoro ću opet planini u zagrljaj.

Moje noge u molitvenim koracima opet će dodirivati njeno tlo, a moje srce bit će ispunjeno radošću i mirom jer je moj put ka vrhu osobno emocionalno i duhovno spajanje s planinom na koju se uspinjem. Kao što je u predivnim stihovima rekla pjesnikinja Ljerka Car-Matutinović, „Zato i postoji planina: da bismo otkrili pute neprohodne!“.