Kako sam prebolio dječju paralizu i postao najtrofejniji hrvatski sportaš

Kako sam prebolio dječju paralizu i postao najtrofejniji hrvatski sportaš

Mihovil Španja živi punim plućima i nema vremena za alibije i razmišljanja o nečemu što se dogodilo i ne može se vratiti.
Zoran Stupar
Zoran Stupar
12 min
prije 2 god

Foto: Damir Senčar/Hina

Po četiri puta svjetski i europski prvak. Isto toliko puta svjetski i europki doprvak. Četiri brončane paraolimpijske medalje. Čak 16 svjetskih i 18 europskih rekorda. Nositelj brojnih odlikovanja i priznanja. Mihovil Španja naš je najtrofejniji sportaš.

Mihovile, ti si osvojio toliko medalja na Paraolimpijskim igrama, europskim i svjetskim prvenstvima i postavljao tolike rekorde da nije lako sve ih nabrojati na jednom mjestu. Tko je bio ili još uvijek jest tvoj sportski uzor?

– Nisam nikad bio pobornik nekog velikog idolopoklonstva kad je riječ o sportašima, jer smatram kako svatko od nas mora imati svoj put. Ali sigurno da nam uvijek na našem putu do uspjeha nečija sportska karijera posluži kao dobar priručnik za to. Za mene je to bio Dražen. Ne zbog talenta, već zbog sustavnog i danonoćnog rada zbog kojega je spomenik njemu danas na ulazu u Muzej u Lausanni. Sportaš čija karijera nije nikoga ostavila ravnodušnim, čak ni najvećeg Jordana. On je bio košarkaš koji nije radio alibije, već je i nakon oduzetog naslova prvaka protiv Bosne ili nepravde u Portlandu nakon dolaska u NBA svojim pristupom i vjerom u svoje kvalitete još jače stisnuo i pokazao kako se radi o jednom od najvećih svih vremena na parketima Starog kontinenta. Imao sam tu čast upoznati njegovu majku Biserku, koja mi je samo potvrdila što sam o njemu već davno znao. Njegov sam poster u naravnoj veličini dugo godina imao u svojoj sobi kao podsjetnik kako se postaje najbolji. Samo rad. Ostalo su samo priče.

A životni uzor?

– Moji roditelji. U puno težim i složenijim uvjetima od ovih u kojima mi danas živimo nastojali su mene i starijeg brata odgojiti što su najbolje znali i mogli. Mislim da su napravili odličan posao.

Otvaranje Paraolimpijskih igara u Ateni 2004. godine (foto: Damir Senčar / Hina)

Mihovil u akciji na 400 metara slobodno u Ateni 2004. godine (foto: Damir Senčar / Hina)

Kako su izgledali tvoji sportski počeci, kad si počeo trenirati i zašto?

– Već s nepunih osam mjeseci sam napravio prve zaveslaje s jednim mišićem, dok sam samo sedam mjeseci kasnije potpuno samostalno proplivao u bazenu jednog od dubrovačkih hotela. Sve je to posljedica dijagnosticirane dječje paralize od koje sam obolio nakon primljenog cjepiva. Umjesto da su proklinjali sustav i liječnike odgovorne za to i tražili pravdu putem sudskih tužbi, moji su roditelji krenuli u što efikasnije rješavanje mojeg zdravstvenog stanja. Zato sam u tako ranoj dobi uključen u rehabilitaciju kroz hidroterapiju i to je razlog zašto je danas moje zdravstveno stanje puno bolje u odnosu na brojne slične slučajeve koji nažalost nisu imali sličnu sudbinu. U plivanje sam se uključio kao šestogodišnjak, a osam godina kasnije sam ušao u hrvatsku plivačku reprezentaciju na poziv naše proslavljene paraolimpijke i svoje velike prijateljice Ane Sršen.

Jesi li ikad kao mlađi mislio da ćeš osvojiti paraolimpijsku medalju?

– Jesam. Možda djeluje samouvjereno, ali od prvog dana moje plivačke karijere znao sam da ću jednog dana uspjeti doći na paraolimpijsko postolje. Trebalo je samo biti strpljiv i ne preskakati niti jednu stepenicu na tom putu jer to sport nikad ne prašta. Nisam ja bio plivač iz udžbenika. Nisam visok 185cm niti imam raspon ruku dva metra. Znao sam da je moj forte moj rad i vjera u vlastite mogućnosti. Kad je konkurencija imala pet treninga tjedno, ja sam na vrhuncu karijere imao ukupno 15 treninga. Jednostavno sam nakon toliko provedenih godina u bazenu isprovocirao velike stvari koje su došle isključivo kao odgovor na sve navedeno.

Je li kasnije u tvojoj karijeri postojao trenutak u kojem si shvatio: ‘Hej, pa ja sam vrhunski sportaš!’ ?

– Bio sam toga svjestan svo to vrijeme i uistinu sam imao takav pristup svemu. Od treninga, odmora, prehrane, fokusiranja, redovitih odlazaka na potrebne kontrole i testiranja. Sve je to bilo potrebno zadovoljiti kako bi se što više smanjio rizik od neuspjeha. Ante Kostelić, popularni ‘Gips’, jednom prigodom mi je rekao kako ti veliki rad nije jamac uspjeha. Međutim, nerad je sigurni jamac neuspjeha. Time je sve rekao i dokazao kroz karijere svoje djece.

Brončana medalja na POI u ateni 2004. godine (foto: Damir Senčar / Hina)

Što ti je bio najvažniji motiv da bi dostigao razinu osvajača paraolimpijske medalje? Jer, taj put uključuje jako mnogo svakodnevnog odricanja.

– Ne bih rekao da su to odricanja. To je ulaganje. Ulaganje u uspjeh. Stvaranje prioriteta. Ništa drugo. Mi se sportaši ne žrtvujemo, samo radimo ono što želimo i volimo. To nije lagan posao, potrebno je puno znoja i suza da bi se došlo do toga, ali je zato uspjeh slađi. Veliki Muhamed Ali jednom je izjavio: ‘Trpi sad i živi cijeli život kao šampion’. I to je istina. Nitko nijednom sportašu osvajaču medalja na najvećim natjecanjima više to neće moći oduzeti i to je zaista za sva vremena. Tko se ikad bavio vrhunskim sportom, zna o čemu govorim. Takav sport ne poznaje osrednjost. Ili si unutra ili nisi. Sjećam se kad sam kao momak od 18 godina morao birati hoću li ići na ekskurziju sa svojim kolegama iz dubrovačke gimnazije ili na pripreme za svjetsko prvenstvo u Argentini. Odabrao sam ovo drugo i postao svjetski viceprvak. Iako odluka tada nije bila nimalo lagana. Sport je moj izbor. I to nije imalo alternativu. I ne smatram se zbog toga posebnim, siguran sam kako bi svaki moj kolega koji želi uspjeti slično napravio i otišao na pripreme.

Kako tvoje stanje, odnosno posljedice koje je na tvoje tijelo ostavila dječja paraliza, danas utječe na tvoj svakodnevni život, ako uopće utječe?

– Naravno na utječe, smanjena mi je mobilnost u odnosu na moju okolinu. Međutim, mislim da sam fantastično izrehabilitiran s obzirom na svoju dijagnozu i veliki broj liječnika s kojima sam surađivao. Ne mogu vjerovati koliko sam mobilan i samostalan nakon svega što sam u djetinjstvu proživio. Meni je to jednostavno. U jednom filmu postoji savršena rečenica za to – ‘Get busy living or get busy dying’, koncentriraj se na sve ono što možeš postići, umjesto da plačeš nad svim onim za što si uskraćen. Ja sam odlučio živjeti punim plućima i nemam vremena za alibije i razmišljanja o nečemu što se dogodilo i ne može se vratiti. Iako je vidljiv invaliditet kroz atrofiju nožnih mišića, čime sam manje pokretan i sporije hodam, ne vidim ništa što ne bih mogao postići u životu zbog svojeg ograničenja. Upravo suprotno, mislim da sam u djetinjstvu vrlo brzo shvatio kako se život ne može gledati kroz ružičaste naočale i da ću trebati više stisnuti kako bih došao do cilja. I eto, uspio sam.

Čitao sam na tvom Facebooku da te prijateljica pohvalila da si ‘kao burek – svakog razveseliš’. Što misliš, koliko je na tvoj karakter utjecalo tvoje stanje? Ili si jednostavno rođeni veseljak…

– Moj karakter je moj najbolji saveznik. Navikli smo da kad spomenemo iskustva osoba s invaliditetom da uvijek govorimo o pozitivnim ljudima, koji unatoč svemu idu dalje. Ja ne volim te srceparajuće priče. Osobe s nekim tjelesnim ograničenjem su osobe kao i sve druge. Smiju se, plaču, idu u kino, imaju seksualne potrebe… Samo za razliku od većine osoba, imaju taj neki dodatni životni izazov koji im služi kao balast ili motiv. To je stvar pojedinca. Mene je moja vjera spasila. Vjera u sebe i svoj potencijal. Neki dan sam uzeo štake u ruke, jer se nekad služim njima kad moram puno stepenica napraviti i vidio me jedan prijatelj. Pitao me: ‘Što će tebi štake, nisi ti osoba s invaliditetom?’. Eto, takvu percepciju imaju ljudi oko mene. Ja ne tajim što je vidljivo, naprotiv. Samo se nastojim usmjeriti prema svemu što mogu napraviti. Uz takav karakter i neizmjernu ljubav svojih roditelja i starijeg brata, kao i svih mojih dragih prijatelja, bilo je nemoguće izbjeći sve ove uspjehe u bazenu.

Paraolimpijske igre u Londonu 2012. (foto: Damir Senčar / Hina)

Od tvojih sam prijatelja čuo da si kao klinac, unatoč tome što si prebolio dječju paralizu, uvijek igrao i nogomet?

– Jesam. Nevjerojatno, ali istinito. Čak sam bio golman i kapetan u razredu, nikad nisam tražio popust. Primiš gol, izvadiš loptu iz gola i ideš dalje. To puno govori i o životu. Taj me nogomet naučio kako će biti puno golova u mojoj mreži života, ali kad bude došlo vrijeme obranit ću ja taj jedanaesterac. Imali smo i koš kojeg je otac postavio u vrtu, uvijek je bilo puno djece na tom terenu. Kad bi ljeto došlo, na nekom improviziranom golu od stijena na plaži bih igrao vaterpolo zajedno sa svojim prijateljima. Sjećam se da bih ušao u more ujutro i izašao s posljednjim zrakama sunca. Nije me se moglo odvojiti od sporta. Zahvaljujući bratu Mateu zavolio sam loptu i pratio uspjehe svih naših sportaša, budio se u 4 ujutro gledati mečeve Mavrovića, utakmice Bullsa s Kukočem ili prvu zlatnu olimpijsku medalju za Hrvatsku koju su ostvarili naši rukometaši u Atlanti 1996. Svi ti uspjesi su utjecali i na mene, jer su me motivirali da i moje ime jednog dana uđe naše sportske almanahe.

I u tome si uspio. Može li onda doista čovjek napraviti sve što zamisli, ako se dovoljno trudi? Ili ipak uz naporan rad treba imati i talenta, sreće ili pomoći ‘odozgo’…

– Puno se toga mora posložiti, to je činjenica. Možeš raditi koliko hoćeš ako nemaš barem malo talenta za to što radiš. Mogla se Janica spuštati do iznemoglosti onim snježnim padinama da nije imala tu urođenu gracioznost pomoću koje je postala najveća u povijesti. Ali da se nije toliko puta spustila, nikad ne bi toliko oplemenila taj svoj potencijal. Svjedoci smo toga da puno talenata propadne ili odustane možda samo par koraka prije nego trebaju napraviti velike stvari u seniorskoj konkurenciji. Ali to razlikuje one najveće od prosječnih. Taj dodatan elan i želja da prkose teškim uvjetima u kojima treniraju. U svojoj sam se karijeri osvjedočio kako je put prema najsjajnijoj medalji popločan najmračnijim uvjetima rada. Trenirao sam u 5.15 ujutro prije svih, zajedno sa svojim trenerom Deanom Kontićem u vrlo teškim okolnostima u Dubrovniku. Puno puta je voda znala biti jako hladna, prljava. Teško je opisati sve što smo prolazili i borili se s gigantima poput SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Australije. Ali očito je to hrvatski recept za uspjeh. Teški uvjeti, najveći uspjesi. Samo napravite presjek većine naših sportaša i njihov put. Od Janice, Sandre Perković, Filipa Udea i svih ostalih koji su obilježili hrvatski sport. Prošli su kalvariju i očvrsnuli. Njima je, kad bi došli na veliko natjecanje, to bilo melem na ranu nakon dvorana koje prokišnjavaju ili dotrajalih rekvizita. To je hrvatski patent, kao i većine država u bivšoj Jugoslaviji. Ogroman talent, još veći rad, praćen sramotnim uvjetima rada, jednako olimpijsko zlato i pljesak političara koji običavaju na dočecima obećavati nove dvorane, centre sportske izvrsnosti i davati slične prazne izjave samo za jedan mandat više.

Paraolimpijske igre u Londonu 2012. (foto: Damir Senčar / Hina)

Čini li se i tebi da je trend zdravijeg življenja i sve većeg bavljenja rekreacijom sve prisutniji i u Hrvatskoj?

– Daleko je to od modela kojeg već desetljećima uspješno apliciraju skandinavske zemlje, u kojima je bavljenje sportom stvar osobne higijene poput pranja zubi. Međutim, smatram kako je osviještenost ljudi u Hrvatskoj i njihova sportska kultura na zavidnijoj razini nego je to bila kad sam se ja počeo baviti profesionalnim sportom krajem devedesetih godina. Uvjeti su ipak bolji, vidim puno više rekreativaca koji na dnevnoj bazi treniraju iz čiste ljubavi prema sportu i brige za vlastito zdravlje. Ali to mora krenuti s najviše državne razine. Sram me kad vidim koliki udjel u ukupnom postotku državnog proračuna ima hrvatski sport. A reklamiramo se kao veliki ambasadori sporta, neki dan je izašla najnovija reklama Hrvatske turističke zajednice sa svim našim svjetski poznatim sportašima, koju će vidjeti milijuni ljudi širom svijeta. Nažalost, da vide uvjete u kojima trenira većina naših sportaša, ne bi bilo toliko oduševljeni. Zato je potrebna strategija razvoja sporta, pogotovo onog rekreativnog. Svi mi prvo moramo primijeniti kulturu bavljenja sportom, prije svega zbog svog psihofizičkog zdravlja i pozitivnih socioloških efekata , pa tek onda uključiti kompetetivne razloge. Ali moram priznati kako sam neki dan prošao Jarunom punim šetača, biciklista, rekreativaca svih vrsta i godina. Ljudi vole sport, samo im treba ponuditi adekvatne uvjete. U prvom redu djeci i školskom sportu, koji je za mene prioritet bez premca. Tu se ne odgajaju dobri sportaši, nego bolji ljudi koji će biti kralježnica našeg razvoja. Zato sport treba više ući u škole i obrazovne institucije. Njegovi pozitivni efekti su nebrojeni.

Ako za neku vrstu sportova možemo reći da su najzdraviji, jesu li to sportovi u vodi, poput plivanja i vaterpola?

– Ne mogu govoriti o vaterpolu jer se ipak radi o kontaktnom sportu u kojem zna biti jako puno grubosti u igri jedan na jedan, pogotovo na poziciji beka i sidruna, čemu smo puno puta svjedočili gledajuće one podvodne snimke na utakmicama. Tamo nema milosti i s obzirom da sam se bavio tim sportom dugo i pratim ga cijeli život, moram priznati da cijenim više sve rezultate naših vaterpolista kad znam kakve udarce dobiju. Naravno, ne ostaju ni oni dužni nikome, haha. Što se plivanja tiče, sve su znanstvene studije utvrdile kako se radi o jednom od najprihvatljivih sportova za ljudsko zdravlje zbog načina na koji se ponaša tijelo u vodi i terapijske učinkovitosti. Opet se vraćam tu na svoj primjer, gdje sam se prije svega iz zdravstvenih razloga počeo baviti plivanjem, da bi to rezultiralo profesionalnom karijerom. Ozljede u plivanju su svedene na najmanju moguću mjeru. Ja sam imao sreće da nikad nisam imao neku težu ozljedu koja bi me spriječila u trenažnom procesu kroz čitavu svoju karijeru.

Postoji li danas neki hrvatski sportaš kojeg bi izdvojio kao tebi najdražeg?

– Ima čitav niz sjajnih primjera sportaša koji su svojim zalaganjem, pristupom i sportskom etikom najbolji ambasadori svoje profesije. Međutim, uvijek ističem one koji su napravili nešto više od svog sportskog rezultata i pokazali kako se može ako postoji jaka volja. To je po mom mišljenju Mario Ančić. Tenisač koji je nastupio u polufinalu Wimbledona, nositelj olimpijske medalje iz Atene i osvajač Davis Cupa nakon naglo zaustavljene sportske karijere zbog teškog oblika mononukleoze, uspio je diplomirati na pravnom fakultetu, doktorirati na Harvardu i nakon poslovnog angažmana u NBA ligi i na Wall Streetu trenutno radi u jednoj od najvećih švicarskih banaka. Kakav životopis! Putokaz svim ostalim sportašima da se može ako se hoće. Sportaš mora živjeti i biti integralan faktor razvoja našeg društva i nakon svoje karijere. On ne može živjeti na jaslama starih uspjeha, nego graditi dalje. Zato mi je Mario posebno drag. Međunarodno priznat u sportskoj i poslovnoj karijeri.

Vrhunski sportaš poput tebe cijeli je život morao paziti na prehranu. Kako si danas s klopom? Nadoknađuješ li svu nepojedenu brzu hranu, ćevape, hamburgere tijekom karijere?

– Moram priznati kako ste mi upravo pronašli Ahilovu petu! Veliki sam gurman i hrana je nešto božanstveno i sveto za mene. Moj najveći izazov bio je nositi se s uravnoteženom ishranom, što je za mene bilo jedno od bitnijih stvari za uspjeh. Što se tiče brze hrane, tu nemam problema jer to konzumiram vrlo malo. Međutim, meso i riba za mene imaju poseban status. U neograničenim količinama. Sjećam se kad sam putovao u Argentinu, jedva sam nakon natjecanja dočekao okusiti svjetski poznati steak. Jedno od najboljih iskustava u mom životu. I svjestan sam da hrani pridajem nekad preveliko značenje, ali obrok za mene nije formalnost. To je ritual, način života. Koliko uživam u papanju, uživam i u spremanju. Pogotovo ako je riječ o teletini ili kozletini pod pekom, praćenom čašicom domaćeg pelješkog ili konavoskog vina. Isto tako imam puno voćki u svom vrtu, od čijih plodova radim različite likere i nadoknađujem svoje gušte za koje sam bio zakinut dok sam vukao plivačke kufere po svijetu.

Čime se trenutno baviš na poslovnom planu?

– Od sedmog mjeseca ove godine sam županijski koordinator Službe spašavanja života na moru Hrvatskog Crvenog križa. To je posao koji me ispunjava, imam sjajnu ekipu i radim s užitkom. Pronašao sam se i nadam se da ću to potvrditi i rezultatima na poslovnom planu.

A čime na privatnom?

– Nakon sportske karijere napokon se mogu posvetiti nekim svojim hobijima i ljubavima koje su zbog obaveza bile stavljane na čekanje. Obožavam vrtlarstvo, stalno nešto sadim, presađujem, okopavam… Čekam prvi mjesec i doba orezivanja, pratim neke portale vezane za uređenje okućnica s naglaskom na mediteranski đir. Kao pravi čovjek s mora, logično da posebno cijenim klapsku glazbu uz koju opet dolazi bogati jelovnik, hahaha… Uglavnom sam osoba koja ne staje i taj jedan dinamični život mi puni pluća kisikom i siguran sam kako, kad toga više ne bude, samo ću izumrijeti poput ugrožene vrste.

Kakve planove imaš za budućnost?

– Veliki Ivo Andrić je to najbolje napisao: ‘Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.’ Nije potrebno više ništa dodati ovome.