‘Nebo nigdje nije tako plavo kao na vrhu planine’

‘Nebo nigdje nije tako plavo kao na vrhu planine’

Da bismo vam to dokazali, razgovarali smo s troje 'običnih' ljudi u različitim desetljećima života koji imaju jednu stvar zajedničku – zaljubljeni su u planine.
Zoran Stupar
Zoran Stupar
2 min
prije 3 god

Planinarenje je sport za sve. Nema tu puno filozofije ni tehnike, potrebna je tek volja i ljubav prema prirodi. I što je najbolje – nikad nije kasno početi. Da bismo vam to dokazali, razgovarali smo s troje ‘običnih’ ljudi u različitim desetljećima života koji imaju jednu stvar zajedničku – zaljubljeni su u planine. Otkrili su nam kako su počeli planinariti i što ih tako privlači da se penju bliže nebu…

Nebo nigdje nije tako plavo kao na vrhu planine

Jasmina Cindori (56) počela je planinariti za vrijeme studija u Zagrebu. Ljubav, koja traje i tri desetljeća kasnije, započela je speleološkim izletima na Velebit i Gorski kotar.

– Spoznala sam kako nebo nigdje nije tako plavo kao na vrhu planine, cvijeće nigdje ne cvate ljepše nego u planini, potoci veselo žubore samo u gori. Upoznala sam radost koja ispunjava dušu boravkom u prirodi – priča Jasmina.

Zbog obiteljskih obaveza i posla nakon nekoliko godina prestala je planinariti, a počela ju je mučiti i bol u kralježnici. S tugom je mislila kako više nikada s Visočice neće gledati velebitske vrhove. Ali kako su djeca odrastala, a vrijeme se oslobađalo okova obveza, Jasmina je ponovo krenula na planinarske izlete. Najprije bojažljivo, a sada…

– Sada sam aktivni član Sekcije visokogorskih planinara, posjećujem visoke planine Slovenije i Austrije, penjem ferrate i nadam se da ću ove godine ispenjati svoj prvi četiritisućnjak. Otkrila sam i novu ljubav – pejzažnu fotografiju i fotografije planinskog cvijeća u prirodnom okruženju. Što reći? Ako može žena u 56. godini, majka troje odrasle djece, onda planinariti može svatko – zaključuje naša sugovornica.

Brige i probleme zamjenjuje uživanje u netaknutoj prirodi

Dijana Radotović (38) sa suprugom je počela planinariti 2012. godine. Već nakon prvog izleta na Medvednicu shvatili su koliko im se planinarenje sviđa. Uskoro su tu ljubav prenijeli i na svoju djecu: Luku, koji je s njima počeo planinariti s 10 godina i Paulu, koja je već sa 6,5 godina osvojila najviši vrh poluotoka Pelješca, Sv. Iliju.

– U početku smo birali planinarske izlete s manje zahtjevnim stazama, koje nisu zahtijevale preveliku kondicijsku spremnost. Kako smo stjecali iskustva i znanja, vrhovi koje smo osvajali postajali su sve viši. Sada se već možemo pohvaliti da smo bili i na vrhovima iznad 4000 metara nadmorske visine – kaže nam Dijana.

Planine su, kaže, najbolji lijek za stresnu svakodnevicu.

– Brige i probleme zamjenjuje uživanje u netaknutoj prirodi, svježi gorski zrak, prekrasni vidici s vrhova, penjanje po stijenama, izležavanje na travnatim proplancima i još mnogo toga lijepoga… I baš zbog toga bih planinarenje preporučila svakome tko želi iskusiti prednosti aktivnog odmora u prirodi.

Krvna slika kao iz medicinskih knjiga

Zdenko Matejak (43) planinari od 2012. godine, kada je u visine krenuo sa sinom. Prvi izlet bio je Okrugljak, a otad nastoje barem jednom mjesečno otići u planinu.

– Kroz planinarenje sam se zbližio sa sinom i s do tada meni stranim ljudima. Na planinarenju ne razmišljam o poslu, brigama, odlukama. Čak se znam toliko opustiti da ne razmišljam o ničemu. Uživam u životu dišući punim plućima, škrtom zimskom suncu, nasmijanim licima. Za one koji ne vjeruju u ovo ‘duhovno’ mogu reći da sam rijetko kad pod stresom i da mi je krvna slika kao iz medicinskih knjiga – zaključuje Zdenko.

Ljepote prirode, zdravstveni benefiti, zaboravljanje stresa… Ima li bolje pozivnice da već idućeg vikenda započnete (ili nastavite) svoju planinarsku karijeru?