OTOČNA ODISEJA – DOSAD NEISPRIČANA PRIČA O JADRANU

OTOČNA ODISEJA – DOSAD NEISPRIČANA PRIČA O JADRANU

Svatko od nas ima neki san, a Zagrepčanin sa splitskom adresom, avanturist Marko Kovač, svoj je san ostvario u nekoliko epizoda kada je sjeo u kajak i zaveslao pučinom, obilazeći naše otoke i svjetionike. Nije Marko prvi koji je sjeo u čamac i veslao, niti je prvi koji je naše otoke posjetio na ovaj način. Ali njegov motiv, način na koji je to napravio i prije svega romantika kojom je obavijena njegova ideja čini ovu priču jedinstvenom. Upravo zato je „Otočna Odiseja“ do sada neispričana priča!
Matej Perkov
Matej Perkov
9 min
prije 1 m

Koliko dugo radiš kao vodiš u pustolovnom turizmu i koji su najljepši aspekti tog posla?

U proljeće 2013. godine počeo sam raditi kao vodič u pustolovnom turizmu. Tada sam najviše učio za postati skiper na divljim vodama, obzirom da sam već imao iskustva vođenja grupa u planinarenju i morskom kajakarenju. U proteklih 7 godina najljepši trenutci u ovom poslu su zadovoljstvo pojedinaca u grupama koje vodim u vezi mojeg vođenja i divljenje ljepoti prirode u kojoj boravimo.

Je li hodanje od Zagreba do Splita planinarskim stazama bila tvoja prva avantura, a što ti je u spomenutoj bilo najljepše?

Moja prva avantura bila je u ljeto 2007. godine kada sam sa troje prijatelja proveo 9 dana planinarenje po Sjevernom i Srednjem Velebitu. U ljeto 2010. godine, kada sam solo pješačio od Zagreba do Splita preko planina, najljepše mi je bilo divljenje lokalnih ljudi koje sam sreo tijekom putovanja za moj pothvat. Uz spomenuto bilo mi je super što su me vrlo često častili hranom i pićem, a to je za 23-godišnjeg studenta jedna od važnih sitnica obzirom da je budžet bio studentski. Sada nakon 10 godina, kada gledam unatrag, vrlo sam ponosan što sam napravio svoj jedinstveni long distance trail, što je tek zadnjih par godina počelo biti popularno u Hrvatskoj. Tada nisam znao za El Camino, Via Alpina, dok Via Dinarica, Via Adriatica i CLDT nisu niti postojali 2010. godine.

Da li više voliš kajakarenje ili planinarenje? Što je najljepše kod jednog, a što kod drugog?

To je dvojba koju ne mogu jednostavno odgovoriti. Planinarenje više volim jer je moja prva outdoor ljubav i tako sam krenuo istraživanjem prirode i razvijanjem svojih avantura. Morsko kajakarenje često uspoređujem s planinarenjem obzirom da je brzina kretanja skoro jednaka. Kada razviješ tehniku veslanja, to radiš automatski kao što hodaš, a onda možeš promatrati sve oko sebe, te razmišljati i meditirati kada god osjetiš trenutak za to. Najveća prednost morskog kajakarenja u odnosu na planinarenje jest slobodna leđa, odnosno nema 20 kg na leđima, što mi je normativ ruksaka kada idem na boravak u planinu duže od jednoga dana. U kajak mogu staviti doslovno sve što mi je potrebno za put oko svijeta, a da to ne osjetim na ramenima. No ipak zadovoljstvo koje osjetim na vrhu planine, kada se znoj cijedi poput vode iz cijeđene spužve, a hladno pivo kroz grlo klizi uz veličanstven pogled koje naše planine pružaju je najjači osjećaj.

Biti sam na moru mnogima je zapanjujuća pomisao – kakav je osjećaj kada si u čamcu i kilometrima oko tebe nema nikog?

Nikada nije jednostavno biti na otvorenom moru, nekoliko sati veslanja od obale. Bitno je u životu sve raditi postepeno, pa tako savladavati svoje strahove. Koliko god vremena proveo sam na moru, veslajući preko nekih širih kanala bilo po mirnom moru, valovitom ili po mraku, strah je uvijek prisutan u meni. Bitna je borba protiv straha, tako da ja strah pretvaram u pažnju i konstantno promatranje oko sebe i proučavanje ponašanja kajaka na moru bilo da je mirno ili valovito. Kroz određeni vremenski period jednostavno prihvaćam zakone fizike koje znam u teoriji, a osjetim u praksi. Bitno je razumom savladavati strah, jer kada strah preraste u paniku onda nastaju problemi. Bilo bi zabavnije da nisam sam na moru, ali ponekad ta samoća na pučini kada nema daška vjetra, a more je skroz mirno (bonaca), je jedinstven osjećaj kojeg svako doživi na svoj način. Moj način je pjevanje i kupanje nasred pučine, ali to traje samo desetak minuta jer brzo shvatim da je vrijeme za popeti se u kajak i veslati nekoliko sati kako bi došao do obale gdje sam ipak sigurniji, obzirom da je kopno puno stabilnije nego more.

Smatraš li da kajakaški turizam u Hrvatskoj zapravo ima prilično neostvarenog potencijala?

Svakako. Tako mala zemlja s tako puno otoka i kilometara obale je idealna za rekreacijski sport poput morskog kajakarenja. Problem je što zakonodavstvo i pravilnik o brodicama, čamcima i jahtama podcjenjuju kajak i educirane, te iskusne kajakaše pa je veslanje do većine otoka u Hrvatskoj zabranjeno bez pratnje ili dozvole od nadležnih tijela (Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, te nadležne Lučke Kapetanije). Vjerujem da će se to promijeniti kroz nekoliko godina, jer do sada sam uspio ostvariti sve svoje projekte, a mijenjanje zakona u korist morskog kajakarenje je moj sljedeći dugoročni plan.

Koji su ti otoci najdraži?

Najdraži mi je otok Lastovo. Tako će uvijek biti jer sam upravo tamo provodio nekoliko ljeta za redom u doba studiranja. Nemam nikakve veze sa spomenutim otokom, ali prva ljeta koja sam proveo bez roditelja po vlastitom izboru su me dovela na Lastovo. Već tada, u ljeto 2007. godine, sam se zaljubio u taj otok. Vjerujem da ta ljubav nikada neće prestati jer svi koji se zaljube u Lastovo nikada ga ne prestaju voljeti. Izuzev Lastova, vrlo su mi dragi Vis, Šolta, Drvenik Mali, Kaprije, Zlarin, Silba i Rab. Obzirom da sam doveslao skoro do svih otoka u Hrvatskoj, mogu reći da svaki otok ima svoju čar, a lijepe uspomene nije jednostavno rangirati.

Što je po tebi potrebno da bi se neki pothvat/projekt nazvao avanturom i koliko je za ovakav projekt važno biti fizički spreman?

Avantura je relativan pojam, tako da može biti nešto adrenalinski što se mjeri u minutama ili satima, do višetjedne ekspedicije koja traži planiranje, pripremu i izdržljivost tijekom provedbe. Često znam reći da je roditeljstvo jedna velika avantura jer je tu izazov konstantna briga i razvoj djeteta u odraslo, odgovorno ljudsko biće koje svojim osmjehom daje zadovoljstvo i snagu za nastavak avanture, kao što to daje pogled s nekog vrha ili završetak određene dionice nekakve višednevne ekspedicije. Realno, nisam još iskusio biti roditelj, ali kako vrijeme brzo leti, tako ću i ja za čas postati otac i mislim da će to biti moja najveća avantura. Što se tiče fizičke spreme za višetjedne ekspedicije, smatram da je puno važnije biti psihički spreman, nego fizički obzirom se svaki dan tijelo privikava i jača, iako su to sada detalji koji ovise o tipu avanture.

Kažemo ponosno kako je Jadransko more najljepše na svijetu – da li je naša razvedena obala dodatna atrakcija na već spomenutu morsku ljepotu i čistoću mora?

Teško je reći je li najljepše na svijetu, ali kada ljepotu definiramo kroz nekoliko elemenata onda bi Jadransko more stvarno moglo biti najljepše na svijetu. Čistoća i prozirnost mora je izuzetno visoka u odnosu na mora u svijetu. Veliku prednost čini prosječna mjesečna temperatura mora, koja u slučaju Jadranskog mora, ima obilježje pola godine ugodnog kupanja. Najveću prednost koju ima Jadransko more jest sigurnost. Životinjski svijet i stanje mora izuzetno je sigurno u odnosu na druga mora na Mediteranu, a još više u usporedbi s morima u ostalim dijelovima svijeta. Razvedenost naše obale svakako je dodatna atrakcija jer brojnost uvala na maloj površini nudi doživljaj samoće u određenim uvalama, te zaklon od snažnih vjetrova.

Koje su bile najškakljivije situacije, veliki valovi, nevere, vjetrovi, iscrpljenost…

Vjetar je najzahtjevniji prirodni element u morskom kajakarenju. Kajak je poput balvana na vodi, koji doslovno pluta na površini, ali izuzetno dobre hidrodinamike u odnosu na balvan. Torzo kajakaša nalazi se iznad površine i čini otpor kada puše vjetar. Ovisno o jačini vjetra može biti ugodno, zahtjevno ili vrlo opasno na moru. Snažan vjetar, a pogotovo vjetrovi koji imaju naglašene udare, poput bure, su vrlo zahtjevni jer utječu na ravnotežu veslača. Na Jadranskom moru valovi su povezani s vjetrom. Što je jači vjetar to su viši valovi, ali problem nisu nužno visoki valovi ako su dugački (široki), već su problem valovi koji se lome pa pjena valova udara u tijelo veslača što opet usporava, dekoncentrira i pokušava izbaciti kajakaša iz ravnoteže. Nevere su rijetke zimi, a ljeti češće, ali kajakaši većinom veslaju uz obalu pa se pred neveru može pobjeći na prvu moguću plažu. Kiša nije toliki problem, ovisno o tome koje je doba godine, te kakvu opremu ima kajakaš. Iscrpljenost je subjektivni element koji u kajaku djeluje kao svim aktivnostima u životu. Jednostavno kada si iscrpljen treba odmoriti.

Obilazio si svjetionike iz 19 stoljeća. Kakvi su dojmovi, da li su svi u funkciji, da li su te svjetioničari lijepo prihvaćali?

Zadivljujuće i zapanjujuće je razmišljati kako su napravljene te građevine na malim hridima i otočićima. Sve se radilo na ruke, mazge i primitivne načine gradnje, koristeći zakone fizike, a ne snagu mehanizacije koja danas služi u građevini. Na svih 57 lokacija svjetionika postoji nekakav oblik pomorskog svjetla. Većina lanterni ima funkciju svjetionika kao što je bilo kada su izgrađeni, ali desetak ih je zapušteno, a samo jedan je skroz razrušen (rt Ubac) što je bila posljedica drugog svjetskog rata, ali nikada kasnije nije bio obnovljen kao što su mnogi drugi svjetionici bili obnovljeni nakon tog velikog zla.

Kakav je osjećaj biti na izoliranom malom otoku, npr. Palagruži?

Iskustvo na Palagruži je bilo fantastično. Palagruža je relativno malen otok, ali ima dovoljno prostora za prošetati na razne strane i hodati par sati izvan svjetionika. Mala Palagruža i hridi unutar arhipelaga pružaju dodatno kopno i podmorje za istraživanje bilo u rekreativne, istraživačke ili prehrambene svrhe. Boravak na Blitvenici nije jednostavan pošto je taj svjetionik na hridi gdje nema skoro ništa zemlje, niti mogućnosti za vrt. Sve su same hridi, odnosno škrape oko svjetionika. Blitvenica je najudaljeniji otočić u šibenskom arhipelagu, tako da boravak nije niti malo jednostavan. Proveo sam tamo 5 dana, a šetanja oko cijele hridi traje 10-ak minuta zahvaljujući teško prohodnim škrapama. Dodatnu potvrdu o zahtjevnosti boravka na Blitvenici su iskustva svjetioničara gdje se najčešće govori kako je Blitvenica poput zatvora jer ne možeš nigdje van svjetionika osim na more, a kada je more divlje onda ne možeš niti izvan svjetionika. Jedna stvar je zajednička svjetionicima na pučinskim otocima Jadranskog mora, a to je slab signal na mobitelu. Onda shvatite koliko ste ovisni o internetu, a koliko ste kreativni. Ja uvijek nađem nešto za raditi, a uvijek ima knjiga za čitati na svjetionicima.

Mnogi ljudi pratili su te na društvenim mrežama i zaista si se potrudio projekt približiti zainteresiranoj javnosti – uz veslanje, koliko je naporno istovremeno slikati, snimati, upravljati dronom, pisati blog, statuse… Je li tehnologija bila dodatno opterećenje u čamcu i briga?

Kada sam krenuo veslati u zimu 2019. godine najviše me umaralo upravo objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama i punjenje baterija za svu elektroniku koju sam nosio sa sobom (laptop, dva mobitela, dron, Go Pro, ručna kamera, te prijenosna baterija svakih par dana). Nakon što sam odlučio rjeđe pisati blog, te samo stavljati objave s mobitela preko Instagrama i Facebook-a bilo mi je puno lakše. Sada imam jako puno materijala koje trebam analizirati, te eliminacijom i scenarijem sintetizirati u nekakav sažeti, ali opet sveobuhvatni materijal. Tehnika u čamcu je imala određeno opterećenje, ali ne toliko značajno na ostatak opreme. Bez tehnike (izuzev mobitela koji služi za praćenje vremenske prognoze) avantura po svjetionicima s kajakom bi bilo puno bezbrižnija. Nakon prvog tjedna veslanja dron mi je završio u moru, djelomično mojom greškom kod svjetionika Pločica. Tada sam pomislio kako mi nema smisla nastaviti avanturu jer su slike i filmovi s dronom jednostavno predivni. Unutar 24 sata kupio sam novi dron i dobio ga dostavom na Korčulu. Sljedeće zime tijekom veslanja na području Istre i Kvarnera, dron mi se greškom aplikacije zabio u svjetionik Zaglav. Dok sam reklamacijom dobio novi dron, ja sam već odveslao do Savudrije i završio avanturu. Mogu samo reći da mi je tih 20-ak dana bilo puno jednostavnije jer sam jednu veliku brigu imao manje. Nažalost nedostaju mi dron materijali s 10-ak lanterni u Kvarneru, ali to je dodatni razlog da ponovno odveslam do istih.

Da li si susretao kajakaše ili upoznao ljudi koji su radili slične projekte?

Za vrijeme ekspedicije nisam sretao nikoga tko je radio nešto slično, ali preko društvenih mreža sam se čuo s nekoliko avanturista, putopisaca iz Hrvatske koji su radili slične projekte, ali drugih vrsta sportova. Izdvojio bih jedino Gorana Blaževića koji je za vrijeme moje prve zimske ekspedicije pješačio i jahao deve kroz pustinje Saudijske Arabije, a za vrijeme moje druge zimske avanture biciklirao kroz zapadnu Saharu, te kasnije za vrijeme korona situacije imao pravu avanturu dolaska u Hrvatsku zbog mnogo otkazanih letova koji su se događali sredinom ožujka.

Kada možemo očekivati knjigu?

Optimistično krajem 2020. godine, ali mislim da će puno realnije biti u prvoj polovici 2021. godine. S obzirom da nisam nikada izdao knjigu ne znam koliko dugo traje cijeli proces, pa će vjerojatno trajati duže nego što traje ljudima s tim iskustvom.