Pitali smo troje mladih ljudi što ih tjera da stalno voze bicikl

Pitali smo troje mladih ljudi što ih tjera da stalno voze bicikl

Deseci tisuća ljudi u Hrvatskoj gotovo svakodnevno se bave ovom aktivnošću.
Zoran Stupar
Zoran Stupar
2 min
prije 3 god

Deseci tisuća ljudi u Hrvatskoj gotovo svakodnevno voze bicikl. Što ih tjera da iz dana u dan, snagom svojih nogu, okreću dva kotača prema odredištu do kojeg žele doći i kako su s tim uopće počeli, upitali smo troje mladih rekreativaca.

Lorna Kunčić (24): Do prve godine faksa sam posvuda išla javnim prijevozom; bicikl je bio nešto tipa rekreacijski izbor, stvar s kojom se vježba, ali ne i prijevozno sredstvo. Prvi put sam ga počela koristiti kao takvog na faksu. Shvatila sam ne samo da sam puuuuno fleksibilnija, brža u dolasku s mjesta na mjesto, u navigiranju gradom, nego i da štedim i da se osjećam sto puta bolje. Sad sam došla do toga da ga koristim kao broj jedan, sve dok mi vrijeme to dopušta, dakle, dok ne padne snijeg ili jaka kiša. Od svih tih razloga još uvijek mi je najbitnija fleksibilnost. Nema čekanja, praznog hoda i problema s parkiranjem (uglavnom!). Osim toga, spajam ugodno s korisnim jer u običnom danu prijeđem do 16 kilometara, što je prilično dobra tjelovježba.

Dražen Anetić (32): Bicikl sam počeo voziti još kao dijete iz zabave i mogućnosti da odem negdje dalje u kraćem vremenu, a danas ga vozim iz ekonomičnih i rekreativnih razloga. Zabava je i dalje prisutna, ako uživate u vožnji kroz prirodu i u vožnji sa psom, za kojeg je to također super rekreacija. Dnevno napravim minimalno 20-ak km, osjećam se zdravije i u kondiciji, a ne potrošim ništa novaca na javni prijevoz ili auto. Uz sve, tu još postoji faktor izbjegavanja gužve, zaobilaženje zastoja, potpuna sloboda. Preporučio bih vožnju biciklom svima koji trebaju nekakav oblik rekreacije i način da na zabavan, koristan i efikasan način dođu od točke A do točke B.

Marin Kamenjašević (29): Prije šest godina bio sam na ljetnom odmoru. Svaki se dan igrao nogomet koji je bio dosta visokog intenziteta i kvalitete, tako da sam odlučio da bi za poboljšanje izvedbe mogao skinuti par kila. Javio sam se prijatelju koji vozio bicikl godinama, posudio bicikl od bratića i krenuo na prvu vožnju na lokalnu planinu, udaljenu oko 18 kilometara. Mislio sam da sam u dobroj formi, da ću ga lako pratiti. Na vrhu sam skoro povraćao. No, na kraju ljeta imao sam 13 kila manje. Sve sam više volio bicikliranje bez nekog cilja; zaputiš se prema šumama, istražujući puteve, znajući otprilike kud koji vodi. Uskoro sam bicikl nosio i na izlete po Hrvatskoj te u trening uključio i trčanje. Sudjelovao sam kasnije i na utrkama Treking lige. Tako su godine prolazile, neke s više, neke s manje treninga, a dan danas mi i dalje trčimo i gledamo kud bi mogli ići biciklima, na koju sljedeću utrku otići, a na bicikliranje smo navukli i braću i sestre, prijatelje i cure.