PREDSTAVLJAMO KNJIGU „PLANINA MI JE NAJDRAŽA ŠKOLA“ AUTORA MATEJA PERKOVA

PREDSTAVLJAMO KNJIGU „PLANINA MI JE NAJDRAŽA ŠKOLA“ AUTORA MATEJA PERKOVA

Matej Perkov poznati je visokogorac koji se na svjetske vrhove uspinje penjući se od razine mora, no smatra da je najveći planinarski pothvat kada nekog privučeš u čarobni svijet planinarstva. Svojim predavanjima, knjigama i člancima inspirirao je mnoge, a ovog puta je svoju kreativnost posvetio najmlađima koji će u budućnosti nositi naše planinarstvo. „Planina mi je najdraža škola“ prva je planinarska početnica u Hrvatskoj posvećena djeci, a njem cilj je motivirati klince i roditelje da čim više idu na izlete, te se kroz planinarsku aktivnost upoznaju s prirodnom i kulturnom baštinom Hrvatske.
Andrea Šalinović
Andrea Šalinović
5 min
prije 1 m

Odakle ideja za ovakvu knjigu?

Putujući Hrvatskom i održavajući predavanja o svojim ekspedicijama po knjižnicama i planinarskim društvima u raznim gradovima, nerijetko sam popunjavao raspored predavanjima po osnovnim i srednjim školama. Održao sam preko 300 predavanja za niže i više razrede i shvatio da klincima mnogo toga fali i mnogo toga ne znaju, a s druge strane tematika ih itekako zanima ukoliko im se predstavi na jedan zabavan, nekonvencionalan način. Počeo sam pisati ovu knjigu s ciljem da djeci približim prirodno i kulturno bogatstvo Hrvatske koje je najzabavnije i najljepše otkriti kroz planinarstvo.

Imaju li mladi interesa za planinarenje?

Definitivno imaju! Zbog zastarjelog koncepta i pogrešnih taktičkih koraka planinarskih društava i samog planinarskog Saveza, mladi su smatrali da je planinarenje rekreacijska aktivnost namijenjena prvenstveno starijim generacijama. Nastala je jedna velika „rupa“ i generacijski jaz, a ntko nije imao čarobnu formulu kako aktivirati mlađe generacije i same klice. Izviđački pokret je na razini Hrvatske pao na niske grane, tako da su nekad popularno izviđači gotovo marginalizirani do te mjere da me ljudi često pitaju da li tako nešto još uopće postoji. Mladi su znatiželjni, željni avanture,druženja,  izazova i doživljaja – ukoliko im se boravak u prirodi kao oblik zabave ponudi na adekvatan način uz odgovarajuću kumunikaciju, oni će itekako željno obuti gojzerice na noge i krenuti planinarskim stazama! Uostalom, ovogodišnje proljetne restrikcije tokom pandemije korona virusa pokazale su da ljudi vole uživati u prirodi, a mnogi su otkrili planinarenje kao novi hobi.

Organiziraju li škole planinarske izlete?

Nažalost ne. Prosvjetni djelatnici uvelike su ograničeni organizacijom izleta za učenike svojih škola, a tih izleta također je nekako vrlo malo. Smatram da bi izlet trebao biti obvezno nastavno gradivo, nešto kao terenska nastava na kojoj bi bilo mjesta i za zabavu. Djeca su prikovana za male ekrane od kojih ih je vrlo teško odvojiti, te se roditelji i nastavnici itekako zdušno bore da klincima ukažu na neke stvari oko njih samih. To je teška i naporna borba, mnogi su odustali, tim više uzevši u obzir da su prosvjetari potplaćeni i mnogi nemaju entuzijazma da rade išta više od opisa svog radnog mjesta. Prije je bilo nastavnika koji su i sami bili planinari, te su aktivirali učenike u školske planinarske sekcije. Kada bi ti nastavnici otišli u mirovinu, priča bi se opet ugasila. Prosvjetarski posao je plemenit i teško se može izraziti novcima ili nekakvim brojkama. Ako je neki nastavnik motivirao makar i jednoj jedinog učenika da ode u planine, da uči kroz putovanje i nađe svoju radost u planinarenju, to je velik uspjeh!

Može li planina biti škola?

Itekako može! Svako, ali baš svako i najmanje putovanje može biti studijsko putovanje. Planina je fantastična učionica, samo treba znati gdje gledati i što slušati. I danas u suvremeno vrijeme sve je puno planinara koji se vraćaju u dolinu jednako neuki kako su na izlet i otišli, jedino im je stalo do nekakvih brojki koje im pokazuje satić na ruci i objave slika na društvenim mrežama. Planina jest škola, ali važan je učitelj, onaj koji interpretira priču oko sebe djeci. To može biti roditelj ili skrbnik, baka ili djed, nastavnik, planinski vodič ili voditelj izviđačke čete. Te osobe moraju i same imati neka znanja, te kompetencije i pedagoške vještine koje im omogućuju komunikaciju s djecom. Mnoge male planinarske škole bile su uzludan pokušaj pomlađvanja šlaninarskih društava jer voditelji tih škola jednostavno nisu realizirali adekvatan komunikacijski odnos s klincima.

Kakav je tvoj odnos s klincima?

Odličan! Ponekad se sam sebi začudim kako u nekoj školi ostvarim kontakt s njima već za dvije minute, svi smo prijatelji, a rukice se podižu u zrak i svi imaju pitanja i komentare. Predavanje mora biti poučno, zabavno, smiješno i zanimljivo, inače ne valja! Mnogi nastavnici smatraju da školsko radivo mora biti dosadno i suhoparno, sa što manje ilustracija, smijeha i zabave. Oni misle da su u pravu, ja mislim da su u krivu. Poseban mi je izazov bio gostovanje u školi za djecu s posebnim potrebama „Podravsko sunce“ u Koprivnici. Pedagoginja Nela mi je savjetovala da se samo opustim, na kraju je bilo fantastično! Oduševili su me, posebna je motivacija iskra u njihovim očima. Na predavanja uvijek nosim neko kamenje, planinarsku opremu, plišane medeke Ivicu i Maricu… Klincima morate vizualno sve pokazati, tako najbolje uče.

Smatraš li da gradivo u školama nije dovoljno da klinci upoznaju svoj zavičaj i Hrvatsku?

Nije samo gradivo krivo, već i nastavnici, roditelji, te očajno posustajanje u borbi sa elektronskim medijima i suvremenim trendovima. Ljudi misle da će djeca postati genijalci ako se u škole uvedu tableti – ali neće. Uči se mnogo toga, ali na neadekvatan način i uz ogromno nerazumijevanje. Klinci moraju vidjeti i doživjeti da bi nešto shvatili, a tim mladima ljudima koncentracija nije jača strana i mnoge stvari im odvlače pozornost. Predajem specifične oblike turizma na fakultetu i već godinama se suočavam s istim problemom – mladi ljudi iz cijele Hrvatske ne znaju ništa o svom zavičaju, Hrvatsku kao destinaciju uglavnom smatraju nezanimljivom, dok neko opće znanje i kultura koji su pitanje nacionalnog ponosa i identiteta uopće ne smatraju važnim. Kada im želite neke stvari približiti, oni buntovno pitaju „Zašto bi mi to trebali znati/što se to nas tiče/zašto bi mi tamo trebali ići/zašto je to uopće bitno?“. Kada imaš studente takvog mentaliteta, teško je napraviti promjenu, a porazno je da taj mentalitet vuku iz osnovnih i srednjih škola. Iskreno, zabrinem se kada vidim kakvi će ljudi u budućnosti nositi naš turizam i hitno moramo nešto promijeniti u obrazovnom sustavu.

Kakve su bile reakcije ljudi kada si rekao da pišeš knjigu za djecu?

Uglavnom su bili zbunjeni, djeca su im nepoznato područje i nisu imali pojma o čemu govorim. Vrijednost projekta najviše su prepoznali roditelji, te djedovi i bake koji svje klince žele odgajati kao planinare jer su i sami planinari. Obiteljski izleti u planine su u Italiji, Austriji ili Sloveniji sasvim normalna stvar, dok je u Americi članstvo u izviđačima stvar prestiža. Uostalom, zajednički boravak u prirodi zbližava roditelje i klince.

Što se sve u knjizi zapravo može naći?

Knjiga ima dva dijela: prvi dio je uvod u planianrstvo koji obuhvaća povijest planinarstva, objašnjava čemu služi planinarska oprema, kako se ponašamo u planini, opisuju se životinje koje žive u planini,  te je poseban naglasa stavljen na zaštitu okoliša. Drugi dio knjige više je putopisni i služi kao vodiča za roditelje koji ne znaju kamo bi poveli djecu na izlet. Kroz sva poglavlja nalaze se elementi povijesti, zemljopisa, književnosti i povijesti, biologije, prirode i društva… Mnogo toga preklapa se sa školskim gradivom, stoga knjiga definitivno ima edukacijsku vrijednost, nikako se ne može reći da je samo zabavna razbibriga.

Očekivanja?

Nije lako izdati knjigu jer koliko god si siguran u svoju kreaciju, ipak je čitateljska publika ta koja određuje da li je štivo dobro ili nije. Do sada su svi kupci knjige oduševljeni, mnogi kupuju i nekoliko komada koje poklanjaju djeci svojih prijatelja kao rođendanski ili božićni poklon. To mi puno znači, ali sama pomisao na to da će ova knjiga tisuće roditelja i djece motivirati za zajedno odu na izlet ispunjava me velikim ponosom i beskrajnom srećom!