PREDSTAVLJAMO REKREACIJSKI POKRET ZA OSOBE S INVALIDITETOM „PLANINARENJE I PENJANJE ZA SVE“

PREDSTAVLJAMO REKREACIJSKI POKRET ZA OSOBE S INVALIDITETOM „PLANINARENJE I PENJANJE ZA SVE“

Prije dvije godine počela je realizacija projekta „Planinarenje i penjanje za sve!“ čiji je cilj osobe s invaliditetom uvesti u prekrasan svijet planinarstva. Ova marginalizirana skupina ljudi nerijetko ima probleme s prihvaćanjem u društvenu zajednicu, dok mnogi od njih gube samopouzdanje i možda si nameću veća ograničenja nego što ih zapravo imaju. Osim što planinski okoliš i netaknuta priroda terapeutski djeluje na čovjeka, planinarenje kao aktivnost jača tijelo, ali i duh koji postaje prožet snagom, samopouzdanjem i željom za samoostvarenjem. Naš sugovornik u ovoj temi je Stjepan Dubac (nagluhi) speleolog i alpinist koji je idejni začetnik i glavni pokretač te inicijative.
Matej Perkov
Matej Perkov
8 min
prije 10 m

Kada si ti počeo planinariti i što te privuklo u planine?

Planinariti sam počeo negdje oko 38 godine života (sada imam 46). Ono ozbiljnije planinarenje počelo je tek onda kada sam zbog sudjelovanja na nekim vatrogasnim natjecanjima na sljemenskim stazama počeo nabijati kondiciju. Malo po malo, sve češće sam hajcao po Medvednici, a potom na meni bližem i dražem Samoborskom gorju pa se nekako u tu priču uvukla i speleologija.  Godine 2013. učlanjujem se u PDS Velebit i to prvenstveno u speleološki odsjek te zajedno sa špiljarima obilazim terene. Godinu dana kasnije završavam speleološku školu i postajem speleolog-pripravnik. Sve češće odlazim u planine, uglavnom u špilje i jame da bi od 2016. interes proširio i na visokogorske aktivnosti. Te godine pohađao sam visokogorski tečaj PDSV i otvorio mi se novi svijet. Alpska prostranstva, snijeg… totalno su me zaokupirali. Međutim, iste godine tijekom speleološke ekspedicije na Sjevernom Velebitu preživljavam pad sa stijene u jednoj vrtači koja me umalo koštala života.

Stjepan Dubac ponosni je vatrogasac i planine su mu drugi dom

Slijedi operacija i dugotrajni oporavak, a tri mjeseca kasnije vraćam se planinama. Od tada se broj uspona kao i visina stalno povećava…

Za sebe mogu reći da se ljubav prema planinama rodila tijekom čestih odlazaka u prirodu. Isprva zbog želje da se stekne što bolja fizička sprema da bi se kasnije ta želja transformirala u pravu strast.

Odakle ideja za inicijativu „Planinarenje i penjanje za sve“, kada je nastala?

Ideja se rodila negdje u dubini planine dok sam aktivno špiljario. Pitao sam se ima li kod nas u Hrvatskoj ljudi – osoba s invaliditetom sličnih meni. Ima li negdje neki drugi Stjepan koji ima oštećeni sluh ili neki drugi oblik invaliditeta koji na sličan način doživljava prirodu. Tada se počela u meni razvijati ideja o nekom programu koji bi povezao takve ljude. Vjetar u leđa došao je 2017. g. kada me klupski kolega Dorijan Klasnić, tada pročelnik Komisije za planinarske vodiče HPS-a i voditelj hrvatskog tima u projektu ‘Penjanje za sve’ pozvao da sudjelujem u tom projektu i to u Radnoj skupini za osobe treće životne dobi i osobe s invaliditetom (o samom projektu možete pročitati na službenim stranicama HPS-a). Sudjelovanje u projektu pobudio je moje ranije misli i ideje o inkluzivnom programu za osobe s invaliditetom tako da sam nakon skupa u Slovačkoj inzistirao na formiranju radnog tijela za osobe s invaliditetom unutar Hrvatskog planinarskog saveza.

Radna skupina za osobe s invaliditetom osnovana je na Međunarodni dan osoba s invaliditetom (03.12.2017) u okviru Komisija za planinarske vodiče HPS-a. Međutim, podrška Komisije bila je samo formativna. Stanice planinarskih vodiča kao i sami vodiči nisu bili zainteresirani za sudjelovanje u aktivnostima Radne skupine, a i početni budžet iznosio je samo 1000 kuna. S tim se nije moglo napraviti bog zna što no unatoč svemu uspjeli smo organizirati niz aktivnosti kao što je uspon skupine osoba s invaliditetom na Dinaru. Međutim, tijekom te prve godine uvidio sam da se neke teškoće na relaciji Radna skupina – Komisija za planinarske vodiče ne rješavaju onako kako sam ja smatrao da treba pa sam odlučio premjestiti inicijativu pod okrilje matičnog planinarskog društva. Ističem, kako na inicijativu ne smijemo gledati kao na ekskluzivno pravo samo jednog društva nego je riječ o multidisciplinarnoj, kontinuiranoj, entuzijastičnoj i volonterskoj inicijativi u koju se mogu uključiti doslovno svi – osobe sa i bez invaliditeta, sva planinarska društva, razne sportske organizacije te Udruge za osobe s invaliditetom.

Koje sve osobe obuhvaća ova akcija i postoji li kod osoba s invaliditetom interes za planinarenje?

Osnovna namjera inicijative jest razvoj inkluzije što znači da nam je cilj uključiti sve kategorije invaliditeta koje su trenutno prisutne u našoj zemlji, a prema HZZO-u u Republici Hrvatskoj trenutno je definirano čak 13 kategorija invaliditeta. Nismo u mogućnosti organizirati raznovrsne sadržaje za sve osobe s invaliditetom odnosno za sve kategorije pa smo se za početak koncentrirali na one osobe s invaliditetom koje imaju iskustva u planinarenju. To su uglavnom osobe oštećena vida i osobe oštećena sluha.

Slijepa planinarka Iva Šušak

 

Mnogi ne znaju da u Lijepoj našoj još od 1975. djeluje planinarsko društvo slijepih ‘Prijatelji planina’ koji su još uvijek jako aktivni. Dapače, rekao bi da su oni trenutno najaktivnija skupina planinara s invaliditetom. Slijepi planinari kao što su Feručo Lazarić, Željko Brdal, Stane Nemec, Iva Šušak i mnogi drugi odlučno ruše stereotipe o tome da osobama s invaliditetom nije mjesto u planini. Primjerice, ove godine dvoje slijepih planinara, Feručo Lazarić i Stane Nemec zajedno s pratnjom (vodičima) popeli su se na Triglav. Interes postoji no sve ovisi o pojedincima. S druge strane treba imati na umu da je planinarska oprema veoma skupa, a mnoge osobe s invaliditetom su nižeg ekonomskog statusa.

Smatraš li da odlazak u planine i penjanje na vrhove kod takvih osoba podiže samopouzdanje i jača njihovu želju za pomicanjem granica?

Apsolutno. Bilo bi idealno kada bi se osobe s invaliditetom mogle intenzivnije baviti planinarstvom. Znamo da svaka interakcija s prirodom značajno poboljšava kvalitetu života, osnažuje karakter istovremeno nas čini fizički i psihički čvršćim i stabilnijim. 

Koje ti je najljepše (ili nekoliko njih) iskustvo u vođenju osoba s invaliditetom na planine?

Kad je riječ o vođenju osoba s invaliditetom mnoge bitne detalje uočiš tek nakon nekog vremena, na drugom, trećem ili četvrtom izletu. Jedan od najzahtjevnijih, a ujedno i najljepših izleta bio mi je vođenje skupine osoba s invaliditetom raznih kategorija na najviši vrh Hrvatske. To je ujedno bio i moj prvi uspon na Dinaru. Posebno emotivan doživljaj bio je i uspon sa slijepim Feručom na vrh Grintovec (2558 m) u Kamniško – Savinjskim Alpama. Tada smo u jednom danu napravili 1700 metara uspona i isto toliko spusta, sveukupno 13 sati.

Slijepa Iva Šušak na putu za Sinjal na Dinari, najviši vrh Hrvatske

Svako druženje s Ivom Šušak je posebno jer je ona fenomenalna osoba. Vedra, srčana, emotivna… jednom riječju Iva je SUPER ! Ona može puno više i računam da ćemo s vremenom povećavati opseg planinarskih aktivnosti jer vjerujem da Iva to doista može. Ne krijem da Iva ima posebno mjesto u mojem životu kao i u cijeloj ovoj priči.  No, osim osoba s invaliditetom kroz inicijativu sam upoznao i mnogo osoba bez invaliditeta koji su također dio ove priče. Primjerice, Mišel Prelesnik koji je od prvih dana uključen u inicijativu i danas je njen neizostavni dio. Iva i Mišel nisu samo ljudi s kojima povremeno planinarim, oni su prije svega moji prijatelji i to je jedna od specifičnosti inicijative. Ljudi se upoznaju, zajedno hodaju, razgovaraju i tako stvaraju nova poznanstva i prijateljstva.

Koji su njihovi dojmovi i da li su percipirali planinarenje kao hobi u kojem će upoznati nove ljude i steći nove prijatelje?

Osobe s invaliditetom su sretne ako ih netko povede na neki izlet. Oni su sretni što su dio ekipe i upravo je to ono što želim ostvariti kroz inicijativu. Želim im prenijeti sve svoje znanje o kretanju i boravku u planinama, želim ih povesti tamo gdje nikada nisu bili. Želim da zajedno ispišemo mnoge lijepe planinarske i životne priče. Osobe s invaliditetom nisu stvari ili predmeti koje nosimo sa sobom u prirodu, oni su živi ljudi s kojima kroz interakciju s prirodom razvijamo međuljudske odnose. Meni je osobita čast, zadovoljstvo i ponos što mogu biti pratitelj, vodič i prijatelj osobi s invaliditetom.

Koji su problemi na koje nailaziš u radu s osobama s invaliditetom?

Kao i u svakoj komunikaciji najvažniji je pristup dakle svim osobama s invaliditetom pristupam jednako kao i osobama bez invaliditeta. Ne sažalijevam ih, ne žalim ih, s njima razgovaram na jednak način kao i sa svakim tko nema vidljivi oblik invaliditeta. Naravno, da neki od njih ne pomišljaju na planinarenje jer ih to ne zanima. No, one koje zanima nastojim motivirati da se planinarenjem bave još više, još intenzivnije, da pomaknu osobne granice, da zajedno pojačamo intenzitet aktivnosti. Svima njima kažem da im sa mnom neće biti lagano., nekima se to sviđa, nekima ne. Kad čelnicima neke Udruge za osobe s invaliditetom predstavljam inicijativu često nailazim na reakciju tipa – Hm, zanimljivo ali… Imam osjećaj kao da zadirem u tuđe dvorište, kao da se boje da će izgubiti svoje članove.

Vježba vođenja osoba s invaliditetom u Sloveniji

Premalo osoba s invaliditetom se aktivno bavi nekom fizičkom aktivnošću,  pogotovo ako izuzmemo one koji su prisutni u sportu (primjerice paraolimpijci). Velika većina osoba s invaliditetom i ne pomišlja na planinarenje kao ni na niz raznovrsnih aktivnosti koje se provode u prirodi. No, osobe s invaliditetom su kao i ostatak populacije također podložne raznim predrasudama, precjenjivanju i podcjenjivanju svojih mogućnosti. Mnoge osobe s invaliditetom žive podno naših najljepših planina i nikada se neće popeti na njih premda neki od njih to jako žele. Što je stupanj invaliditeta veći to je i veća predrasuda, ponajviše okoline koja misli da takvima nije mjesto u planini. Na žalost, mnogi članovi njihovih obitelji također imaju iste predrasude te ih ne stimuliraju da se time bave. Nama je izazov i čast da takve osobe dovedemo do nekog cilja. Razmišljamo što je sve potrebno napraviti, organizirati i poduzeti da bi takva osoba maksimalno doživjela ono isto što i mi doživljavamo u prirodi.

Koliko je zahtjevno iznaći financije koje su potrebne projektu?

Osobe s invaliditetom koje sam dosada vodio kao i one koje kontinuirano sudjeluju u aktivnostima inicijative imaju osobnu planinarsku opremu što znači da neki od njih imaju ljetne i zimske gojzerice, odjeću i ruksak. No, oprema se troši i neki si ne mogu iste godine priuštiti kupnju i ljetnih i zimskih gojzerica. Najveći izdaci su naravno oni za opremu primjerice oprema za ferate, za visokogorstvo i slično. Tu su naravno još i troškovi putovanja i boravka. Sve te izdatke svatko tko sudjeluje u inicijativi trenutno pokriva iz vlastitog džepa. Namjeravamo kroz raznovrsne aktivnosti privučemo i sponzore ne bi li dobili nešto od navedene opreme. Trenutno u okviru inicijative raspolažemo samo s penjačkim užetom dužine 40 metara kojeg smo kupili zahvaljujući donaciji ekipe iz Polleo Sport-a. U tijeku je akcija prodaje božićnih ukrasa kojeg izrađuje Mišel Prelesnik (Planinarski Trofej). Kupnjom jednog takvog ukrasa donirate 10 kuna za inicijativu.

S vremenom namjeravamo aplicirati na razne gradske, županijske i državne/EU natječaje no za veća sredstva trebate imati i veću logističku strukturu i veće (čitaj više) ciljeve što mi trenutno ne možemo ostvariti. Ne da ne želimo, nego još uvijek nas u inicijativi nema dovoljno, kako osoba s invaliditetom tako i onih bez invaliditeta. Zato ćemo se za početak koncentrirati na bliže destinacije koje su jednako zahtjevne i na manji broj sudionika tj. onoliko koliko trenutno možemo logistički pokriti.

Spremaš li neki veći projekt koji uključuje osobe s invaliditetom?  

Da, planova imamo napretek samo je pitanje vremena, pripreme i financija. Osobno, mislim da su Damavand i Mt. Blanc realni ciljevi za osobe s invaliditetom samo je pitanje koliko je tko od njih spreman dati sve od sebe da bi te ciljevi ostvario. Treba se najprije popeti na mnogo nižih, ali jednako zahtjevnih vrhova. Na žalost, upravo je taj kontinuitet nekima problematičan budući da se bave s više raznovrsnih aktivnosti.

Slovenija - osposobljavanje vodiča za osobe s invaliditetom

Onaj mali broj osoba s invaliditetom koji se aktivno bave sportom i raznim fizičkim aktivnostima doslovce je razapet na sve strane; od osobnih (obiteljskih), poslovnih do sportskih i sličnih obaveza tako da je nemoguće unaprijed planirati ovako složene aktivnosti jer to zahtijeva duži vremenski period. Prvi, bliži i realniji cilj jest uspon na nekoliko vrhova u Hrvatskoj i Sloveniji, a kruna tih aktivnosti bio bi uspon na Triglav u periodu srpanj/kolovoz/rujan 2020. Tek kad se prođe tih nekoliko zahtjevnih putova može se ići korak dalje i više. Nadam se da ćemo jednom moći zajedno raditi na prvoj kompleksnoj ekspediciji za osobe s invaliditetom u neki od europskih visokogorja.

Poznaješ li slijepog planinara Željka Brdala i kako komentiraš njegovih do sada ispenjanih preko stotinu HPO vrhova?

Poznajem, čak sam imao čast pratiti ga na par izleta. Što se tiče njegove želje da se popne na sve vrhove HPO mogu reći da svatko ima neki cilj. Kad ga jednom i ostvari, a vjerujem da hoće, pretpostavljam da će Željko naći neki novi cilj ili ciljeve. Svaka osoba s invaliditetom može si postaviti neki cilj kojem stremi. Naravno, Željko ima listu prijatelja i poznanika koji mu pomažu ostvariti ono što je naumio i to je super. Ja se nadam da ću biti dio te priče i to ne samo Željkove nego i drugih osoba s invaliditetom. Mogućnosti planinarenja i penjanja za osobe s invaliditetom su ogromne samo treba imati volje da se zajedno s njima upustimo u avanturu!