Rajski dani na paklenom Velebitu – priča o Paklenici

Rajski dani na paklenom Velebitu – priča o Paklenici

Dugo nas je kopkala ideja da obiđemo stazu „Vila Velebita“ koja prati nekadašnju ratnu zonu i podsjeća na vremena kada su od pucnjeva s tog dijela planine pobjegle i životinje, a ostali samo hrabri branitelji. Rata više nema, životinje su se vratile, a planina je ljepša nego ikada! Ovo je jedna priča poput mnogih mitova, a mladićima koji traže romantiku, a na kraju nađu neka čuvstva koja je teško opisati riječima.
Matej Perkov
Matej Perkov
6 min
prije 4 t

Mistični Velebit koji se sastoji od 140 km čiste romantike, ima mnoge staze i bogaze, kutke kojima caruju vile, krš i neodoljiv šarm za svakog planinara, penjača i avanturista. U Velebit vjerujem jer ga vidim, a u planinske vile također vjerujem makar ih ne vidim. Upravo staza „Vila Velebita“ vodi putnika namjernika na najljepše dijelove južnog Velebita te obilazi kanjone Velika i Mala Paklenica. S dva prijatelja uputio sam se na izlet koji je trajao četiri predivna dana, a onog trenutka kada smo krenuli s velikim ruksacima ubavom stazicom put Male Paklenice, nismo ni slutili kako će nas ovo putovanje promijeniti. Za razliku od Velike Paklenice koja je mnogo poznatija te puna turista i penjača, Mala Paklenica nudi mir i iskonsku divljinu u zagrljaju gordih velebitskih stijena koje kao da će te stisnuti u svom zagrljaju. Pitoma stazica ubrzo se pretvorila u „akrobatiku“ pentranja po stijenama koje ispunjavaju presušeno korito potoka od kojeg ljeti ostaje tek poneka lokvica. Imamo sreće jer nije vruć dan, no ipak se u mukama i znoju uspinjemo istovremeno se diveći umjetnosti prirode. Iako je voda tekućina bez okusa i mirisa, posebno je ukusna kada se napiješ u špilji Kapljarki, a miris kamena i nekako podsjeća da je pred tobom još dugačak put.

 

Novouređeno planinarsko sklonište „Vlaški grad“ dočekalo nas je otvorenih vrata, još „miriše po novom“ svježe drvo i umorni se nakon kratke večere bacamo na podnice tavana. Nakon nepune 3 sekunde moji suputnici počeli su hrkati, što dovoljno govori i naporno danu kojeg smo imali. Uputili smo se skoro s nadmorske visine u planinski svijet, promijenili dvije klimatske zone, s vrha Vlaški grad umalo nas je odnio vjetar, da bi sada slatko snivali na 1300 metara.

Svaki korak je istovremeno i čarolija i muka

Sutrašnji dan dočekao nas je suncem i vjetrom, a velebitski greben stidljivo se skrivao u magli. Ponijeli smo teške ruksake koji su nam bili i prijatelji i neprijatelji, te se uputili u rosno jutro stenjući pod teškim teretom. Miris mokre trave i kamena draškao nam je nosnice, a pogled je uprt čas u tlo, čas u prekrasno plavetnilo mora ispod nas. Najljepše se vidi, kažu, s vrha Sveto Brdo, koje je tek nekoliko metara niže od najvišeg Vaganskog vrha.

Orkanska bura srušila je križ, a gromovi često udaraju u mramornu ploču s 10 božjih zapovjedi. Surovost prirode očigledna je, ali magla se postupno povlači s grebenskih vrhova i čini se da nas čeka lijepa tura. Odustali smo od neoznačene staze u žargonu zvane „brezpotje“ jer uvijek koristimo slovenske nazive kad volimo i njihove planine. I ova već utabana i označena dovoljno nam je dobra, a fantastične vizure sa svih strana kao da se otimaju za našu pažnju. Sati su nekako podmuklo prolazili dok smo mi brojali svoje korake, pitajući se „Koliko još!?“ do iduće točke. Livade, klekovina, cvijeće, bezbrojne ponikve. Nismo vidjeli ni medvjeda ni vuka, izgledamo strašno pa nas se boje. Da nismo normalni znaju i zvijeri jer prvo se vide naši ruksaci, pa tek onda mi koji ih nosimo. Na 1757 m visokom Vaganskom vrhu dočekao nas je novi lijepi križ koji označava ovo sveto mjesto te dvoje Rusa koji se dive ljepoti hrvatske prirode. Ponosimo se ljepotom svoje domovine, ali puno srce sreće ima svoju cijenu.

Tura nas je izmorila, a velika želja podjarena mladenačkim ambicijama motivirala nas jer i na posjet Babinom vrhu koji se nalazi u pravcu Struga te divnom vrhu Badanj čiju ljepotu posebno ističe dugačak panoramski greben. Svaki korak je istovremeno i čarolija i muka. Zalazak sunca je prekrasan, a umor u mišićima podsjeća nas da je vrijeme večer zapravo odavno prošlo te ovakva naporna tura nije najbolji temelj za sutrašnji, također, naporni dan. Već je prošlo 22 sata kada smo ušli u sklonište na Strugama. Juhica je uskoro počela vreti na kuhalu, a mi smo se za to vrijeme presvukli i malko doveli u red. Pojeli smo u tišini i legli, bez snage da si kažemo laku noć. Tvrdo smo zaspali odmah, a sunce koje je od ranog jutra prodrlo kroz prozor podsjetilo nas je da smo tek na pola puta.

Kada si planinar svako je sklonište tvoja vikendica

Osjećam se bogato, jer kada si planinar, onda je svako sklonište tvoja vikendica. Jest da do takve vikendice treba malo više hoda i dijeliš je s drugim ljudima, ali čarolija je upravo u tom dijeljenju. Doručak, pospremanje, čišćenje stola i ruksaci su već na leđima. Već je prošlo i deset sati, ali danas smo se počastili duljim spavanjem. Na prijevoju Buljma posjetili smo impozantnu špilju koja je za vrijeme Domovinskog rata bila stožer hrvatske vojske, odavde se išlo svakodnevno na izviđanja po okolnim vrhovima i prijevojima. Mi smo ovdje iz rekreacijskih pobuda, rat je srećom odavno prošao. No, crvene table koje upozoravaju na mine podsjećaju na ružnu prošlost.

Od vrućeg sunca planina nas je sakrila šumicom koja se proteže uz stazu tokom čitavog silaska do Ramića dvora, a nedugo zatim i do Doma u Paklenici. Itekako godi umakanje umornih i izmučenih nogu u hladan potok, kao i hrana. Nekako smo tek sad ogladnjeli, bolje se jede negoli ujutro. Uslijedio je silazak kroz kanjon koji se ubrzo pretvorio u strm uspon prema selu Marasovići. Maleni poskok ljutito je siknuo jer smo ga zasmetali i zavukao se u kamenje, a znoj koji je liptao s naših lica dovoljno je govorio o tome koliko nam je uspon prisjeo. No, evo nas na platou, strmine više nema. Odvajamo se u pravcu Vidakovog kuka prekrasnom stazom, a kasno popodne nekako je prebrzo prešlo u predvečerje. Divni Vidakov kuk poput dvorca dočekuje rijetke planinare, jer Anića kuk na drugoj strani kanjona mnogo je popularniji. Intimna atmosfera ovog začaranog mjesta potpuno nas obuzima. Razgovaramo s tišinom, osjećajući poglede gorskih vila koje nas radoznalo gledaju. Nekima je drago da smo ovdje, nekima smeta prisutnost uljeza.

Šutke se hvatamo za stijene, a zalazeće sunce obasjava izbrazdanu ogromnu stijenu dajući joj dodatnu ljepotu. S vrha smo dugo gledali naokolo, čuvajući ovaj prizor u našim očima. Vrletnim stijenama po mraku smo se spustili do špilje Manita peć, gdje nas je dočekalo nekoliko veselih šišmiša koji su prpošno letjeli oko našeg na brzinu postavljenog šatora. Tjesteninu i juhu smo progutali, a od iscrpljenosti smo tek nešto malo spavali. Iz špilje nas je zapuhivao čas topli, a čas hladni zrak, ali nije bilo vruće ni sparno. Sunce se podiglo iznad stijene Anića kuka i kao da je pitalo „Onda, jel vam dosta? Idite već jednom kući!“.

Susret s gorskom vilom

Eto i Velebitu je svakog gosta tri dana dosta, pa smo napravili plan za današnju turu. Nakon spuštanja u kanjon velike Paklenice uživali smo u blagodati tople kave iz bircuza u sklopu „Podzemnog grada“ te čistoj vodi i sapunu. Jedan prijatelj uputio se prema Starigradu jer mu je nekako previše zamirisalo more i pivo iz dućana, dok smo se ja i ovaj drugi prepustili mazohističkim osjećajima i krenuli prema Maloj Paklenici preko sela Jurline i Anića kuka. Ručali smo sjedeći na stijenama u potoku, kadli nas prepadne nasmiješena gorska vila. Poželjela nam je mnogo sreće i rekla da ponesemo dovoljno vode. „Jel to zaista bila… ovaj… Vila?“ upitao me prijatelj, a ja nasmiješeno rekoh „Jeste, ali osim što smo vidjeli nju, posebno se veselim vidjeti lice prijatelja koji je nije vidio kad mu pokažemo fotku!“. Skriveni hladom šume uputili smo se strmo uzbrdo. Patnja jednaka onoj kada smo se jučer penjali na drugi kraj kanjona, ali pogledi su bili prekrasni i motivirali nas da se popnemo još više. Svladavali smo jednu serpentinu za drugom u znatiželji što nas dalje čeka, da bi naposljetku završili u napuštenom zaseoku.

Za razliku od Velike Paklenice koja je mnogo poznatija te puna turista i penjača, Mala Paklenica nudi mir i iskonsku divljinu u zagrljaju gordih velebitskih stijena koje kao da će te stisnuti u svom zagrljaju. kućice pričaju priču o nekada naseljenom Velebitu, stoci, pasištima i gumnima. U tišini smo popili toplu vodu začinjenu magičnim prahom Cedevite te se po najvećoj vrućini uputili na vrh Anića kuka. Ova grandiozna stijena zbog koje ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta uzdiže se pomalo prijeteći iznad kanjona, a sa svojih 712 metara visine priuštila nam je divan pogled. Ipak, umor je nadvladao želju za kontemplacijom, pa smo se nedugo nakon uspona počeli spuštati hvatajući se za vreli kamen. Staza koja vodi u Seline bila je duga i nekako nas je baš namjerno namučila. Kada si na kraju ture onda nekako manje razmišljaš o planinskoj romantici, a više o dućanu, hladnim sokovima, toplim kavama u kafiću, rehidracijskoj pivi, toplom obroku i mekanom krevetu. A tuš? Dajem sve za tuš! U Selinama nije bilo tuša za tri prljavca, pa smo nakon afterpartya pred lokalnim dućanom spas potražili u moru koje nas je prihvatilo kao svoje. „Dosta mi vas je!“ nekako je kroz osmijeh rekao Velebit, a planinska vila došapnula je „Vratite se opet“. Nismo još ni cijeli ušli u to more, a već smo uzbuđeno kovali planove za iduću turu koje će varirati od romantike , preko uzbuđenja, do krajnjeg mučenja samih sebe. Mi planinari smo malko čudni, ali znamo se dobro zabaviti! A ti Velebite, prijatelju, čekaj nas do iduće prilike!