REPORTAŽA: SLAVONSKI PLANINARSKI PUT

REPORTAŽA: SLAVONSKI PLANINARSKI PUT

Osnovan davne 1957. godine, Slavonski planinarski put spada u naše najstarije i najdulje planinarske obilaznice. Ova staza nešto dulja od 350 km, nije samo pješački presjek neravne Slavonije koju ukrašava nekoliko planina koje su nekada stršale poput otoka u Panonskom moru, već je i poveći izazov za sve zagrižene planinare koji vole dugačke ture. Naš reporter Matej Perkov obišao ju je cijelu u jednom dahu, pa pročitajte utiske s njegove avanture!
Matej Perkov
Matej Perkov
7 min
prije 5 m

Od Zapadnog Papuka do Psunja

Ideja o obilasku Slavonskog planinarskog puta rodila se još prije nekoliko godina, a želja je tinjala do trenutka dok se zvijezde nisu posložile baš onako kako treba da bih krenuo na taj put. Autobusom iz Zagreba u pitoreskni Daruvar, uz nezaobilazno druženje sa starim prijateljima planinarima koji su me pješke otpratili do dva sata udaljenog planinarskog doma na Petrovom vrhu. Sutrašnji prvi velik dan ove 10-dnevne ture osvanuo je siv, kišan i vjetrovit. Odlično, barem danas neće biti vrućine i sparine! Lijepa staza spušta se do znamenitog Slivinog visećeg mosta, a zatim kroz šumarke i selo Borik zavija prema starom napuštenom Pakra Manastru. Ostala je samo crkva, a riječica pored ostataka manastira zapravo se zove Bijela, a ne Pakra. Poznati turski putopisac Evlija Ćelebija krivo je upisao davno ime rijeke, te Bijelu zbog toga još i danas mnogi nazivaju Pakrom. Trasa SPP zatim se strmo uspinje na Veliki Javornik (717 m), a potom spušta u ubavo seoce Španovica koje se nalazi u udolini koja djeli Papuk od Psunja.

Idilični prizori ovčica, magaraca i praščića miješaju se s osvježavajućom vodom jezerca uz lovački dom, a upravo ondje počinje jako lijepa staza koja se strmo uspinje na brdo  povrh kojeg se nalazi Čaklovačka kula. Ova srednjovjekovna gradina nekada je izgledala moumentalno i imala čak pet katova, a sada izgleda kao začarana kula iz bajke. Taman sam stigao do planinarskog doma na Omanovcu iznad Pakraca kako bih pozdravio zazaleće sunce, a dobro društvo koje sam ondje sreo uljepšalo je romantičnu psunjsku večer. Sutradan je sunce bome upeklo, a ja se penjao na krov Slavonije – Brezovo polje je sa svojih 985 m najviši vrh naše „ravne“ regije. Jedna zanimljiva staza koja vrluda šumarcima i livadama spustila me na planinarsku kuću na Strmcu, popularnom izletištu planinare Nove Gradiške. Sreo sam grupicu mladih planinara, a zatim iskoristio ostatak dana kako bih se preko brijega koji me dodatno izmučio prebacio u selo Baćin dol, u kojem sam noćio na igralištu iza crkve. Bila su to žestoka dva dana, a sutra me čeka avantura na Požeškoj gori.

Od Požeške gore do Dilja

Požeške gore sam se ribojavao jer je nikada nisam posjetio i bila mi je nepoznanica, ali ispalo je da se radi o planini s dobro uređenim i označenim  planinarskim putevima. Najprije sam se popeo na vrh brda na kojem se nalazi obnovljena srednjovjekovna kula Gračanica, zdanje uistinu vrijedno posjeta. Od kule do najvišeg vrha Kapavca (618 m) treba oko tri sata hoda, a isto toliko i do Maksimovog hrasta koji je 4 metra niži i krasi ga geodetska mala piramida. Izmučilo me strmo spuštanje i nakon toga strmi uspon, a cijela ova planina koja i nije tako mala obrasla je šumom i tek s rijetkih mjesta pruža se vidik. Hladovina je spas od vrućine, isto kao i hladni potočić u kojem sam  jednom trenutku potražio osvježenje. Nakon toga sam još podosta hodao do zaseoka Laze Prnjavor u kojem sam noćio na verandi lovačke kuće, pomalo zapanjem teškim životom netipičnih slavonskih brdskih sela u kojima često obitava pravoslavno stanovništvo. Ujutro me probudilo stado ovaca koje je mlada pastirica gonila travnjakom pored mojeg bivaka, pa sam ustao i ja, napunio boce vodom iz bunara i krenuo daleko u dolinu podno Klikuna. Dolina Orljave dijeli Požešku goru od Dilja, a selo Bučje oduševilo me otvorenim dućanom i frižiderima koji čuvaju hladne napitke (većina sela ovdje se snabdijeva pokretnom trgovinom iz kombija, pa je ovaj dućančić čudo). Nema ljepšeg od podivljalih mjehurića gaziranog soka koji teku niz žedno grlo, a i ležanje u hladovini ponekad se pokaže kao sasvim ugodan gušt!

Uspon na Dilj najprije me vodio u etno selo Lovčić gdje se nalazi gotička kapelica Sv. Martina, a zatim raznim šumarcima, livadama i selima u pravcu malog kanjona Pljuskara na čijem se rubu nalazi i planinarsko sklonište. Nije ugodno susretati se u sumrak s krdima divljih svinja, niti je ugodno u ključnim trenucima izgubiti planinarsku markaciju, niti slušati sve jači vjetar koji mrseći grane stabala nagoviješta oluju. Ali naposljetku u sumrak stižem do Pljuskare, a mala kućica postala mi je najluksuzniji hotel i mjesto spasa. Sutradan sam se spustio do jezera Petnja prošavši pored poznatog zdenačkog groblja s gotičkom crkvicom sv. Petra, a planinarska staza od jezera vodi ka domu „Đuro Pilar“ gdje sam se opet izgubio jer su šumari probijali nove ceste. Kada sam se jadan i gotovo na rubu plača dovukao do doma u najozbiljnijoj namjeri da odustanem, dočekao me Joisp Zubak iz brodskog PD „Dilj gora“, primio me u dom, te mi donio hladni sok koji me vratio u žive. Savjetovao mi je da skratim turu jer sam vidno iscrpljen, tako da sam tog dana hodao do izletišta Ljeskove vode podno vrha Čardak. Ondje sam uživao u krajoliku i namakanju bolnih nogu u hladnoj vodi, a i noć je nekako bila ispunjenija snom negoli prethodne. Sutradan sam se probudio sav cvrkutav i svjež, te se s lakoćom uspeo na Čardak (421 m) kojeg krasi znamenita betonska piramida. S Čardaka staza se lagano spušta na asfaltnu cestu koja razgraničava Dilj od Krndije.

Krndija

Ispred mene je bio pozamašan komad puta do planinarske kuće uz jezero Borovik, no zamornu turu su uljepšavale male radosti poput branja višanja u brdskom selu Paučje, pjevanje srnama u šumama Krndije, te mahanje traktoristu u prolazu koji mi je tog dana bio najbolji prijatelj. Iako su noge ozbiljno boljele i prijetile bojkotom, priroda me smirivala i davala mi snage da nastavim, kao i sam pogled na skicu Slavonskog planinarskog puta koji je zorno prokazivao koliko svakog dana napredujem. Kao i prethodne planine, i Krndija ima svoju dušu i poseban karakter bez obzira na to što je krajolik više-manje svugdje identičan. Ponegdje su dijelovi staze zarasli u koprive, drač i kupine, no to sam očekivao i psihički se pripremio na mučenje u vidu grebanja, peckanja i bockanja. Moje prenoćište prve večeri na Krndiji bila je nadstrešnica pored planinarske kuće Londžica, zapravo stare željezničke stanice na ukinutoj pruzi.

U selu Mala Londžica također me dočekalo stablo višnje čije su se grane savijale od plodova, pa mi je voćna rapsodija pomogla da obogatim jelovnik koji se uglavnom sastojao od taglianetta, juha iz vrećice, pašteta i bombona glukoze. Moj drugi dan na Krndiji bio je vrlo naporan: spuštanje do ceste i uspon na Bedemgrad, srednjovjekovnu gradinu nalik Čaklovačkoj kuli. Ovim dijelom planine vodi i Našički planinarski put, te Našička poučna geološka staza, sve do vrha Lončarski vis (482 m) koji poput većine slavonskih „divova“ ne pruža vidika. Ostavši bez vode, dva sam sata sanjao i željno iščekivao izvor Dobra voda koji je kontrolna točka SPP, da bih srećom uspio napuniti bocu u šturom vrutku koji je usred ljetne žege gotovo presahnuo. Tko je bio na Petrovom vrhu, zna koliko je naporan uspon – kratak, ali znoj je liptio iz mene poput Plitvičkih slapova. Na kraju, osvojen vrh i za zaključak dana spuštanje na Orahovičko jezero. Od samoće u planinama do slavonske rivijere: plaža na kojoj uživaju kupači i šetači, sumrak i romantični reggae koji me podsjeća na jedno davno ljeto na Visu. Spavao sam na terasi jednog kafića, a sutradan se razbudio ispinjući se na Ružica grad, a potom i vrlo strmom stazom na Stari grad. Ova dva bisera srednjovjekove arhitekture ponos su Krndije, dok se najviši vrh Kapovac kočoperi na 790 m. Lijepim stazama Krndije bauljao sam samo ja, drugih planinara nije bilo. U jednom trenutku moja ruta odvela me i do Papuka, a meni se pobudio osjećaj sreće što ću uskoro završiti ovu napornu turu.

Papuk

Najljepša slavonska planina, ujedno i najraznolikija, budi mi brojne uspomene. Po treći puta uspeo sam se na Javor i Čeljakovački vis, samo što sada oba vrha krase novoizgrađeni drveni vidikovci u kojima se u nuždi može i prespavati. Dinamična i duga staza vodi prema sjeveru u pravcu Jankovca, a zatim se spušta u selo Velika gdje sam se radosno opskrbio u dućanu i malko promijenio jelovnik. Izmoreno tijelo potrošilo je baš sve! Večer je tiho stigla, upozoravajući na skorašnji mrak. Prema zacrtanom planu, uspeo sam se na velički Stari grad, te vrhove Lajpak i Nevoljaš povezane prekrasnom poučnom stazom. Na poznato izletište Jankovac stigao sam u sumrak, te zasluženo legao u mekani krevet. Luksuz ponekad godi! Posljednja dva dana također me čekao Papuk: danas sam se prvo uspeo na Ivačku glavu (912 m) prolazeći pored partizanskog groblja, a zatim me staza odvela do točke na makadamskoj cesti podno vrha gdje se nalazi oznaka kontrolne točke vrha Papuka (953 m). Naime, zbog vojnog objekta na samom vrhu planinarima je pristup ograničen, a zbog šume se ionako ništa ne propušta. Takvih je u Slavoniji napretek. Jedna od njih je i vrh Lom do kojeg mi je trebalo gotovo četiri sata i doslovce sam se fizički slomio uspinjući se i penjući strmim kosama da bih stigao do neke bukve usred ničega na kojoj stoji pločica s natpisom Lom. U tim trenucima samo uzdahneš, udariš žig u knjižicu i kreneš dalje. Staza me spuštala u seoce Novo Zvečevo, s tek nekoliko naseljenih kućica. Prespavao sam u jednoj napuštenoj u kojoj već godinama uzaludno stoji natpis „Prodaje se“, a idućeg 11. dana ture probudio se već u četiri. Čekalo me 9 sati hoda, a moram stići na popodnevni autobus u Daruvaru. Cijelu noć bjesnila je ljetna oluja, tako da je planina osvanula mokra.

Zbog bujne vlažne vegetacije morao sam nositi jaknu i nepromočive hlače u kojima sam se skuhao, ali srećom staza je bila vrlo lijepo označena i vidljiva. Iz Zvečeva slijedi uspon na 3 i pol sata udaljeni Ljutoč čije livade omogućuju lijep vidik, a srne i srndaći preplašeno iskaču iz trave kada vide neočekivanog gosta. Nakon toga slijedi uspon na Crni vrh (865 m), uvjerljivo jedan od najstrmijih u Slavoniji. Stjenoviti vrh već je pomalo obrastao makijom koja sužava vidik, a tu je i kontejner – sklonište za one koji moraju prespavati u nuždi. U iduće četiri sata preko Vranog kamena stigao sam do planinarskog doma Petrov vrh, moja polazne točke prije 11 dana. Noge neopisivo bole, ramenima je već dozlogrdio težak ruksak, a trbuščić je željan neke normalne hrane. Idem doma, bilo je dosta! Slavonski planinarski put pamtit ću kao avanturu koja me uistinu istjerala iz komfort zone, otkrio sam neke nove dimenzije kada sam prešao svoje uobičajene granice i bogatiji sam za neka nova shvaćanja u planinarstvu. Dok na većim i atraktivnijim planinama uvijek nekog sretneš, ovdje u šumama i šikarama Slavonije prevladava samoća. Ovu obilaznicu mogu preporučiti samo zagriženim hodačima u odličnoj kondiciji, a za ostale klasične planinare najbolje i naljepše je obilaziti SPP po dionicama – podrazumijeva se, u dobrom društvu!