REPORTAŽA: VELEBITSKA ROMANTIKA

REPORTAŽA: VELEBITSKA ROMANTIKA

Kako god se zabavljali u razdoblju restrikcija, činjenica je da nam ništa ne može zamijeniti planinu. Čim su ukinuli propusnice spakirali smo ruksake i odjurili nekoliko dana na Velebit. Ova planina naš je prijatelj koji nas je šutke zagrlio, nismo si trebali ništa reći. Samo zajedno hodati u tišini obilazeći vrhove, dolove, pašnjake, grebene i šume. Mi i Velebit – ništa više!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Početak priče

Potreba da se nekamo ode u nama je tinjala tjednima, dok napokon nije postalo moguće da uđemo u auto i zaputimo se na izlet izvan grada. Troje junaka ove priče veselo je jurilo praznom cestom prema Lici, te s posebnim guštom udahnulo planinski zrak kada smo konačno zastali na šumskoj cesti između Rizvanuše i Visočice. Bilo je kasno popodne, a naše uzbuđenje neopisivo. Bili smo mnogo puta na Velebitu, ali ovaj put bilo je drugačije. Susret je bio zaista poseban, a mi smo opijeni zelenilom šume gazili planinarsku stazu u pravcu neba. Gore gore, zovu nas visine! Planinarska kućica na Visočici dočekala je umorne putnike, a doskora je pala i noć. Mi, Velebit i vjetar koji mrsi grane. Tako nam planina govori, barem si ja tako utvaram. Vatrica je gorjela u peći, a mi večerali i nadvili se nad planinarsku kartu. Kuda i kako sutra?

Na vrh pa dolje, a onda daleko tamo na jug…

Ustali smo rano, spakirali se i krenuli na Visočicu. Do vrha nam nije trebalo više od pola sata, a divna staza koja vozi otvorenim grebenom omogućila nam je nezaboravan vidik i doživljaj visine kakvog Zagreb ipak nema. Na vrhu visokom 1619 m lagani povjetarac – opet nam Velebit kaže „Pa dobro jutro, gdje ste do sada vi spavalice?!“. Nebo je sivo i kao da nam prijeti kišom, pa smo doskora sišli na sedlo i nastavili stazom u pravcu Struga, golem zalogaj za naše noge koje moraju hodati velebitskim kamenjarom. Leđa bolno jauču od teških ruksaka, a evo i prvih kapi kiše! Srećom, nije padala zadugo. Granulo je čak i sunce, pa je livada Rudine izgledala ljepše nego inače! Stazica vijuga gore pa dolje, opet u šumu pa opet na livade. Oglavinovac nas dočekuje svojim prostranstvom, pokušavamo zamisliti kako je ovdje nekada paslo stotine ovaca. Livade su preplavljene encijanima i narcisama, sve se šareni od cvijeća. Oko nas velebitski vrhovi, na mnoge od njih ljudska noge vjerojatno nikada nije stala. Na kraju dana umorni stižemo na Struge, a pred planinarskim skloništem veselo laju dva razigrana psa. Vesela ekipa priprema gulaš, a mi smo se „malko dobili“ i nakon večer „bolje vidjeli“, te napravili ratni plan za sutrašnji dan.

Od Like do Mediterana

Nakon ustajanja i doručka krećemo na Badanj, slikovit vrh koji se nalazi u zaleđu Struga i dio je obilaznice „Vila Velebita“. Dugačak greben kod planinara izaziva divljenje i strahopoštovanja, a na vrhu nas je dočekao novopostavljeni križ. Masiv najviših velebitskih vrhova skrivao se u magli, a bura se poigravala oblacima pomičući magleni veo na sve strane. Vidik je zaista spektakularan, a duboko dolje naziremo i Veliko Rujno na koje još danas moramo stići. Badanj zahtijeva oprez, odnosno ne smije se skretati s markirane staze zbog minski sumnjivog područja koje je upravo ovih dana u procesu razminiravanja. Vratili smo se na Struge, te usput natočili svježu vodu na izvoru Marasovac. Kažu, voda s Marasovca je najbolja na svijetu. Kad si žedan na Velebitu i šiba te sunce, lako je povjerovati toj tvrdnji! Uprtili smo ruksake i zaputili se na Buljmu, prijevoj koji je toga dana uobičajeno bio šiban vjetrom. Lijepa staza silazi prema kanjonu Paklenice i planinarskim domovima, a mi smo skrenuli na Stražbenicu. Stražbenica je lijep vidikovac s kojeg puca pogled na Veliko Rujno i Bojinac, te udaljene kukove i vrhove.

Doskora smo opet ostavili ruksake uz stazi i rasterećeni se pentrali na 1265 m visok Veliki Golić. Ljudi moji, kakav vidik! Teško je sada pisati floskule u stolu „zastaje dah“, jednostavno se more doživjeti. More, Paklenica, velebitski greben koji se stapa s nebom, Veliko Rujno, Bojinac… Od brojnih velebitskih vrhova, ovo je svakako najljepši vidikovac! Vrijeme nezadrživo curi, spuštamo se na Veliko Rujno i „odmaramo“ hodajući po ravnici. Krave nas radoznalo gledaju, a jedan bik prijeteći prilazi da nas priupita “Tko ste i što tražite ovdje!?“. Nismo se dali smesti, ali sa žaljenjem gledamo stijene Bojinca kojeg danas više nemamo vremena posjetiti. Odmorili smo se pored crkvice, a zatim nastavili na Malo Rujno gdje nas čeka skretanje prema skloništu Zavrata.

Već umorni morali smo se prvo malo uspeti, a zatim spustiti. E sada se već osjeća Mediteran i miris mora, a još jutros smo sa Badnja gledali Liku i udisali miris kave koju je vjetar donio s neke terase u Gospiću! Sklonište Zavrata je predivna kamena kućica koja je te noći bila naš dom – vatrica je ubrzo pucketala u peći, miris pržene slanine i luka ispunio je prostoriju, a plamičak svijeća titrao je isto kao nekada davno pastirima koji su ovdje živjeli. Ako ćemo najiskrenije, od bolova smo nekako slabo spavali. Upala mišića i bolna leđa bile su „ćuške“ koje nam je Velebit reda radi podijelio, ali do jutra će i to proći!

S Malog Rujna u zemlju čudesa – Stap

Čudno je izgubiti se na ogromnoj livadi i tražiti stazu, a prema nama ide krdo konja. Ponosno koračaju dok im povjetarac mrsi grive, a vođa krda dobaci nam „Jelte, gospodo, a imate li vi kartu sa sobom?“. Srećom smo je imali, pa smo i našli put. Hajdemo opet gore, pa malo dolje… Jest bilo naporno, ali velebitska divljina i vrhovi Višerujna iznad nas bili su melem za bolne rane i žuljeve. Uz stazu su brojni suhozidi i ostaci pastirskih stanova koji svjedoče o nekadašnjem prisustvu ljudi kojima je Velebit bio dom. I taman kada smo došli do odvojka za Kamenu galeriju, počela je kiša! Razgled Kamene galerije trebao je biti „trenutak dana“, ali planina ima drugačiji naum.

Osjećali smo se kao klinci koji su ostali pred ulazom u disko jer nisu imali osobne, te samo udahnuli i navukli kabanice. Ako ništa, blizu smo Stapa! Nema jadna mala Alisa pojma što je zemlja čudesa, jer nije posjetila ovo magično mjesto! Kada se u našem vidokrugu pojavila znamenita Stapina, srce je odmah jače zaigralo. Impozantan stjenoviti toranj i njegov mlađi, niži bratac spazili su nas, te nekako „ugasili kišu“. Mogli smo dalje bez kabanica, hodajući uz neizostavno brbljanje – dojmove ipak treba podijeliti s prijateljima! Stajali smo podno Stapine i gledali Stap na kojeg ćemo se spustiti, te gordi Debeli kuk na kojeg se zbog kiše i mokrih stijena ipak nećemo penjati. Gledaš taj prizor i osjećaš se počašćen što si ovdje. Planinarimo da bi se sljubili s planinom, preispitali sebe i svoje razloge zbog kojih smo uopće krenuli na put. Odgovori su uvijek drugačiji. Obrasla gustišem, Tatekova koliba dočekala nas je prazna. Tek kasnije je došlo nekoliko simpatičnih šibenskih planinara, a planinarsko sklonište ispunilo se toplinom, razgovorom i mirisom skuhane večere.

U Liku kroz Dalmatinska vrata

U planini se dobro spava i još ljepše budi – a cijeli Stap osvanuo je okupan suncem! Danas će biti vruće, ali naša staza skrivena je gustim krošnjama i hodat ćemo po hladovini. Razbudio nas je strmi uspon od samog početka, a nakon dva i pol sata penjanja stigli smo do poznatih Dalmatinskih vrata. Nekada su ovdje ljudi s mora prelazili u Liku, a Ličani u Dalmaciju. Trgovalo se i trampilo: sol, za krumpire, kupus za ribu. Da li je moguće da su ljudi nekada hodali ovim terenom na konjima i magarcima? Teško je zamisliti koliko je život nekada bio surov. S Dalmatinskih vrata sišli smo na makadam koji nas je doveo podno Visočice, a nedugo zatim i do auta u kojem nas je čekala nagrada – tri limenke piva! Peti i zadnji dan avanture, idemo kući. Već nam nedostaju najmiliji, a i mi ćemo nekako više cijeniti toplu vodu i mekani krevet. Najljepše je doći kući, ali već planiramo iduću turu, kako bi nam i novi povratak u civilizaciju bio još slađi! A Velebit? On ostaje, čeka nas i jako dobro zna da ćemo opet doći!