Reportaža: VOLJETI DIVLJINU GORSKOG KOTARA

Reportaža: VOLJETI DIVLJINU GORSKOG KOTARA

Ovo je priča o jednom divljem, naizgled negostoljubivom kraju u kojem pod škrtim goranskim suncem ljudi već generacijama žive u skladu s prirodom. Gorski kotar je planinska regija u kojoj se susreću surovost i ljepota, ono ružno i tužno, kao i ono radosno i jedinstveno. Možda nije lako ovdje živjeti, ali lako je zavoljeti ovaj kraj u čije kutke i zaselke vode zanimljive planinarske staze. Zašto Goranski planinarski put ne bi bio hrvatski avanturistički brend? Pročitajte priču s prve dionice ove najizazovnije i najdulje planinarske rute u Hrvatskoj!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

Što je zapravo Goranski planinarski put?

Riječ je o planinarskoj stazi dugačkoj gotovo 300 km koja prolazi kroz najljepše dijelove ove planinske regije, povezujući gradić, sela i prirodne lokalitete koje nikada nećete zaboraviti! Podijeljen je u tri dionice radi lakšeg obilaska – naime, ova zahtjevna staza od planinara iziskuje odličnu psihofizičku spremu i čak 14 dana treba da ju se cijelu ishoda. Prva dionica započinje u Severinu na Kupi, te preko Lukovdola, izvora Kupe, Vražjeg prolaza i Skradskog vrha vodi do Čabra. Od Čabra do Risnjaka vodi druga dionica, a treća vijuga pored atraktivnih Bijelih i Samarskih stijena, Bjelolasice, Kleka i kanjona Kamačnik. Riječ je o našoj najtežoj planinarskoj transverzali, ali definitivno i najljepšoj! Hrvatska je idealna destinacija za višednevne planinarske avanture, a ako ne vjerujete – krenite na Goranski planinarski put u komadu ili po dionicama!

Od Severina do Broda Moravica

Severin na Kupi je mjestašce poznato po Frankopanskom dvorcu iz 16. stoljeća. Nekada je ovo bila popularna postaja na staroj riječkoj cesti, o autoput je donekle pridonio raseljavanju i propadanju goranskog kraja. Staza započinje upravo kod dvorca i prvo vodi u sat i pol udaljeni Lukovdol, mjesto našeg pjesnika Ivana Gorana Kovačića u kojem se nalazi i muzej uređen u njegovoj rodnoj kući. Kroz goranska sela i tajnovitu šumu dalje se ide do Orlovih stijena, prekrasnog vidikovca s kojeg puca pogled na dolinu Kupe, te slovenske planine i mjestašca s druge strane granice.

Blizina Slovenije itekako se osjeti u atmosferi dok hodate ovim krajem, a povezanost dvije kulture najviše se očituje u zanimljivom dijalektu. Prelazeći preko stožastog vrha Okrugljak koji je pruža previše vidika, markirana staza naposljetku stiže u Brod Moravice. Brojne kuće imaju maštovito uređena dvorišta, a pjev ptica ispunjava tišinu tek ponekad ometen romantičnim zvukom vlaka koji prolazi dolinom. U zaseoku Lokvica naići ćete na dvije stare vile koje podsjećaju na kuće iz filma obitelj Adams, a zatim se strmo uspinjete na prelijepi Špičasti vrh.

Od Brod Moravica do Skrada

Špičasti vrh možda i nije tako Špičast kao neki alpski gorostas, niti je opasan. On prima svakoga tko je spreman koračati uskom stazicom koja vodi lijepom šumicom i grebenom, a s njega puca prekrasan pogled na dolinu Kupe i goranska brda koja ćete morati prehodati u idućim danima ukoliko nastavite do kraja, ili pak pojedinačnim izletima vikendom ako se tako odlučite. Ne bilo planinarski da je sve ravno – s vrha se morate spustiti, pa onda opet penjati do pruge u mjestašcu Žrnovac. Kada predahnete, opet vas čeka uspon, i to na Skradski vrh koji netom prelazi 1000 metara. Nije mnogo? Vjerujte, sasvim dovoljno da se oznojite, ali i uživate u prekrasnom pogledu kojeg ste itekako zaradili svojim koracima prolazeći kroz goranske šume, strme livade i selo Divjake.

Na samom vrhu nalazi se kapelica gdje se održava tradicionalno hodočašće za Veliku Gospu, a zatim vas čeka još jedno spuštanje. Za sat vremena stići ćete u mjesto Skrad, pa iskoristite blagodat kafića i dućana za opskrbu i okrijepu. Iz Skrada se spuštanje nastavlja divnom stazom do lokaliteta koji kotira kao jedno od najpopularnijih odredišta za izlete u nas: slap Zeleni vir i kanjon Vražji prolaz. U tom „paklu“ između stijena, skriveni šumom, nalaze se izletnički dom i stara hidroelektrana. Ovdje dopire malo sunca i brzo se smrači, no prizori i napose zvuk vode sačinjavaju jedinstvenu kulisu ove prirodne predstave. Vražji prolaz omogućava razgledavanje pomoću brojnih stepeništa i mostića, što ovu lokaciju čini posebno atraktivnom za klince.

Od Skrada do Velikog Drgomlja

Planinarska staza vodi kroz Vražji prolaz do špilje Muževa hižica, a zatim preporučam markiranu stazu koja vodi nazad u Skrad. Naime, trasa Granskog planinarskog puta vodi još oko 45 minuta u pravcu izvora Kupice uz gornji dio potoka Jasle, no u jednom trenutku i staza i markacija nestaju poput plaće usred mjeseca. Dakle, nakon povratka u Skrad morat ćete 5 km asfaltom u selo Kupjak, a zatim makadamom u zanimljivo, no napušteno selo Rogi. Nakon toga trasa se spušta u zaseok Radočaj, a cijelo vrijeme ispred sebe ćete vidjeti masiv planine Drgomalj. Sakrivena zelenim krošnjama, u dolini se nalazi rijeka Kupica koja nešto kasnije uvire u Kupu. Svijet zelenila skriva brojne tajne, a jedna od njih je i izvor Kupice. Smaragdno zelena voda izvire iz podzemnog vrela i sačinjava minijaturno jezerce, a prije negoli se s guštom napijete hladne vode sigurno ćete nekoliko minuta promatrati ovaj prizor, ne vjerujući da ovakva ljepota postoji! Kada dođete k sebi, morate nastaviti prema seocu Mala Lešnica, a zatim strmo uzbrdo u slikovito goransko seoce velika Lešnica. Teško da ćete nekog sresti osim pokojeg vikendaša. Na kraju sela započinje lijepa staza koja vodi konstantno uzbrdo idućih tri sata, spajajući se s makadamom koji će vas odvesti podno vrha Drgomalj.

Od Drgomlja preko izvora Kupe do Hriba

Veliki Drgomalj sa svojih 1154 m spada među najviše, ali svakako i najljepše vrhove delničkog kraja. Njegova leđa prošarana su u vršnom dijelu šumarcima i prostranim livadama, a sam vrh krasi ogromni drveni križ koji, bez obzira na to koje si religije i u što vjeruješ, naglašava svetost planine i njenu moć. Iako se iduća kontrolna točka Praprot nalazi na nešto više od 900 m, to ne znači lak posao – morate se spustiti, pa penjati, pa opet spustiti… Staza vodi kroz područje koje je mjestimice veoma zaraslo i testirat će vaše živce, te morate jako paziti da ne zalutate. Naposljetku ćete se naći na pomalo bizarnom mjestu, vrhu Praprot koji je dobio ime po paprati. Možete li vjerovati da postoji šuma paprati visoka tri metra? E, pa ovdje postoji! S Lugarnice Praprot planinarska markacija vodi vas opet duboko dolje u dolinu, sve do sela Razloge iz kojih se nastavljate spuštati do izvora Kupe.

Ovo mjesto na kojem rijeka Kupa izvire kao jezece iz kraškog vrela spada među najljepše na Goranskom planinarskom putu i uopće u Hrvatskoj. Ovdje je nažalost više stranih turista negoli domaćih izletnika koji misle da je Hrvatska nezanimljiva – zapravo nebitno, bitno je da sam ja ovdje. Umorne noge močim u hladnoj rijeci, a izmaglica iznad vodene površine lagano s Kupom plazi nizvodno i nestaje oko sela Kupari. Ondje me dočekala ljubazna žena okružena s dva psića i kozicama, te mi rekla da do 10 m udaljenog seoca Hrib Skedari moram cestom jer je planinarska staza totalno zarasla. Mi planinari ne volimo cestu, ali ova pomalo naporna šetnja bila je predivna – uživao sam u mirisu šume i panorami kada sam se uspinjao serpentinama, sve dok nisam došao u ljupko selo pod Pintaricom u kojem su me dočekali veseli mještani i ponudili me domaćim sokom od jabuka. Noć je bila prekrasna!

Od Hriba do izvora Čabranke

Trasa Goranskog planinarskog puta vodi u pravcu crkvice na vrhu Svete gore i sela Kraljev vrh, no zbog zarasle i praktički nepostojeće staze odlučio sam se spustiti u Gerovo i potražiti okrepu pred dućanom. Gerovo spada među najveća goranska mjesta, a potom sam krenuo za gradić Čabar. Odabrao sam zabačenu cestu koja iz Malog Luga vodi u Zamost, mjestašce u kojem se rječica Gerovčica ulijeva u prekrasnu Čabranku. Lokalna cesta vodi do 10 km udaljenog Čabra prateći rijeku i slovensku granicu, prolazeći kroz selo Plešce. Bio je to zadnji dan moje ture, a pala je i velika kiša koja me demoralizirala. No, kako to obično biva nakon svake kiše nebo se razvedri. Čabarske uličice i kućice zasjale su mokre poput biserja, dok je povjetarac razvlačio po šumama maglu koja je cijeli prizor ukrašavala alpskim ambijentom. Prekrasno je, ali i otužno  – zabačeni Čabar kao gradić već godinama propada, a ljudi se raseljavaju tražeći bolji život. Na kraju putujem kući, gledajući kroz prozor autobusa goranski kraj. Ovo je svakako bila romantična tura za pamćenje, a planinarski dnevnik postao mi je omiljeno štivo jer mi je kazivao da sam proživio tek jednu posebnu trećinu Goranskog planinarskog puta. Nije lako hodati po vrućini strmim, ponekad zaraslim i divljim stazama Gorskog kotara, ali uistinu ga je lako voljeti.  Jedva čekam vratiti se i nastaviti tamo gdje sam stao!