ZIMSKI USPON NA TRIGLAV

ZIMSKI USPON NA TRIGLAV

„Taj lim ima dušu, ne damo ga!“ napisao je netko na papir i okačio ga na Aljažev stolp, limeno sklonište koje je zbog dotrajalosti trebalo zamijeniti. Mnogo to govori o činjenici da je Triglav i sve na njemu Slovencima mnogo više od planine i planinarstva. Nacionalni identitet i ponos utkani su u svaki komadić planine, svaki klin i svaku sajlu. Popeti se na Triglav u zimskim uvjetima smatra se posebnim pothvatom, te je doživljaj koji se pamti za cijeli život. Kako je to izgledalo u mom iskustvu, dijelim s vama u ovoj priči!
Matej Perkov
Matej Perkov
8 min
prije 1 m

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Triglav – ideja, želja i pojam

Već više od stotinu godina sam spomen Triglava u planinarima izaziva sjaj u očima i dubok uzdah, bez obzira na to jesi li gore bili bezbroj puta ili nijednom. Ogromna troglava stijena iznad Kredarice s najvišim vrhom Slovenije i bivše Jugoslavije najpopularnije je planinarsko mjesto u regiji kojem hodočaste tisuće planinara iz cijele bivše Juge te turisti iz Italije, Češke, Slovačke, Poljske… Posebna su priča domaći „hribolazci“ koji kažu da nisi Slovenac ako se nisi barem jednom popeo na Triglav. Ima i onih koji su gore bili više od stotinu puta, zimi i ljeti. Mnogi ljubitelji planina iz regije pohodili su 2864 m visok Triglav u ljetnim mjesecima, gužvajući se na „sajli“ s desecima, čak i stotinama drugih planinara u namjeri da kroče na vrh i slikaju se za uspomenu pored Aljaževog stolpa. No, u zimi i rano proljeće planina je okovana snijegom i ledom, a na vrh se upućuju samo najodvažniji i najiskusniji.

Izložena staza obiluje uzbudljivim detaljima

Izložena staza obiluje uzbudljivim detaljima

Dugo sam sanjario o tome da ispenjam najviši vrh Slovenije zimi, ljubomorno gledajući slike penjača koji su pozirali na snježnom pokrivaču koji je zatrpao sklonište specifičnog oblika. Čudna zima bez snijega pojačala je moju frustraciju kišnim gnjecavim vremenom, a nedostatak snijega gotovo me ljutio. Zar je moguće da ove sezone neće pasti? Nije ga bilo ni u susjednoj Sloveniji, Makedoniji, BiH, Srbiji, Bugarskoj… No, onda su zalepršale pahulje. Isprva sramežljivo, onako gospodski tek toliko da prekriju tlo, a zatim je u nekoliko navrata pao obilan snijeg koji je graničio s rekordima – na meteorološkoj postaji Kredarica sredinom prosinca izmjerena je gotovo dva metra bijele čarolije! Čekali smo pravu priliku i napokon je dočekali – po svemu sudeći, nadolazeći vikend bit će sunčan i idealan za uspon. Snijeg koji je pao desetak dana ranije lijepo će se slegnuti i komprimirati, tako da će lavinska opasnost biti minimalna.

Uspon iz doline Krma

Planine nas zovu!

I dok većina Hrvata isključuje svaku mogućnost za boravkom u prirodi tijekom zime, četvero Kapelaša radosno je uskočilo u auto skupa gomilom planinarske opreme i krenulo put granice. U Brežicama smo pokupili prijatelja Romana koji je bio famozni peti element naša male grupe te nastavili put Ljubljane. Plan je bio obaviti planinarski šoping u trgovačkom centru pored grada, a nakon parkiranja petero muškaraca pretvorilo se u šopingholičarke koje su besramno nasred dućana isprobavale odjeću, skijaške hlače, vreće za spavanje, penjačke pojaseve i slična čudesa. Obavili smo i kavu u birtiji te nastavili prema Mojstrani.

Triglav - simbol slovenskog planinarstva

Triglav – simbol slovenskog planinarstva

Kada smo stigli na zaleđeni makadamski put prema dolini Krma, izašli smo iz auta koji je grebao tlo  kako bi neustrašivi Luka bez posljedica doveo vozilo do parkinga pred Kovinarskom kočom. Planinarski dom bio je zatvoren, ali na parkingu je bilo živo zbog mnogih koji su kretali na uspon, a neki su već sišli i spremali se kući. Ispred nas je bio uspon koji je trajao oko šest i pol sati. Prvo smo sat vremena hodali po ravnici, a zatim se dobra dva sata lagano uspinjali i to nas je psihički ubilo jer smo imali osjećaj da stojimo na mjestu. Usput smo namazali predivna mladenačka lica kremom za sunce, jer je zbog snijega sve oko nas blještalo i već smo osjećali lagano peckanje na koži. Nastavili smo dalje onako predivni i mirisni. Znoj koji nam se slijevao niz lica ulazio je u usta i mljackali smo čudan okus znoja i kreme, uz miris snijega i ruksaka koji je tjednima stajao u podrumu. Sve više smo dobivali na visini, gledajući s obje strane snježne litice s kojih bi se ponekad čula tutnjava manjih lavina. Uživali smo u okruženju ne opterećujući se time kad ćemo doći na Kredaricu – doći ćemo dok dođemo.  U tom krajoliku očekivao sam da ću nabasati na drvenu kućicu tj. pastirski stan pod nazivom „Prgarca“ , no od toga nije bilo ništa. Luka i ja sjeli smo nasred staze i napravili pauzu za gablec, a drvenu kućicu za koju smo pomislili da su je odnijele lavine našli smo dvadesetak minuta kasnije i stotinjak visinskih metara iznad. Nakon prolaska kućice čekalo nas je ono čega se sjećam otprije dvije godine – opaka strmina i duuuuug put koji nikako da završi. Naime, prije dvije godine pokušao sam se uspeti na Triglav s ekipom iz Samobora, no zbog lošeg vremena nismo dosegli vrh. Ovo je bio drugi zimski pokušaj, a kao žrtveni doprinos planini nosio sam u ruksaku tri cjepanice kako bi imali čime ložiti peć u domu. Na kraju su cjepanice ostale neiskorištene jer dežurni meteorolog nije znao čemu služe. Mrak se polako spuštao, a oko nas je prevladavala tišina.

Uspon iziskuje oprez

Snijeg je prigušio naše korake, teško smo disali dok bi nas kapi znoja podsjećale koliko nam je teško. Korak po korak, gledam neku točku ispred sebe i neugodno se iznenađujem koliko je sporo dostižem. Kasnije sam tek shvatio da sam bio premoren brojnim treninzima između kojih nije bilo odmora.

Kredarica – meteorološka postaja i planinarski dom

Mrak nas je skroz „poklopio“ dvadesetak minuta prije Kredarice. Bilo je tiho, nije bilo tamno, okruživali su nas bijeli vrhovi, ispod oka nas motrili, a zvijezde su žmirkale s neba. Poželio sam ih doseći, ali nisam imao snage dignuti ruke. Bilo mi je već svega dosta, najviše sam krivio neprospavanu noć. U mraku su izbila svjetla planinarskog doma, a uskoro smo se našli na klupama s ostatkom društva, ne znajući bi li se prije presvukli ili večerali. Nakon jednog i drugog više nije bilo dvojbe – idem u krevet da nadoknadim san koji mi je falio. Hladna soba nije mi smetala, kao ni šuškanje dečkiju koji su došli kasnije. Noć je protekla u sekundi, kroz prozor je dopirala svjetlost i traci sunca koji su obećavali odlične uvjete za uspon. Valjao bih se po krevetu još, ali trebalo je u glavi izbrojati „Jedan, dva, tri -hop!“, skočiti, obući se, složiti vreću, izvaditi nepotrebne stvari koje neću nositi na turu, sve po već uhodanom protokolu. Nakon što smo se posjeta odvatnom WC-u okupili smo se oko stola, gdje je u tijeku bio doručak. Gutao sam preko volje. Kada ustajem rano nije mi do jela. Žvakao sam na silu orehnjaču koju sam ponio, a onda bi ona žvakala mene.

Kapelica na Kredarici zatrpana snijegom

Kapelica na Kredarici zatrpana snijegom

Triglave, evo nas!

Višak stvari ostavili smo u domu, navukli na sebe potrebnu opremu i uputili se van da na cipele montiramo dereze. Dan je bio kakav samo možemo poželjeti. „Idemo!“ rekao je vodič Vjeko i krenuo, a mi ostali za njim. Nakon kraćeg silaska uslijedio je kraći blagi uspon, a zatim žestoka strmina od 45 stupnjeva koju smo savladavali četveronoške, zabijajući cepine u snijeg. Sunce je već omekšalo snježni pokrivač, ali nismo imali problema. Uskoro smo došli do prvih klinova i sajli, pažljivo koračajući stazicom kojom je jučer prošlo mnogo penjača. Osjećaj je bio neobičan, pamtim ovu rutu drugačije, kakva inače jest u ljetnim mjesecima dok snijega nema. Ispenjali smo nekoliko izloženih dijelova, a onda je išlo lakše. Čak i na tehnički strmijim dionicama rute imali smo klinove i sajle kao pomoć, uz iznimku što su na nekim mjestima nisu bili na dohvat ruke jer je prtina bila malo odmaknuta. Nije me bilo strah, bio sam siguran u sebe i trudio sam se ne zamarati crnim mislima. Na svakom sigurnijem mjestu bih stao te fotografirao sve one zadivljujuće prizore oko sebe. Svi smo bili pod velikim dojmom te uživali u penjanju. Greben između Malog i Velikog Triglava nije bio problematičan kao što sam mislio, a „žileta“ me ionako nije strah. Vjeko je već po zadnjem grebenu stizao na vrh, a mi smo ga slijedili u razmacima od nekoliko desetaka metara. Svatko je imao svoj ritam, pazeći da ima na oku onoga tko je ispred i iza. Dolazak na vrh bio je za mene velika sreće – ta kako ne, kada sam ostvario svoj san!

Planina nas je nagradila nezaboravnim pogledom

Planina nas je nagradila nezaboravnim pogledom

Gledao sam metalnu zastavicu Aljaževog stolpa koja je virila iz snijega, ne vjerujući da mi se ostvaruje ono što sam godinam ljubomorno gledao na tuđim fotografijama. Vidik je bio predivan, ljepši i bistriji negoli ljeti – ispod naših nogu more oblaka koje ponegdje poput otoka probijaju brojni vrhovi: Rjavina, Begunjski vrh, Vrbanova špica, Škrlatica, Mangart i Jalovec, Montaž, Kamniške alpe… Bili smo u raju! Sunce nas je grijalo, a blagi povjetarac uopće nije smetao. Stajali smo na snijegom pokrivenoj limenoj kućici zvanoj Aljažev stolp.

Zašto je ovaj vrh nacionalni simbol Slovenije?

Krajem 19. stoljeća germanske težnje preplavile su slovenski teritorij, a lokalni svećenik i patriot Jakob Aljaž shvatio je da Nijemce ne zanimaju planinski vrhovi koji su smatrani bezvrijednim komadom zemlje. Za cijenu za koju se moglo dobiti pedesetak jaja kupio je vrh planine, na taj način onemogućujući dušmanima da gore izvjese njemačku zastavu. Nakon nekoliko godina kada je planinarstvo postalo moderno i Nijemci su počeli graditi domove po Alpama,  Aljaž je opet za smiješan novac kupio nekoliko stotina kvadrata na Kredarici, na kojoj je kasnije podignuta kapelica i planinarski dom. Upravo nakon antifašističke borbe 1945. slovenski planinari – partizani ponosno su na vrhu izvjesili slovensku zastavu te je Aljažev stolp ponovno postao simbol otpora i domoljublja. S obzirom da metalno sklonište krasi vrh već više od sto godina, dobrano ga izjeda korozija i potrebna je zamjena. Mnoge planinare to je uzbunilo pa su na vrhu ostavljali poruke „Tisti pleh ima dušu, ne damo ga!“.

Triglavski suton

Triglavski suton

Silazak u dolinu

Nakon fotografiranja i pauze spremili smo se za povratak. Bili smo oprezniji negoli na usponu, a trajalo je isto koliko i dolazak na vrh – sat i pol. Usput smo se mimoilazili s grupicama ljudi koji su išli prema gore. Bili smo puni ponosa jer zimski Triglav je želja mnogih, a privilegija nekolicine – sve dok nismo sreli dječaka koji „pika“ cepinom u pratnji roditelja i smiješi nam se u znak pozdrava. „Koliko imaš godina, momak?“ upitam ga, a dijete veselo zacvrkuće „Enajst!“ i nastavi dalje u svojoj želji da dotakne nebo i sutradan svojom pričom impresionira malu Mojcu iz petog b. „Taman misliš da smo napravili podvig i onda ovo…“ reče Luka i krene se smijati, a meni nije preostalo ništa drugo negoli da mu se pridružim. Smijeh je odjekivao planinom, smijalo se i sunce, čak i snijeg po kojem smo gazili. No, uspjeh i ambicije malog Slovenca nisu umanjile naše zadovoljstvo koje je postalo potpuno onog trena dok smo sjeli na klupu ispred doma i s guštom otvorili limenke piva. Bili smo okruženi s tridesetak turno skijaša koji sustigli u međuvremenu i tamanili zasluženo pivo. Lijep dan mamio nas je da ostanemo sve do zalaska, no pred nama je bio strmi, dugi silaz u Krmu. Ne znam da li mi je bilo teže silaziti niz strme snježne padine ili tabanati ravnom stazom do auta, no oduševljeno sam dočekao kraj triglavske avanture. Kralj jugoslavenskog i slovenskog gorja ponosno se uzdizao prema zvijezdama koje su počele svjetlucati na nebu, pozdravljajući nas i zahvaljujući na posjeti. Zahvaljivali smo i mi njemu, ne samo zbog predivnog uspona,već i činjenice da smo iz ove avanture došli živi i zdravi. Ovaj predivni vrh svake godine uzme nekoliko života, podsjećajući ljude da i „turistički popularne“ planine treba shvaćati ozbiljno. Nama je uzeo tek svakom po komadić srca, kao zalog da ćemo se ovdje opet vratiti.