6 razloga zbog kojih jesen treba provesti u planini

6 razloga zbog kojih jesen treba provesti u planini

Jesen je, godišnje doba kada priroda opet mijenja svoje lice. Dani su kraći, sparine više nema, a stabla polako mijenjaju svoje ruho. Sve je nekako drugačije, ali ono što je posebno i možda najljepše u jeseni je „ono nešto u zraku“. Uspomene na vruće ljeto još uvijek su svježe, zahuktale su se obveze na poslu i u školi, ali i Božić kao da je nekako bliže. Do Svete Kate i prvih pahulja uživat ćemo u romantici prekrasne jeseni, godišnjeg doba koje nas je ove godine iznenadilo temperaturama zbog kojih su nam jakne još uvijek u ormarima, a planine vrve izletnicima. Evo prekrasnih razloga zbog kojih se isplati jesenske vikende provesti u planinama!
Matej Perkov
Matej Perkov
4 min
prije 2 m

1. Šuma poput kameleona

Kao što vragolasti gušter mijenja boju svoje kože kako bi se prilagodio okolišu i tako se sakrio, tako i šuma mijenja svoje boje. Lišće u krošnjama sve je manje zeleno, a uskoro potom uslijedit će i pravi vatromet boja: crvena, žuta, smeđa, ljubičasta. Planinske vile zabavljaju se tako da tresući grane potiču lišće na opadanje po nasmiješenim izletnicima koji provode svoj vikend na planinskim stazama. Rade one to iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, da bi naposljetku opalo lišće u potpunosti sakrilo planinsku stazu. Planinari radosno nogama propadaju u lišće čak i do koljena, uživajući u posebnom šuškavom zvuku koji je možda i najljepša glazba ovog godišnjeg doba. Lišću se posebno vesele i zaigrani psi – sve je više planinara koji svoje ljubimce vode u prirodu, a slatki četveronošci radosno se valjaju po hrpama lišća dok ih njihovi vlasnici uzaludno dozivaju. Kada pogledaš prema nebu, vidjet ćeš ga kroz gole grane. I stabla ovako gola izgledaju nekako posebno živo, kao da imaju desetke ruku i prstiju kojima grabe kroz zrak u nekoj svojoj specifičnoj komunikaciji. Šuma nam stalno priča, samo treba znati slušati!

2. Jesenje magle

Mračna jutra i izmaglica ono su što prati planinara koji od rane zore kreće na izlet. Dani su kraći i sunce izlazi kasnije, dok se putnik namjernik u sivom jutru vucara seoskim putevima i makadamima te planinarskim stazama na kojima nema ni životinja jer još drijemaju. Sumorno sivilo okružuje nas tamnoj šumi, vidljivost je slaba. Ali ne zamara nas to, jer se pritajeno radujemo iznenađenju koje sprema planina. Možda ga doživimo, a možda i ne… U planinarenju kao nagradu za uspon ne dobivaš medalju ili pehar, ne postoji prvo mjesto ili naslov prvaka. Naša najveća nagrada je radost u srcu i prekrasan pogled, a upravo panorama na jesenje magleno more pod našim nogama poseban je doživljaj! Stojimo na tom vrhuncu, udahnemo duboko i nasmiješeno se zahvaljujemo  planini na ovoj ljepoti kojom nas je podarila. Osjećamo se kao najbogatiji ljudi na svijetu i zaista je poseban osjećaj – dok se naši sugrađani lijeno vuku sivim ulicama i proklinju jesensku maglu koja im zaklanja plavetnilo neba, mi smo tim plavetnilom okupani dok sunce radosno obasjava to prekrasno more bez imena.

3. Plodovi jeseni samo za nas

Kao djeca često smo dobivali zadatak da u školu donesemo neke plodove jeseni ili da ih nacrtamo te ih kroz sastavak opisujemo. Još uvijek se prisjećamo nekih slikovnica koje prikazuju ježa koji se valja po voću, a zatim to voće na bodljama nosi u svoj maleni brlog u kojem će prezimiti. Poseban dio planinarenja je susret s tradicionalnim hrvatskim selom, a naša pitoreskna seoca s ubavim naherenim kućicama nažalost sve su više napuštena. Nekada je bilo pristojno upitati gazdu za dozvolu da ubereš nešto sa stabla, a sada grane tih stabala pucaju od silnih plodova: šljive, kruške, jabuke… Nažalost nema ih tko brati, a stablo kao da nasmiješeno kaže „Uzmi putniče, okusi moj plod, neka ti pruži slasti i radosti!“. Planinarska kolona učas staje, skida ruksake i u njih trpa crvene jabuke, mirisne kruške, traže se vrećice, a oni najpohlepniji koji ne mogu izdržati napasti samo malko otaru voćku o majicu i slasno je zagrizu. U planini uvijek sve ima bolji okus, pa i voće! Postoje i oni koji šeću šumom pomno gledajući u pod. Možda ćete pomisliti da su nešto izgubili ili traže novce koji su drugima slučajno ispali, ali to su gljivoljupci. Lisičke, vrganji, Judina uha, trubači… Pomno beru plodove i nekoliko puta promišljajući da li je to ta vrsta. Sve su gljive jestive, ali neke samo jednom. Kada se vratiš s takvih izleta na kojima si bio oštrog vida i dobre koncentracije pa ubrao neki vrganj, nema slađeg nego pojesti ga u finoj juhi ili kajgani!

4. Kestenijade

Bodljikavi plodovi tupo padaju na tlo poput ježića koje neka sila baca ovamo i onamo, a iz njihovih pukotina proviruju smeđi kesteni. Veliki i mali, slatki su svi – neki više vole pečene, neki kuhane. Djeca im se posebno raduju, te uz pomoć tenisica i štapića razmiču bodljikavu opnu da bi došli do kestena. Mnoga planinarska društva diljem sjeverozapadne Hrvatske (te dijela Kvarnera) svake jeseni organiziraju kestenijade. Veliki mamutski kesteni koje nazivaju „maruni“ simbol su lovranskog kraja. Kestenijade i marunijade nisu samo gastronomski događaj, već i prilika za opuštanje, veselje i druženje. Djeca radosno skupljaju suharke po šumi i bacaju ih na pucketajuću vatricu, dok odrasli uz pomoć lonaca srupicama na dnu i dugim drvenim drškama „tresu“ sadržaj koji se željno iščekuje. Na kraju, svima su ruke crne dok gule zapečenu koricu i ne smeta ako se prljavom rukom žućkasti slasni plod trpa u usta. Uz kestene dobro paše i mošt, ali i kupica dobrog vina, zar ne?

5. Martinje

U studenom sve Martine dobivaju crvene ruže, dok ćete nekog Martina najviše obradovati buteljom vina. Biškupi nahodavaju po klijetima i krste vino uz posebne ceremonije, čuvajući tako tradiciju naših starih. Uz proslavu kršenja vina najviše stradavaju patke i guske jer je takav običaj, no nitko se ne buni protiv kobasica ili komada špeka koji cvrči na vatri, naboden na šibu netom naoštrenu džepnim nožićem. Mnogi će se začuditi, ali najveće planinarsko okupljanje u Hrvatskoj svake godine odvija se u Kutjevo povodom Martinja. Planinarske ture po vinorodnim brežuljcima Krndije mnogima su posebno veselje, a ljubazni domaćini koji vas nutkaju „svojim domaćim“ posebna opasnost. Kako god, izleti su to po kojima posebno pamtimo jesen!

6. Jesenske gastro avanture

Osim što ljubav ide kroz želudac, u planini sve ima bolji okus. I naši planinarski domovi, te brojni restorani sve više proširuju svoju gastro ponudu izletnicima i planinarima. Jesen je odvajkada u našim krajevima, pogotovo u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, bila godišnje doba kada se tradicionalno održava svinjokolja. Tradicija i kultura naših krajeva manifestira se i kroz pripremu hrane, a nije rijetkost da ćete prolazeći kroz sela u bregovitim krajevima naići na zaposlene domaćine koji su se okupili sa rodbinom i susjedima u procesu izrade mesnih delicija. „Hej, a kamo ćete vi? Ajde, na rakijicu vamo!“ nerijetko će vam doviknuti, a koliko god da nam se žurilo, nepristojno je odbiti domaćina. Uskoro odnekud sijevne i oštar nož koji će narezati ljutu kobasicu, kulen ili slaninu, a ponosni gazda voli kad ga planinari komplimentiraju. „Jeste gazda, svaka vam čast!“ laskaju mu mljackajući, a on široka osmijeha naglašava „Sve je to moje, domaće…“. Ovakvi susreti s lokalnim stanovništvom i običajima posebna su draž planinarskog izleta, a čarobna jesen na taj način zadire u sve pore našeg života dok iščekujemo prve pahulje.