INTERVJU: MARIN ZOVKO PROPJEŠAČIO JE CIJELU HRVATSKU OD ILOKA DO PREVLAKE!

INTERVJU: MARIN ZOVKO PROPJEŠAČIO JE CIJELU HRVATSKU OD ILOKA DO PREVLAKE!

Zagrepčanin Marin Zovko, strastveni planinar i avanturist, ovog se ljeta odlučio na jedinstven pothvat: u 100 dana je prehodao cijelu trasu staze „Croatia long distance trail“ i vratio se kući bogatiji za jedno fenomenalno iskustvo. Svoje putovanje započeo je u Iloku, a zatim je preko kontinentalnih planina, Gorskog kotara, Istre, Velebita, Dinare i dalmatinskog priobalnog gorja stigao na rt Prevlaka gdje se zaustavio na morskoj obali – dalje puta nije bilo... Uspio je, stigao je do kraja!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

Marine, odakle ideja za ovakav pothvat?

Volim planinarenje i dugačke hodačke izazove, u 2015. priuštio sam si nezaboravno iskustvo hodanja 30 dana dugom hodočasničkom trasom „Camino de Santiago“. Ideja ishodavanja Croatia long distance traila činila mi se vrlo privlačna zbog koncepta lude avanture u „vlastitom dvorištu“, a cijela ova situacija s koronom i restrikcijama pogodovala je tome jer se u inozemstvo na duga putovanja ionako nije moglo. Iskoristio sam to na najbolji mogući način.

Kako je izgledao početak hodanja?

Krenuo sam iz Iloka u popodnevnim satima, dovezao me prijatelj iz Osijeka. Prvi koraci su najteži, a okolnosti nisu bile nimalo olakšavajuće: ljeto je taman započelo i bilo je pakleno vruće, pojavili su se bolovi u nogama jer nije lako hodati oko 35 km dnevno dan za danom, a unatoč ljepoti, dosada slavonske ravnice je poveći psihički izazov, kao i šumovite planine. Moj teret na leđima dosezao je težinu od 20 kg i imao sam problem s ruksakom, pa sam morao iz Zagreba nekako dobaviti novi, dok se nakon nekoliko dana ispostavilo da ni tenisice u kojima sam hodao nisu baš idealne.

Tvoja ruta vodila je na sjever Hrvatske u Međimurje, a zatim si se vraćao u Zagreb. Kakav je osjećaj biti na tako velikom putu i doći u svoj grad?

Vrlo je neobično, u Zagrebu sam ostao tek dva dana da se malko odmorim. Kada sam prešao Savu kod Podsuseda mahnuo sam Zagrebu jer sam znao da me čeka teži i dulji dio puta, vraćam se doma za dva mjeseca. Ali da, neobičan je osjećaj kada si na velikom putovanju, avanturi života, a prolaziš kroz svoj grad u kojem živiš, uzimajući u obzir da putovanja i avanture podrazumijevaju neke daleke krajeve i jedan od ciljeva je da se makneš čim dalje od mjesta u kojem živiš.

Što ti je na putovanju bilo najljepše, što ćeš najviše pamtiti?

Previše je toga, a svaka lokacija pored koje sam prolazio ima neke svoje specifičnosti, plus okolnosti koje su se odvijale u tom trenutku. Neke prekrasne dijelove Hrvatske je u vrijeme kada sam prolazio prala žestoka kiša, a predivna planina Biokovo dočekala me u oblaku pa je nisam doživio na pravi način. Susreti s ljudima posebno su me se dojmili!

Dakle, mi Hrvati i nismo tako loši?

Ne, zbog crnila u medijima nerijetko izgubimo vjeru u dobre ljude, ali oni itekako postoje. Ljudi su me na mom putu ugošćavali, pozivali me za svoj stol, davali mi hrane i vode, nudili da prespavam u njihovom dvorištu, dali mi da se okupam. Posebno me se dojmila starica podno Svilaje koja me brižno pitala „Sinko, a kad si ti zadnji put nešto na žlicu jeo? Ajde sa mnom skuvat će ti Ivka juhe!“. Brojne takve situacije vratile su mi vjeru u dobre ljude, a u malim mjestima ljudi su osamljeni i vole goste, jedva čekaju da s nekim popričaju. Većina je sa zanimanjem slušala što zapravo radim i bili su iznenađeni kako mi je napamet pala ideja da toliko hodam.

Uzimajući u obzir da si naporno hodao tri mjeseca, jesi li smršavio?

Zapravo ne mnogo, svakodnevni napori utjecali su na to da izgubim masne naslage, ali čak sam teži za pet kilograma jer sam očito nabio mišićne mase. Bezbrojni koraci i nošenje ruksaka od 20 kg ipak su utjecali na učvršćivanje tijela. Bilo je trenutaka kada sam bio posebno nabrijan, a posebno pamtim jedan dan u Istri kada sam prehodao čak 57 kilometara.

Jesi li imao krize i pomišljao na odustajanje?

Bilo je kriza i nekih trenutaka kada mi je teško padala samoća, npr. kad bih danima morao biti sam na jednom mjestu čekajući da prestane kiša, ali niti u jednom trenutku nisam pomišljao na odustajanje i povratak kući! Psihički sam bio vrlo jak, glavom totalno u cijelom projektu i svakog dana sam se budio sa saznanjem da ću cijelu rutu ishodati do kraja! Usporedivši samu trasu, ona je teža od Camina kojeg sam ishodao u Španjolskoj – puno je veća visinska razlika, postoje planine u Slavoniji i Gorskom kotaru koje, uz svu svoju ljepotu, od čovjeka iziskuju jako puno živaca i strpljenja.

Zapravo, ishodao si dvije rute?

Da, druga polovica puta koja kreće od Kamenjaka na jugu Istre i proteže se do Prevlake nosi naziv Via Adriatica, jedna također popularna „long distance“ staza koja prati obalu Jadrana. Dobar dio rute koju sam ishodao poklapa se i s prvom „Long distance“ stazom Via Dinarica, koja se proteže od Slovenije do Albanije. Na taj način sam doslovno zagrebao u nekoliko različitih priča koje imaju istu poruku i drago mi je da sam upoznao Hrvatsku na ovakav način, a kao planinar sam znao da ću sigurno imati fantastičan doživljaj jer naša priroda i planine su zaista jedinstvene.

Jesi li imao problema s policijom ili migrantima?

Ne, migrante uopće nisam susretao. Radi migantske krize sam se javljao nekim policijskim postajama, pogotovo na samom početku puta kod Iloka. Ondje sam policiju susretao često, ali svi su me prepoznavali i rekli „Aaa, ti si onaj hodač!“ i poželjeli mi sretan put. Uopće tokom cijelog puta nisam imao s ljudima apsolutno nikakvih problema.

Je li ipak bilo manje lijepih trenutaka?

Zapravo bilo je, jer takvo putovanje ima i drugu stranu medalje. Najgore su mi bile samotne noći u šumi, kada bih potražio zaklon pod nadstrešnicom u krugu neke šumarske kuće ili lovačkog doma. Sve je idilično i romantično dok ne padne mrak, a onda započinje horor: mrkla tama, milijun zvukova, sve šuška… Imao sam osjećaj da su se sve životinje u šumi dogovorile da me opkole, a ja bih drijemao u sjedećem položaju i trzao se na svaki malo jači šum. Najglasnije su zapravo ptice koje lepeću krilima po grmlju. Ujutro bih se budio neispavan i umoran, pa bih ponekad spavao usred dana da nadoknadim izgubljeni san. Imao sam i jedan bliski susret s medvjedom koji se odmah uplašio i pobjegao, kao i jedan jelen kapitalac u Slavoniji. Jedino nisam vidio vuka i risa, ali u pravilu sve životinje se boje čovjeka i bježale su kad bi me spazile. Imao sam sreću da neke od njih fotografiram.

Kako si se hranio?

Svakojako, aktivnim svakodevnim hodanjem trošio sma puno kalorija i trebalo je nadoknaditi izgubljenu energiju. Jeo bih kvalitetno kad god bih bio u prilici, trudio se jesti što više kuhane hrane, no često nisam imao izbora i bio sam osuđen na suhu hranu, slatkiše i instant juhe iz vrećice. Često od vrućine i umora nisam imao apetit, pa sam unosio energiju kroz razne sokove koje sam pio u velikim količinama kad god bih se našao u blizini nekog dućana. Kada sam znao da u predstojećim danima neće biti dućana na mom putu, ruksak je bio teži jer sam morao nositi više hrane.

Jesi li imao podršku obitelji i prijatelja?

Oh da – obitelj i prijatelji su me jako podržali u svemu tome, a posebno se zahvaljujem i ljudima iz svoje tvrtke OIZ (Odašiljači i veze) i kolegama s kojima radim! Oni su mi na nekoliko mjesta osigurali da u planinskim područjima spavam u prostoru gdje se nalaze odašiljači koje održavamo. Takve stvari puno ti znače, pogotovo neka konkretna pomoć. Moji prijatelji iz PD „Panj“ kojeg sam član dočekali su me na Petrovom vrhu na Papuku i hodali sa mnom jedan dio puta, te na velebitskom Ždrilu gdje imamo divno planinarsko sklonište koje održavamo.

Kako se sad osjećaš i koji su planovi za budućnost imaš li već neki projekt u glavi?

Zapravo nemam nikakvih planova, iako me mnogi ispituju o Everestu i sličnim mjestima koja, niti me zanimaju niti si ih mogu priuštiti. Privlači me ideja veslanja po Jadranu. Sada se želim odmoriti i smiriti, ući u radni ritam svakodnevice, a to nije lako nakon izleta koji je trajao 100 dana. Volim svoj Zagreb, ali još uvijek se privikavam na buku velikog grada, masu ljudi, automobilske sirene, beton i visoke zgrade koje su zamijenila planine i zelene tonove koji su me pratil posljednja tri mjeseca. Strašno mi je drago da sam uspio u ovom projektu koji jest pothvat, ali sam hodao prvenstveno zbog sebe i svog gušta!