MOSOR – PLANINA KOJA POMIČE VAŠE GRANICE

MOSOR – PLANINA KOJA POMIČE VAŠE GRANICE

Planina Mosor simbol je Splita i Dalmacije, a proteže se od Klisa iznad Solina sve do omiškog zaleđa, gdje se spušta prema kanjonu rijeke Cetine iza Omiške Dinare. Iako sa svojih 1339 ne spada među najviše planine u Dalmaciji, svojom ljepotom i atraktivnim geomorfološkim karakteristikama pruža zadovoljstvo svakom planinaru koji je posjeti. Je li to sve? Ne, morate znati još nešto – uz kraće i lakše ture preporučamo da ishodate Mosorski planinarski put koji se proteže duž cijele planine, a to je teška staza koja će pomaknuti vaše granice i istovremeno vam pružiti iskustvo i ljubav koju ćete pamtiti cijeli život!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Početak moje priče o Mosoru

Na Mosoru sam bio nekoliko puta, na jednodnevnim i dvodnevnim izletima. Sasvim dovoljno da se uvjerim u ljepotu i atraktivnost ove planine, te dobrotu ljudi iz splitskog HPD Mosor jednom su mi poklonili planinarski dnevnik „Mosorski planinarski put“. Ova izuzetno atraktivna ruta traje dva i pol dana hoda,  što za nas „kontinentalce“ predstavlja pravi izazov u kontekstu organizacije putovanja i logistike, jer jedan vikend je svakako premalo za posjetiti Mosor. Napokon se poklopilo – sredina lipnja, dugi proljetni dani, ljeto je pred vratima, ali još nije „upeklo“ sunce. Nemam društvo, ali nije mi prvi put da idem sam. Žao mi je što je tako ispalo, no ovo je jedan od onih pothvata za koje ne namjeravaš čekati nikoga. Jednostavno odeš. Spakirao sam ruksak i uputio se prema Splitu noćnim busom, a u gradu s najljepšom rivom na svijetu dočekao me Denis Vranješ, legenda HPD-a Mosor. Odvezao me do Klisa podno prekrasne tvrđave, te smo popili kavu uživajući u izlazećem suncu. Otpratio me do početka staze i poželio sretan put, uz neizostavno „Čuvaj se!“. Krenuo sam.

Gore pa dolje uz pitanje – „Čemu?“

Lijepa staza ubrzo je postala krševita, zahtjevna i naporna. Polako sam napredovao u znoju lica svog, uživajući u ambijentu ove lijepe dalmatinske planine čiji me greben čekao sa svojim nizom divnih vrhova, poput bisera nanizanih na jednu stjenovitu nit dinaridskog ukrasa. Prvi vrh Debelo brdo (1044 m) radosno me dočekao i pružio mi ruku, a ja sam uskliknuo od radosti. Ovdje, napokon! Zavijorila se plava zastava Gorskog vuka, ali trebalo je poći dalje! Moj plišani medo Ivica rado se slikao na vrhu Plišivac, a zatim smo nastavili do iduće kontrolne točke, lijepog vrha Kunjevod. Nažalost nismo imali neki lijepi pogled, jer u tom trenutku je vjetar nanio oblake na greben. Bit će još mnogo panorame na ovoj turi, a sada sam sretan što mi oblaci kao saveznici pomažu jer me skrivaju od sunca i vrućine. Vjetrić je pirkao podsjećajući da se ipak nalazim na visokoj planini, a staza me spušta u šumarke i zanimljive dolce koji me zasljepljuju opijajućim zelenilom. Da, i ovo je Dalmacija! Čujem glasove u ovoj pustoši, ipak nisam sasvim sam! Eto par planinara iz Međimurja i Varaždina, a dvadesetak minuta kasnije podno vrha Ljubljan susreo sam i prijatelje iz Zagreba. Palo je fotkanje, malo razgovora, te želje za sretan put i svatko svojim pravcem odlazi, tražeći ljubav u planini. Oni dolje, ja na prijevoj s kojeg sam se popeo na lijepi vrh Ljubljan (1262 m). Kako me samo dočekao ovaj dragi mi vrh, treći put sam ovdje! Prekrasni vidici kamo god se okreneš,  smiješimo se vrh i ja jedan drugome, bez suvišnih riječi. Ne treba govoriti ništa. Nakon kratkog odmora nastavio sam do putokaza za špilju Vranjaču koja spada u Planinarski put Dalmacije, te se započeo spuštati na sjevernu stranu planine. Staza je bila vrlo teška, srećom su je nedavno očistili i markirali crveno-bijeli znakićima dobri ljudi iz PK Split. Nakon tri i pol sata mukotrpnog spuštanja stigao sam do zatvorene špilje, već je bila večer. U obližnjem selu Kotlinice naišao sam na ekipu koja je uređivala boćalište, pa smo se malko družili uz pršut i vino. Legao sam na spavanje pod nadstrešnicu recepcije kod ulaza u špilju, a ustao već u 4 ujutro. Spakirao sam stvari, skuhao tjesteninu jer mi danas treba mnogo ugljikohidrata za izdržljivost, te u prohladnom jutru krenuo nazad na mosorski greben. Pronašao sam mnogo razloga za spuštanje i penjanje istom stazom i nije mi nimalo žao izgubljenog vremena.

Povratak je trajao točno pet sati, kada sam opet gledao na svijet sa crvenog planinarskog skloništa Vickov stup. „Heeeeej Splite!“ urlam gledajući dolje, prisjećajući se svih lijepih trenutaka i dragih ljudi iz tog grada. Nedaleko Vickovog stupa nalazi se lijepi vrh Ljubirna (1331 m),  a put kroz krš i zelenilo nastavlja prema najvišem vrhu Mosora, obilježenom ogromnim križem. Vrh Veliki kabel (1339 m) dočekao me obasjan suncem koje je baš neugodno upeklo, pa sam se veselio činjenici da je iduća točka moje rute planinarski dom Umberto Girometta. Uživao sam zakratko u panorami s vrha, pomalo s mukom gledajući nastavak grebena s udaljenim vrhom Kozik do kojeg moram doći večeras. Staza me spustila do planinarskog doma ispred kojeg je bilo nešto izletnika među kojima sam pronašao i ugodne sugovornike. Kuham novu hrpu tjestenine i osvježavam se sokom, a srdačni domar Špiro, mosorska legenda, pitao me kamo idem i zamolio me da se upišem u knjigu. Četiri sata, vrućina je pala, čak sam „ubio oko“ i odmorio noge. Tako je lijepo ponekad izuti gojzerice, iako kroz cijeli radni tjedan jedva čekaš da ih obučeš na noge!

Ta divna mosorska noć….

Nastavio sam lijepom stazom koja se lagano uspinje do nažalost zapuštenog planinarskog skloništa Kontejner, a zatim nastavlja kroz šume i dolce do podno vrha Botajna. Nakon toga slijedi uspon na Botajnu ((1055 m), pomalo istaknutiji vršak lijepog grebana. Staza postaje još ljepša, jer kroz livade i otvoren teren vozi prema Koziku, odnosno vrhu Sv. Jure. Moj put vijuga kroz škrape, šumarke i zaobilazi velike stijene na grebenu. Vrijeme mi istječe, vidim kako se spušta mraka pa sam ubrzao. Naposljetku, posljednjih desetak minuta hodao sam do vrha po mraku, uz svjetlost naglavne lampe. Radosno sam pozvonio na zvonce kapelice posvećene Sv. Juri, koji su davno izgradili Poljičani. Spremio sam se za spavanje, presvukao i legao na daske dok je vani fijukao vjetar. Bilo je prohladno, ali ipak sam uspio zaspati i lijepo sanjati. U nekom trenutku i vjetar se smirio, pobrinuo se sv. Jure da mi ništa ne ometa san. Probudio sam se oko šest, otvorio vrata kapelice i nemalo se iznenadio ugledavši krdo divokoza na jutarnjoj ispaši. Gledale su me bez straha, te strpljivo pozirale i zatim otišle svojim putem, a ja svojim. Atraktivna, ali naporna staza vodila me preko grebena do planinarskog skloništa Trpošnjik. Uživao sam u pogledima na zagoru s jedne i more s druge strane, te kanjon Cetine i Omišku Dinaru. Kućica Trpošnjik se čini kao veoma romantično mjesto za spavanje, a najviše me oduševio izvor hladne vode u kojem sam se umio i napunio boce dragocjenom tekućinom.

Poskočica, Lišnica i riva!

Nastavio sam dalje prema posljednjoj kontrolnoj točki, vrhu Lišnica koji je posljednji u nizu na mosorskom grebenu. Nisam više žurio, imao sam dovoljno vremena i bilo mi je svejedno kad ću sići s planine. Odjednom mi pažnju privuče smeđi repić s crnom šarom kako vijuga ispod kamena – jedna bojažljiva mlada poskočica uplašila se moje pojave, kao što se inače ženskadija prepadne lijepih dečkiju. Zavukla se pod kamen i nisam je stigao slikati, a napravio sam i širi krug iz opreza. Staza nastavlja vrlo dinamično: gore pa dolje, vijuga čas s jedne, čas s druge strane grebena, pošteno me izmarajući, ali oduševljavajući me istodobno. Približavao sam se Lišnici, sve češće zastajkujući. Nagrađen sam divnim pogledom s vrha: ispod mene sela i zaselci omiškog zaleđa, Cetina koja se ulijeva u more, masiv Mosora, Zagora, Biokovo… Divota! Gledam taj Mosor i njegove vrhove, ne mogu vjerovati da sam sve ishodao. Gledam svoje noge i cipele koje su se već počele raspadati – mosorski krš uzeo je svoj danak. Do sela Zvečanje ima sat i pol spuštanja, no trebalo mi je više. Iako je staza dobro označena,  mjestimice je skroz zarasla. Bolovi u nogama ubijaju me do te mjere da mi skoro suze idu na oči, dosta mi je svega. Napokon, eto me na cesti! Već u prvoj kući dragi ljudi pozvali su me da se napijem vode, te me odvezli do Omiša u kojem sam uhvatio prijevoz za Split. Na rivi me dočekao prijatelj Marko, pustolov i planinar koji sam sa sobom ne zna riješiti dilemu da li više voli planinu ili more. Prošao je Mosorski planinarski put prije nekoliko tjedana, pa smo uz pivo razmjenjivali iskustva. Smračilo se, sunce se utopilo u moru, čak su i prve kapi kiše na našim licima najavile ljetnu neveru, no mi smo i dalje uz pivo pričali o tom famoznom Mosoru, njegovom kršu, vrletima, stazama… Pričali smo o tome kako nam je Mosor dao onoliko ljubavi koliko smo dali i mi njemu.