ORIJENTACIJA U PRIRODI – KOJIM PUTEM KRENUTI?

ORIJENTACIJA U PRIRODI – KOJIM PUTEM KRENUTI?

Pojam orijentacije veže se za snalaženje u prostoru, određivanje trenutnog položaja i nalaženje smjera kojim moramo krenuti dalje kako bismo došli do zacrtanog cilja. Ako nam je orijentacija važna za snalaženje u urbanim sredinama i civiliziranom okružju, onda možete i zamisliti koliko je važna u prirodi. U planini se orijentacijom služe svi koji se kreću tim divljim područjem: biciklisti, alpinisti, planinari, izletnici, trekeri i orijentacisti. Nitko ne želi biti izgubljen i u strahu oko sebe gledati nepoznat teren razmišljajući „O ne, što sada?!“, pa evo nekoliko savjeta o orijentaciji u planini kako bi nam tura bila ugodna, a GSS bez intervencija!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Kako su staze označene?

Planinarske staze u svijetu označene su različitim bojama, a kod nas su to crvena i bijela (u Italiji i Francuskoj žuta, u Rumunjskoj i Mađarskoj zelena i plava…). Planinarski znakovi nazivaju se „markacije“, a najčešće se radi o crveno-bijelim krugovima. Nekada su se u planini koristili čuljci: mali stupići od kamenja koji su planinarima pokazivali kamo treba ići, pa su lako nalazili put krećući se od jednog do drugog. Planinarske staze danas su temeljito označene, u susjednoj Sloveniji praktički je nemoguće izgubiti se. Uz crveno-bijele markacije također imamo i putokaze koji označavaju kamo moramo ići, te koliko nam vremena treba do neke lokacije.

Kamo idemo?

Vrlo je važni uzeti u obzir gdje točno idemo i kada. Neke planine imaju uredno markirane staze i za njih pripadajuće planinarske karte, no također postoje i lokacije koje nemaju uzorno obilježene staze ili čak nemaju ni pripadajućih planinarskih karata. Što je neka lokacija popularnija i posjećenija, to je staza utabanija i vidljivija, a oznake se češće obnavljaju. Što je neka lokacija manje posjećena, to znači da su staze manje utabane i lako moguće zarasle, a oznake slabije vidljive ukoliko su izblijedjele ili se neredovito obnavljaju. Prije izleta svakako je dobro raspitati se o situaciji na stazi kod lokalnog planinarskog društva ili nekog prijatelja/poznanika za kojeg znamo da je to mjesto nedavno posjetio.

Kada idemo?

Vrlo je važno uzeti u obzir u koje godišnje doba posjećujemo planinu jer ona nije ista tokom cijele godine. Treba uzeti u obzir da si u jesen i zimi dani kraći, a u proljeće i ljeto dulji. Ljeti kada su dani dulji vegetacija buja i lako je moguće da će nam razlistalo grmlje i grane stabala zakriti neku planinarsku markaciju ili putokaz. Za neke šumovite predjele čak se preporuča posjet u jesen i zimi, kada su lišće padne i grane su gole, pa su i spasonosni planinarski znakovi vidljiviji. Zima u planini je prekrasna, ali snježni pokrivač pokrije staze i često puta markacije na stablima. Zimi je najbolje kretati se poznatim stazama ili pak odabrati rute kojima se ljudi vikendom uobičajeno kreću, pa možemo slijediti tragove u snijegu. Oprez – vjetar također može zamesti tragove makar snijeg ne pada! Za kraj, važno je uzeti u obzir koliko nam traje tura, koliko je dug dan i koliko vremena trošimo na prijevoz do destinacije na kojoj ćemo napraviti izlet. Uvijek moramo računati i sat-dva viška, za nepredviđene slučajeve (ako promašite put i odete 15 minuta u krivom smjeru, pa se morate 15 minuta vraćati, to je već izgubljenih pola sata i dodatni umor).

Karta i kompas

Svakako se preporuča ponijeti planinarsku kartu za područje koje posjećujete, a mogu se kupiti u specijaliziranim dućanima planinarske opreme, prostorijama Hrvatskog planinarskog saveza ili pri lokalnom planinarskom društvu. Osim što nam pomažu u tome da lakše identificiramo rutu kojom ćemo se kretati, poslužit će nam i pri kreiranju izleta u budućnosti jer na sve planine rado ćemo se vraćati. Moramo paziti na to koje godine je karta izdana, te da li je otad u planini sagrađeno nešto novo (novi dom, nova cesta, staza…). Kompas nam služi pri orijentaciji uz kartu i to se uči u planinarskoj školi. Valja istaknuti da, ako se ne znate služiti kompasom, nemojte mu slijepo vjerovati. Naime, kompas točno pokazuje strane svijeta, ali vam ne može reći što se ondje nalazi. Poznata je priča o jednoj izgubljenoj grupici planinara koji su se uporno kretali prema jugu, sve dok nisu naišli na nepremostivu guduru, pa su se našli u još težoj poziciji.

GPS uređaji

GPS uređaji vrlo su popularni i sve više se koriste. Čak su i planinarska društva odlučila da neće neke staze obilježavati crveno-bijelim markacijama kako bi maksimalno smanjili utjecaj čovjeka na prirodu, te su staze registrirali i Planinarskom savezu prijavili kao e-puteve. Neke zemlje odavno koriste takav sistem (Amerika), a svojevrsne aplikacija koje nam mogu pomoći u orijentaciji možemo naći i na mobitelu. GPS uređaji postali su čak pasija mnogim planinarima jer vam točno iscrtavaju trag na izletu kojeg ste prošli, računaju nadmorsku visinu, duljinu hodanja u vremenu i kilometrima, duljinu pauza, pa čak i potrošnju kalorija. No, sve je to divno i krasno dok ti uređaji funkcioniraju, a zna se dogoditi da se isprazne baterije, da GPS ne može pronaći satelite, da vam je kartica od GPS uređaja ostala doma, a mobitel ne može uhvatiti signal. Tada ste opet prepušteni starom stilu snalaženja karta/kompas, ili vlastitom čitanju terena i snalažljivosti.

Upomoć – izgubili smo se!

Izuzetno rijetko se događa da se netko izgubi. Biti izgubljen znači da nemaš pojma gdje si, odakle si došao ni kamo ideš. Događa se da ne znamo kamo točno idemo ukoliko skrenemo s trase ili izgubimo planinarsku markaciju. Tada treba stati i kratko proanalizirati situaciju, pogledati kartu. Orijentacisti kažu „Nisam se izgubio, nego sam odabrao krivi smjer!“. Vodeći se tom mudrom izrekom, najbolje je vratiti se do zadnje markacije i pokušati naći pravi smjer. Ono što je vrlo važno jest znati „čitati teren“, a ne samo kartu. Dakle moramo jako dobro procijeniti gdje se nalazimo i što nas čeka ako nastavimo smjerom koji možda nije točan ukoliko smo odlučili nastaviti: promotriti izohipse, procijeniti strminu, te prohodnost terena. Lako moguće da ćemo naići pred neprolazni zid makije ili šume, stijene kojima je opasno penjati se… Potrebno je stati i smiriti se, čak napraviti pauzu, nešto pojesti i popiti. Naime, u trenucima umora i iscrpljenosti opada na koncentracija i slabije zapažamo detalje oko sebe, neprecizno tumačimo kartu. „Joj pa gle ti to, a markacija je ovdje!“ često biva kada se vratimo, pa vidimo ono što 10-15 minuta prije nismo vidjeli i sami sebi se čudimo.

Kartu čitaj i seljaka pitaj

Budite veoma oprezni jer ova narodna izreka je prilično varljiva. Naime, mnogi seljaci nisu planinari i vjerojatno nisu bili na vrhu planine podno koje žive cijeli život, najčešće zato jer ih tako nešto nikad nije zanimalo. Osim što će vas najčešće razočarati s „ne znam“, mogu vas i uputiti krivim smjerom zato jer su sami krivo uvjereni u to gdje se nešto nalazi, ili jer ih je sram što ne znaju, pa će vam reći naprosto bilo što. U jednom selo smo zatekli 88 godišnju bakicu i kada smo je upitali gdje je staza za jedan utvrđeni srednjovjekovni grad, iskreno je rekla „Joj deca ne znam vam ja to, morate pitati nekog od starijih!“.

Vodite sebe i druge ažurnim bilješkama!

U vrijeme digitalne tehnologije sve je rjeđe običaj da planinari zapisuju bilješke u svoj dnevnik, ali one itekako mogu pomoći. Ne samo nama, već i našim prijateljima i znancima, najčešće iz planinarskog društva, koji namjeravaju ići na izlet u planinu koju smo mi posjetili. Što više hodamo to nam se više brkaju toponimi i smjerovi, tako da je dobro zapisati gdje smo bili kako bismo drugi put u istoj (ili drugačijoj) varijanti realizirali izlet sa što više preciznosti i što manje izgubljenog vremena. Čak i dnevnički zapis u putopisnoj formi može mnogo pomoći. Planinu nikada ne treba podcjenjivati koliko god izgledala maleno i bezazleno, jer tada se i najlakši izlet može pretvoriti u neugodnu uspomenu. Stoga, oboružajte se informacijama, kartom i iskustvom!