Planinarski putevi Paklenice

Planinarski putevi Paklenice

Nacionalni park Paklenica premrežen je sa stotinama kilometara pješačkih staza koje povezuju njene bisere: kanjone Veliku i Malu Paklenicu, najviše velebitske vrhove, gorde bijele kukove, te napuštena sela koja tiho govore o tome kako se nekada živjelo na planini. Uprtili smo ruksake na leđa i krenuli u istraživački obilazak trase „Planinarski put Paklenicom“, uz dodatna vrludanja vrhovima do kojih ne vode staze, već samo intuicija i avanturistički duh…
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Prvi dan – kroz Malu Paklenicu do Vlaškog grada

Mala Paklenica je kanjon mnogo manji od Velike, divlja staza koja kroz njega vodi veoma je atraktivna i planinarima svakako draža! Pentranje po stijenama između ogromnih prirodnih zidova u čovjeku izaziva neki nemir, te istovremeno radost dok adrenalin kola tijelom. Iako na glasu kao mjesto puno zmija, susreli smo tek jednog uplašenog poskoka koji je pobjegao čim nas je vidio. Što smo se više penjali, to je pogled kroz stijene bivao sve ljepši.

Nije nam nedostajalo ničeg, pa ni vode – u špilji Kapljarki uvijek se možete napiti! Gornji dio kanjona Male Paklenice  je položeniji i puno je lakše kretati se, a markirana staza u jednom trenutku skreće prema selu Kneževići u pravcu Libinja. Prešli smo kanjon pritoka Orljače te doskora stigli na velike livade kojima odjekuju zvonca okačena za vrat brojnih kravica i konja. Fino smo se oznojili dok smo došli do ovdje, ali kontrast krajolika ispunjavao nas je novom snagom i radoznalošću. Prošli smo pored ostataka kapelice sv. Ivana koju su davno podigli pastiri koji su ovdje obitavali, te se opet opskrbili vodom na izdašnom izvoru Pećice.

Lijepa blaga staza dovela nas je podno impozantnog vrha Vlaški grad  (1383 m), a nakon silaska i uživanja u panorami jedva smo čekali smjestiti se u obližnjem planinarskom skloništu koje je na glasu kao jedno od najljepših u Hrvatskoj. Iznemogli smo zaspali, ukratko raspravljajući o tome kamo ćemo sutra.

Uspon na Crni vrh, silazak u Veliku Paklenicu i uspon na Buljmu

Današnji dan pun izazova osvanuo je oblačan: raduje nas to itekako, jer nas neće moriti velike ljetne vrućine! Divne staze pod šumskim krošnjama prvo su nas odvele na Martinovo mirilo, a zatim dinamičnim tempom gore-dolje podno Crnog vrha. Vrh je dobio ime zbog crnogorične šume kojom je obrastao, te izdaleka zaista izgleda prilično tamno, pogotovo u sumrak ili za oblačnog vremena. Na vrhu se nalazi metalna konstrukcija koja ga nagrđuje, a vidik je prilično siromašan u usporedbi s nekim drugim pakleničkim vrhovima. Uslijedio je vrlo naporan silazak do kanjona i planinarskog doma, a prizor poznata kuće s crvenom ogradom uz bučnu rječicu u nas je unio mir. Rijetki turisti zauzeli su prazne klupe, a nakon odmora krećemo preko Ramića dvora sve do prijevora Buljma. Kasno popodnevni uspon značio je da smo izbjegli vrućinu, ali ne i strminu.

 

Na sklonište Struge stigli smo totalno mokri od znoja, ali zadovoljni – odradili smo najnaporniji dan, iza nas je 10 sati hoda i ogromna visinska razlika! Jedva smo čekali uvući se u vreće, a čak nas ni drečavi razigrani puhovi nisu omeli u tome da se propisno naspavamo.

Greben Višerujna

Odmah od skloništa na Strugama skrenuli smo sa staze i prema intuiciji se orijentirali na početak ogromnog divljeg grebena na kojem se ističe Višerujno kao najviši vrh (1632 m), te nešto niži Tadijina glava (1495 m) i Korovilje (1499 m). Iz šume smo izbili na atraktivno sedlo od kojeg je vrh Tadijina glava bio udaljen tek 10-ak minuta – uživanje u pogledima i fotkanju trajalo je ipak mnogo više! Kada smo se krenuli penjati prema Debelom brdu (1602m) oko nas se pojavio jedan drugačiji Velebit kojeg smo promatrali iz totalno drugačije perspektive. Non stop smo oduševljeno kliktali i rešetali fotoaparatima, uživajući u nepoznatome.

Duh avanture vodio nas je grebenom kroz stijene i preko otvorenih terena, a pogledi na centralni velebitski masiv ponad nas i Bojinac i Rujno ispod nas bili su neprocjenjivi. Mogli smo leći i satima gledati, upijajući tu ljepotu i zadržati je u oku čim dulje. Nećemo zaboraviti ove prizore s najljepše staze u Hrvatskoj, rezerviranoj za smione – ovdje nema crveno bijelih planinarskih markacija, te se lutanje grebenom Višerujna preporuča isključivo iskusnijim planinarima. Silazak s vrha Korovilje prema Ribničkim vratima nije prošao baš glatko  zahtjevan teren propisno nas je izmučio, ali doskora smo naišli na stazu koja nas je odvela na Veliko Rujno.

Prolazili smo pored krda krava i konja, zadivljeno gledajući masiv Višerujna koji je sada bio iznad nas. I taj Velebit koji je među planinarima poznat kao „savladana“ planina u čije zakutke dopiru planinarske staze opet nam je pokazao da ima mnogo toga novog, tajnovitog, onog što planina čuva za one koji je vole. Danas smo na najljepši mogući način iskusili kako planine uzvraćaju ljubav.

Simbioza Bojinca i Velikog Rujna

Kao začarani dvorac u kojem je sve okamenjeno nekom kletovm, pa samo čeka savršen trenutak da se probudi i vrati u život. Staza s Velikog Rujna učas vas dovede u podnožje Bojinca, a zatim kreće avanturistički uspon kroz stijena na „sve četiri“. Vjerujte mi na riječ, nije teško ni strašno, a adrenalin i doživljaj penjanja po bijelim stijenama svakog će oduševiti Oko stjenovitog masiva Bojinca postoji i kružna staza koja sakriva i šumarke s livadicama kao stvorenima za kampiranje, no ipak je zanimljivije uživati u fantastičnim prizorima koje je voda na vapnenačkoj podlozi stvarala milijunima godina: divne škrape, rebra, okna, „zmajeva leđa“, niše, kipovi, tornjevi… Uistinu, od prirode nema većeg umjetnika! Iako nije visok (vrh se nalazi na 1110 m), Bojinac nikog ne ostavlja ravnodušnim. U povratku smo pokupili naše teške ruksake te se preko livade Veliko Rujno uputili podno vrha Veliki Golić, tražeći stazu za planinski zaseok Ramići do kojeg ne vodi nikakva cesta.

Lijepu stazu ubrzo smo našli, odlično je označena i blago nas podiže na prijevoj s kojeg se odlično vide Veliko Rujno i Bojinac. Zalazak je činio svoje i romantikom obojao planinu, a mi smo nastavili nizbrdo prema selu, prolazeći uz brojne ostatke zidova i pastirskih stanova koji podsjećaju da je nekada Velebit vrvio životom, sve dok nije nastupila industrijalizacija i trend depopulacije. Njive Ramići su ruševno selo s nekoliko kuća, no jedna je obnovljena i u njenom dvorištu smo noćili pod nadstrešnicom. Nije bilo hladno, no orkanski vjetar često nas je budio.

Preko Vidakovog kuka u Veliku Paklenicu

Ujutro smo spakirali naše stvari, doručkovali ostatke hrane i olakšanih ruksaka se uputili prema Vidakovom kuku. Priča je slična kao na Bojincu, još jedan stjenoviti začarani zamak visok 856 m. Ovo mi je jedan od najdražih vrhova u Paklenici, možda baš zato jer me prije desetak godina iznenadio kada sam se ovdje prvi put popeo odazvavši se na poziv jednog prijatelja planinara. Tako skriven, tako nepoznat, a tako poseban! Vidici su fenomenalni, a ljubičasti planinski zvončići iznikli u pukotini stijene kao da su pozirali za dobru fotku. Oblaci su nas prijeteći gledali, ali nije pala kiša. Nastavili smo prema Zojinom kuku koji nas je izazvao nekim penjačkim elementima (na dva mjesta postavljena je sajla koja pomaže pri usponu), a zatim smo se niz strmi stjenoviti kuloar spustili prema špilji Manita peć. Cijelo vrijeme pod našim nogama zjapio je kanjon Velike Paklenice i imali smo krasan pogled na Anića kuk koji se baš toga dana nekako volio kočoperiti.

U kanjonu Velike Paklenice bilo je zaista živo – hrpa turista, izletnika, planinara, penjača, ali i trekera koji su se natjecali na utrci „Velebit trail 2020“. Parkiralište prepuno automobila, no ipak boli jedna činjenica  – unatoč produljenom vikendu, slaboj turističkoj sezoni i sličnim faktorima, na našoj pakleničkoj turi susretali smo po stazama više stranaca negoli Hrvata. Trend rekreacije ipak ulazi u nas na mala vrata, možda polako, ali ipak sigurno. Ljudi vole planine i tko se zaljubi u Velebit, često će ovamo dolaziti. Lijepo je susresti i poznata lica koja planinare, trče ili se penju stijenama – planina nas spaja i oduševljava. Iskoristili smo činjenicu da Velebit dotiče more, te smo turu zaključili tako da smo u hladni Jadran na pustoj plaži umočili bolna stopala. Vjetar je puhao, a magleni veo carevao najvišim vrhovima. Nama ostaje privremena bol u nogama, te uspomene za cijeli život!