Planinski (avan)turizam na Braču

Planinski (avan)turizam na Braču

Otok Brač najviši je na Jadranu – Vidova gora sa svojom visinom od 780 metara impozantna je, ali ne i jedina turistička atrakcija na otoku. Vrli Bračani puštaju u promet planinarsku obilaznicu „Via Brattia“ koja će obuhvatiti cijeli otok i sastojat će se od 12 kontrolnih točaka na 135 km dugoj stazi. Ovo je prekrasna pobjeda za otočki planinski turizam, ali planinarska priča zapravo je mnogo starija. Planinari su oduvijek obilazili naše otoke, posebno one s atraktivnijim planinama. Pročitajte jednu priču o tome kako izgleda zimsko planinarenje na najvišem jadranskom otoku!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 4 m

Pastirska špilja

IDEJA I PINKLEC NA RAME

Jedne ne tako davne zime nakon jednog propalog dogovora o odlasku na Velebit, nagovorio sam prijatelja da mi se pridruži u zimskom pohodu na Brač. Nije baš blizu Zagreba za vikend izlet, ali razmjerno je lako onamo stići i izlet se čini obećavajuće atraktivan. Obilazeći vrhove uključene u hrvatsku planinarsku obilaznicu dosad sam posjetio nekoliko otočkih vrhova i svi su me oduševili. Hrvatski otoci možda se ne mogu podičiti svojom visinom, ali atraktivnošću i ljepotom svakako da! Spremili smo stvari i noćnim vlakom otputovali za Split.

Bračka idila

Bračka idila

Sunce je izlazilo kada smo prošli planinu Kozjak, a crvenkasti sjaj plamteće lopte obasjao je morsku površinu i još uvijek uspavani Split. Ulovili smo trajekt za Supetar i nakon pola sata panoramske vožnje stigli u drugi svijet. Na otoku je sve drugačije, čovjek se osjeća izoliran od svih briga i problema, a kazaljke na satu imaju drugačiji, uglavnom sporiji, ritam. Otočki lokalni bus odbacio nas je do mjesta gdje se odvaja cesta za Vidovu goru, petnaestak kilometara od Nerežišća.

PUSTINJA BLACA

Bilo nam je premalo doći na Brač i popeti se samo na najviši vrh otoka, pa smo u itinerar ubacili neke zanimljivosti. Malko smo hodali asfaltnom cestom prema vrhu, a potom skrenuli makadamom prema poznatoj pustinji Blaca. Na makadamu smo naišli i na zaleđene lokvice vode te se klizali cičeći poput djece, ne vjerujući da je u Dalmaciji tako nešto moguće, i to pogotovo na otoku! Nakon pola sata hoda stigli smo do parkinga i lijepo uređene turističko-pješačke staze koja nas je odvela do samostana.

Bračke vrleti

Bračke vrleti

Šetnja je bila ugodna i nismo nosili jakne. Osim zaleđenih lokvica susreli smo i nekoliko razigranih ovaca, a zrak je bio ispunjen mirisom bilja. Volim Dalmaciju izvan sezone, njene mirise i boje! Bilo je savršeno, ljeti bi se ovdje dobrano izmučili na paklenoj vrućini. Pustinjački samostan Blaca sagradili su glagoljaški redovnici iz Poljičke republike u 16. stoljeću, tražeći zakon od Turaka. Napustili su ga šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je zapravo preminuo posljednji redovnik Nikola Miličević, a danas je u prostoru samostana uređen muzej s mnogo zanimljivih eksponata.

Samostan Blaca

Samostan Blaca

Poznat je po svom položaju ispod markantne krševite stijene te anegdotama o tome kako se samostan opremao vrijednim stvarima. Još uvijek se priča o „akciji klavir“ s početka prošlog stoljeća: stigao je brodom u uvalu Blaca, a do samostana ga je dopremilo dvanaest težaka i za to im je trebalo gotovo devet sati. Tijekom ove radne akcije popili su čak 56 litara misnog vina!

Ilirska utvrda i Vidova gora u pozadini

Ilirska utvrda i Vidova gora u pozadini

U samostanu se nalazi i stari teleskop, rijedak primjerak gramofona s kartonskim pločama te zbirka satova u kojoj najstariji primjerak iz Londona datira iz 1700. godine. Zanimljivo je osjetiti atmosferu mira i intime koju su ti redovnici pronašli ovdje, a na liticama i u špiljicama oko samostana provodili su dane u molitvi i meditaciji. Bavili su se stočarstvom i proizvodnjom vina. Kamena šterna puna je zaleđene vode, a sa stijena iznad samostana visjele su ledene sige. Uistinu doživljaj Brača za pamćenje!

DO BOLA I ZLATNOG RATA

Prekrasna je staza koja kroz kanjon vodi do plaže udaljene oko sat vremena, a činjenica da dovde ne seže nikakva cesta ispunjava prolaznika mirom i nekim neobičnim spokojem. Planinarska markacija nalazi se odmah uz samo more, a staza uz obalu zaobilazi brojne prekrasne uvalice do koji se može doći samo brodom ili dugotrajnom pješačkom turom. Staza završava u Bolu, turističkom mjestu poznatoj po plaži Zlatni rat. Prije Bola, u mjestu Murvica,  nalazi se i znamenita Zmajeva špilja. I nju su nastanili prognani redovnici u 16. stoljeću, a kasnije su izgradili i samostan. Špilja je poznata po ilustraciji zmaja izrezbarenoj u stijeni i uglavnom je zaključana te se treba posebno javiti vodiču.

Ilirska utvrda i Vidova gora u pozadini

Ilirska utvrda i Vidova gora u pozadini

NOĆ UZ MORE I ZORA U PLANINI

Planinarenje na nula metara nadmorske visine za nas je završilo na poznatoj plaži Zlatni rat, a s obzirom da ovdje ne postoje planinarski domovi ili skloništa, smjestili smo se s vrećama za spavanje ispod šanka nekog „beach bara“ koji radi u ljetnim mjesecima. Sada ovdje nije bilo nikoga, doli dva avanturista koji su se trudili zaspati drhtureći od zime. Probudili smo se rano, a nebo je bilo posuto s milijun zvjezdica koje su žmirkale.

Smrznuto pojilište

Smrznuto pojilište

Nebo se uvijek najljepše vidi dok si na planini ili na otoku! Krenuli smo tražeći stazu po mraku i napokon je našli, no dok se razdanilo nakon sat vremena hoda shvatili smo da nismo na označenoj planinarskoj stazi koju smo tražili. Bila je dobro utabana i uspinjala se među bračke vrleti te smo zaključili da bi bilo dobro nastaviti.

Neobične stijene

Neobične stijene

Gledali smo kartu i pokušali razaznati okoliš u kojem se nalazimo, no činjenica je da se teren oko nas sve više mijenjao. Uskoro smo se provlačili kroz makiju, a trnje nam je deralo odjeću i karimate pričvršćene za ruksak. Napredovali smo prema stijenama koje su se činile prolazne, sve više se udaljavajući od Vidove gore.

NEPOZNATIM STAZAMA DO POZNATOG VRHA

Teren je mjestimice bio prohodan, a mjestimice smo se pentrali i borili sa šikarom. U jednom trenutku morali smo se pripomoći užetom, a stjenovite litice sumnjičavo su nas gledale kao da nas pitaju kamo idemo. Odjednom ispred nas ogromna špilja – očito su je nekada koristili pastiri, no sada je izgledala zaboravljeno i pusto.

Sve je brižljivo označeno

Sve je brižljivo označeno

Kasnije su nam Bračani rekli da ne znaju za tu špilju. Teren je uskoro postao pitomiji i prohodniji, a mi smo stigli na vrh s ostacima starog zida. Bila je to utvrda za koju smo u nekim zapisima našli da su je koristili Rimljani, a drugi izvore tvrde da su je izgradili Iliri. Pažnju su nam zaokupile dvije stijene koje nalikuju na kipove s Uskršnjih otoka, a staza nas je doskora dovela na pastirsko pojilište koje je bilo zaleženo, nedugo zatim i makadam. Nakon nešto više od pola sata evo nas na vrhu – Vidova gora, mjestimice pokrivena tankim slojem snijega.

Snijeg na Vidovoj gori

Snijeg na Vidovoj gori

Nama jedinstven doživljaj, dok su otočani navikli na snijeg na ovoj visini. Pogled je fantastičan – ispod naših nogu morsku pučinu dodiruje Zlatni rat,  a krševit teren kojeg smo savladali ispunjavao nas je ponosom. Stjepan i ja samo smo se gledali, nije bilo potrebno ništa govoriti. Planina nas je nagradila lijepim pogledom, ali i onim osjećajem koji ti je poznat samo kada se dobrano namučiš da bi dosegao svoj cilj. Na vrhu se nalazi gostionica koja je nekada imala status planinarskog doma, a na Braču je nedavno izgrađena planinarska kuća „Gažul“ koja se nalazi u šumskom dijelu Vidove gore.

Pogled na Bol s vrha

Pogled na Bol s vrha

Lijepo je stajati najvišem vrhu jadranskih otoka, ali postoji i vrijeme kada se mora ići doma. Stigli smo pješice do Nerežišća, a dobri otočani povezli su nas do Supetra da ne zakasnimo na brod. Nije isti osjećaj kao da smo dolazili – nema više uzbuđenja, ali ima mnogo spokoja, zadovoljstva zbog ispunjenog cilja i radosti jer smo povezaniji s ovim otok. Bila je to jedna od onih tura koje nikada ne zaboraviš! Idućeg tjedna snijeg je prekrio velik dio Brača i plažu Zlatni rat – a kako bi bilo da smo se na plaži probudili u snijegu?