PRIČA O PLANINARSKOJ POLNOĆKI NA SLJEMENU

PRIČA O PLANINARSKOJ POLNOĆKI NA SLJEMENU

Zagrebački Advent hit je zadnjih godina. Medijski eksponirana gužva koja promovira komercijalni Božić i pomalo precijenjenu ponudu često je u javnosti prihvaćena poput zastora koji sakriva ono važno, ono što Božić zaista jest. Teško je i o tome pričati jer ljude sve manje drže do ovog blagdana, a u velegradu poput Zagreba nije lako naći duh starih vremena povezanih uz tradicionalne katoličke blagdane. Međutim, postoji jedno prekrasno mjesto gdje je Božić zaista kao nekada, a to je crkvica Majke Božje Sljemenske koja se nalazi podno najvišeg vrha Medvednice, ponad Činovničke livade. Ovo je priča o prekrasnoj polnoćki i ako ste je do sada propuštali, više nemojte!
Matej Perkov
Matej Perkov
4 min
prije 2 m

Planina je crkva koja prihvaća sve!

Kada padne noć, na posljednjoj tramvajskoj stanici u Dolju okupljaju se planinari. S lampicama oko čela i crvenim kapicama „djeda Mraza“, dobro raspoloženi, nasmijani i spremni za provod. Odlazak na sljemensku polnoćku je nešto kao mini hodočašće – naravno da možete do gore i automobilom, ali to jednostavno nije fora. Ljepše je pješačiti po planinarskoj stazi u društvu.

Uvijek se pojavi netko bez lampice, ali ima i onih koji nose po dvije pa nije problem. Radi bolje atmosfere neki nose i fenjere, a plane i poneka prskalica koja svojim iskricama dodatno potpaljuje pozitivnu atmosferu. Veseli žamor planinara razbija tihu i svetu noć, a noć i stabla koja nas grle u planinsku tamu poput golemih Enta naše su okruženje koje u potpunosti odudara od šarenih kućica s preglasnom glazbom u centru grada. Ovo je NAŠ Božić i nama je super.

Tiha noć, sveta noć…

Dok naše čeone svjetiljke razbijaju tamu, iza naših leđa svjetla grada veličanstveno bliješte. Lijep je naš Zagreb po noći, ma baš je lijep! Dok hodamo neki čavrljaju, neki šute. Planina je poput crkve u kojoj je ponekad dobro da porazgovaraš sam sa sobom, rezimiraš godinu, napraviš neke zaključke. Da iskreno proanaliziraš – jesi li bio dobar i jesi li zaslužio poklone koji te čekaju pod borom kada se vratiš kući? Tiha je ovo i sveta noć za katolike i one koji to nisu. Kada si tih, čut ćeš i planinu kako diše. Ona ne govori kao mi, ali reći će ti mnogo. Planine su kao i ljudi – vole pažnju, vole da ih se posjećuje.

Čitanje anegdota iz Isusovog života na postajama uz stazu

Kao što mi na blagdane volimo goste, tako i Medvednica oduševljeno prima k sebi vesele planinare, da se zajedno druže na ovaj lijepi i mnogima najdraži blagdan. Nakon sat i pol dolazimo pred kapelicu, a ovdje je mnogo ljudi jer su planinari došli i drugim stazama iz raznih pravaca, mnogo je i onih koji stigoše autima. Uskoro će ponoć, a kapelica je premala da primi sve koji žele slušati misu. Mnogi na hladnoći stoje vani i pobožno slušaju.

Jaslice u kapelici

Kapelica je poznata po prekrasnom stropu drvene građe i naslikanim grbovima hrvatskih gradova. Zbog svog lijepog izgleda u vjernicima potiče osjećaj dobrodošlice i topline, a tko jednom ovdje dođe na polnoćku – više ne odlazi u druge crkve. Spomenimo uzgred da je 1932. prva misa u ovoj kapelici održana upravo na Božić, 25. prosinca!

Planinarski dom Junac

Ovaj planinarski dom neobičnog imena možda nije toliko velik svojim prostorom poput nekih drugih, ali je za pohodnike polnoćke dom s najvećim srcem. Okupljanje ovdje je već tradicija, a bome ima poznatih lica iz raznih planinarskih društava. Neki su ovdje na polnoćki redoviti, neki dolaze ponekad, neki su prvi put. Pastva se blagoslivlja kuhanim vinom i hladnim pivcem, cupkajući uz vatru koja pucketa u kaminu. Romantično raspoloženje zahuktava stanoviti mladić kojeg nećemo imenovati, a koji uvijek na polnoćku donese desetak vrsta rakija.

Da ne bi ispalo da se ovdje samo pije – ponuda je i gastronomska. Običaj je da svatko u ruksaku donese nešto što će ponuditi drugima, tako da je stol pretrpan kolačima, francuskom salatom, hladnim odojkom i puricom… Ponoć je prošla, a s njom i post. Sad smijemo jesti meso, a kolače ne bi smjeli. Svi odreda smo tokom adventa pretjerali sa slatkim, ali što možeš kad je tako fino! Sa stola te izazovno gledaju kokos čupavci, medene pite, štrukle, orehnjače i makovnjače, keksići s pekmezom, kiflice i još sto drugih čuda. Sve te kreme i biskviti nestaju u ustima koliko god bili siti ili odlučni da izdržimo na dijeti, no ovdje u planini vrijede drugačija pravila. Kad te netko ponudi, onda uzmi! Uvrijedit ćeš kolegu planinara ili damu koja je te kolače pekla. Uostalom, nikad ne znaš da li će se desiti neka nesreća pa ćeš biti cijelu noć gladan. Za to se brine muški dio protagonista koji vadi iz ruksaka razne bočice sa „šljivom iz Like, moj deda pekao!“ ili „travarica dalmatinska, susjed mi dao moj!“.

Božić na Sljemenu nezamisliv je bez vatrice

Uzmeš, staviš dvije kapi na jezik, slažeš da je fino i nasmiješiš se iako ti je lice izobličeno od tog špirita i poslije idi Bogu zahvali što nisi oslijepio. Pričaju se vicevi, iz zvučnika se čuje božićna glazba, stalno netko nekog srdačno pozdravlja jer ljudi non stop dolaze i odlaze.

Afterparty u župnom dvoru

Svjestan sam da je pomalo nepristojno domjenak u župnom dvoru nakon mise nazivati afterparty, ali zaista nemam zlih namjera. Nakon mise planinari se okupljaju u župnom dvoru gdje je skuhan u velikom loncu fini čaj – sa strane su čaše, a Slavonci uzimaju kutlaču, Zagorci šeflju i grabe dragocjenu tekućinu u čaše. Što je vani hladnije, čaj bolje krijepi! Unutra je gužva, za stolovima mladi i stari.

Veseli žamor ispunjava prostoriju, a trpeza je bogata – kolači, špek i kobasice, sirevi, kruh… Ne smije se pretjerati jer ni Bog ne voli neumjerenost u jelu i piću, a sutra nas ionako za ručak čeka fina hrana. No, to je dolje, a mi smo još uvijek gore. Prošlo je dva, društvo se pomalo razilazi. Planinski vjetar najljepša je božićna glazba koju ovog trenutka imamo prilike čuti  – raduje se to planina što smo se s njome družili za Božić, a sada moramo kući najmilijima koji nikako ne shvaćaju zašto mi ovo radimo i u čemu je fora noću bauljati šumom.

Od planine do kuće

Silazimo veselo čavrljajući. Šutjeli bi mi, ali rakijica kojom su nas nutkali razvezala je jezike. Pjevali bi, ali preumorni smo. Naš ljepotan Zagreb kao da se razmeće svojim svjetlima. „Pogledajte, kako sam lijep!“ viče, a mi se smijuckamo i kimamo glavama. Grad nas čeka, a mi oprezno silazimo po mraku. Noge već znaju kamo treba kročiti, a udarci planinarskih štapova o kamen remete noćnu tišinu. Više nitko ne govori, još dvadesetak minuta hoda do tramvajske stanice. Na kraju smo i potrčali, ali ode noćna tramvajska linija bez nas. Nastavljamo šetnju do Mihaljevca koju prihvaćamo kao kaznu za sve pojedene kolače. Stigosmo doma oko šest ujutro te se sa zadovoljstvom ušuškavamo u mekane dekice. Još jedna polnoćka za pamćenje je iza nas – kada se probudimo oko podne, na stolu nas čeka ručak i pod borom pokloni…