PRIMOŠTEN KAO ROMANTIČNA SPORTSKA DESTINACIJA

PRIMOŠTEN KAO ROMANTIČNA SPORTSKA DESTINACIJA

Kada govorimo o aktivnom odmoru i sportskom turizmu, Primošten možda i nije na listi „top deset“ destinacija koje se inače spominju. Poput mnogih malih mjesta i Primošten pruža mogućnosti za aktivan odmor, no da li su to tek „nekakve“ mogućnosti da čovjek ne zahrđa, ili je riječ o nečem većem i vrednijem? Evo prikaza primoštenskog potencijala za nezaboravnu simbiozu kulture i rekreacije iz osobnog iskustva…
Matej Perkov
Matej Perkov
4 min
prije 2 m

Sve počinje od mora

Primošten se brendira posljednjih godina kao grad plaža – bome, iste se protežu na nekoliko kilometara i upravo zbog tih divnih plaža idealan je za obitelji s malom djecom. Listopad je, sada nema nikoga. Tek pokoji turist koji voli mir pustog gradića, a more nježno valja sitne kamenčiće i pozdravlja me. „Dobro jutro more!“ uzvikujem kao u pjesmi Josipa Pupačića te čvrsto zavežem tenisice. Naravno da su uvale Velika i Mala Raduča idealna za plivanje i veslanje, ali ja sam danas izabrao trčanje. Nakon rastezanja krećem u 15 km dugu avanturu, kroz povijest i sadašnjost, od mora do neba, pa s oblaka ponovno skačem u more!

Pri (mošteno) misto

Krug uz plažu koju grli borova šuma krošnji punih živahnih vjeverica odradio sam s posebnim guštom – kada zamakne iza zavoja, preda mnom se otvara Primošten, biser Jadrana, s crkvom na vrhu brdašca. Bio je to otok na kojem su se u srednjem vijeku Hrvati skrivali od Turaka, a zbog svoje blizine obali kasnije je nasipom premošten i otad nosi simboličan naziv Primošten. Zovu ga još i Selo, a stoljetne kamene kućice i prekrasna riva koja završava lijepim trgom pričaju neku svoju priču o bivšem ribarskom mistu, teškom životu i nekoj sirovoj ljepoti prožetoj surovošću iz davnih vremena, kada turizma još nije bilo i Dalmacija je bila jedan potpuno drugi svijet. Još uvijek je preostalo nekoliko skupih jahti koje se privezane njišu na jutarnjim valovima, a njihovi vlasnici spadaju u pionire rekreacijskog turizma jer su prije nekoliko godina izazivali čuđenje među lokalnim stanovnicima svojim ranim ustajanjem u jutra koja su ispunjavali joggingom i bicikliranjem.

 

Tiho je, kalama odjekuje samo tihi topot mojih trčećih koraka i disanje. Imam osjećaj da čak čujem i kapljicu znoja koja je pala na isklesani kamen kao vlažni dokaz da se tijelo zagrijalo.

U nebo, u nebo!

Dva kilometra uz more po romantičnoj ravnini i nezaboravnom pejzažu počinju se mijenjati: moja ruta naglo kreće uzbrdo te se penje u sela koja imaju skupni naziv Primošten Burnji. Stanovnici ovih sela imaju višestoljetni naziv Stanari, a najstarija župa Prhovo spominje se u 13. stoljeću. Znoj više ne kapa nego lipti, ali ne dam se – brojim si korake jer mi to psihički pomaže, a ritam glazbe u mojim slušalicama daje mi snagu. Osjećam se kao lokomotiva koja vuče desetak vagona, napredujem polako ali konstantno te se borim protiv nagonskog poriva da zastanem makar na minutu. Uspinjem se centimetar po centimetar, a koraci su maleni. „Baby steps, baby steps…“ ponavljam u sebi, a nakon dvadesetak minuta sporog, ali junačkog uspona dolazim na ravan koja me vodi u srce Primoštena Burnjeg, tek povremeno me cesta opet izaziva blagom uzbrdicom, tek toliko da mi ne bude dosadno. Ovo je sada drugi svijet – krš i kamen, bez mora jer sam ga ostavio skupa s Primoštenom dolje ispod sebe. Osvrnem se i uskliknem – koliko ljepote! Kao biser na dlanu dolje je moj Primošten, a sad se nalazim u visinu očiju velikog kipa Gospe od Loreta koja se nalazi na 177 metara visokom vrhu Kremik. Zapravo, sad sam i na većoj visini.

Draga moja Draga!

Nastavljam sjeverno, pored kamenoloma Konjuška u selo Draga. Pamtim igre iz djetinjstva u malim uličicama koje su sada opustjele, a ovaj krajolik svjedoči o teškom radu tokom prošlih stoljeća. Kao rezultat toga rada primoštenskih težaka vidi putnik namjernik brojne maslinike, smokve te vinograde sorte Babić. Trčim po toplom suncu koje me danas štedi svoje vreline, ugodno je, idealno za kratke rukave. Oko mene miris bosiljka kojeg je razmirisala jutarnja rosa, a maslinove grane savijaju se od plodova. Toliko truda ulažu primoštenski težaci, a ova zemlja tako malo daje. „Škrta zemlja čuva svoje blago, malo daje, al što daje, triput više vridi!“ kažu ovdašnji ljudi.

Ulazim u selo i skrećem u Jurlinove dvore, jedan od prvih OPG-ova u srednjoj Dalmaciji. Domaćin don Stipe upravu nasred dvorišta specifične gradnje priča povijest ovog kraja francuskim gostima te ih nudi suhim smokvama i rakijicom.

Kamo dalje?

Sela i zaselci Primoštena Burnjeg isprepleteni su brojnim kilometrima asfaltirane ceste po kojoj rijetko prođe poneki automobil, što je idealno za trkače i bicikliste jer se osjećaju sigurnije.

Možete napraviti nekoliko raznih tura, kraćih i duljih, s većim i manjim nizbrdicama, a ova cestovna infrastruktura omogućava vam da strateški skratite turu ako ste precijenili svoje mogućnosti. Ljeti ćete ovdje sresti mnogo biciklista, ali trkače baš i ne – rekreativci više vole kraće ture uz more i kao da se boje brda. Da se razumijemo, nisu ovo visoka brda, tek djelomice ćete prijeći 250 m nadmorske visine, ali to je i više nego dovoljne za nezaboravne panorame i doživljaj drugog svijeta. I grožđe i smokve, ovdje sazriju desetak dana kasnije negoli dolje uz more, a lagani vjetrić koji stalno pirka osvježit će vaše umorno tijelo i dati vam snage za koš koji kilometar. Ako snage nemate, lokalni stanovnici će vas ljubazno poslužiti vodom jer „voda je blago i nikom se ne odbija“.

Ajde sinko kopaj polje!

Stariji ljudi nenavikli na sportsku rekreaciju čudno će vas gledati. Nakon prvog pitanje „Čiji si ti sinko?“ i pokušaja da te svrstaju u neko obiteljsko stablo lokalnih plemena, pitat će te „Ko te sinko goni?“ i „Auuuu, volja je to jaka!“. Svoje čuđenje i divljenje ipak će završiti konstatacijom „Aj u mene kopaj malo masline, to ti je još bolja rekreacija!“. No, suvremeni turizam iznjedrio je u ove krajeve brojne bicikliste i trkače, pa je i takvih komentara sve manje jer se ljudi navikavaju na one koji „nemaju mira ni na godišnjem“.

Tužan zaključak

Romantika starih vremena i navada je nešto što ovim rutama udišete isto kao i zrak. Uvući će vam se pod kožu taj Primošten, i Selo i Stanovi, i masline, miris bosiljine, kamena  i smokava. Kamene kućice, zahrđali neuništivi Renault 4 koji je simbol ovog kraja isto kao i uređeno gumno na kojem se mlatilo žito (Tribežić). Ni tovara više nema kao prije – svega tri su ostala, više kao atrakcija negoli potreba za rad u polju i prenošenje tereta. Ovaj kraj preživio je nekoliko ratova, brojeći žrtve koje su pale i suze koje su isplakane. Sve se to osjeti kada trčiš ovim krajem, no najviše boli što su se sada ljudi raselili, mladosti nema, dječji plač više ne odjekuje ulicama. Umire selo, umiru i običaji. Kod sela Podgreben prekobrdskog prijevoja spuštam se  nazad u Primošten, pored divnih maslinika kakvih nema u okolici Drage. Sve je ovdje tako blizu, a tako drugačije! Uvijek je ovaj kraj prožet nekom sjetom i tugom, možda i zato jer sutra odlazim, ali vratit ću se i nizati ovim cestama nove kilometre. Pođi i ti, čitatelju dragi, mojim tragom, nećeš požaliti!