PSUNJ – DRUGO IME ZA IZAZOV

PSUNJ – DRUGO IME ZA IZAZOV

Niti je Slavonija tako ravna, niti su slavonske planine dosadne kao što mnogi misle. Kada ljudi obrate pozornost na brda čiji su vrhovi redom manji od 1000 metara, smatraju da je izazov svakako na Velebitu, Biokovu ili nekoj našoj većoj planini. Mi znamo da nije tako, pa smo se uputili na dvodnevnu avanturu na Psunj, najvišu slavonsku planinu! Iako smo dobili ono što smo tražili, Psunjski planinarski put omogućio nam je da vidimo koliko možemo pomaknuti svoje granice izdržljivosti. Naša avantura je završila, ali noge nas još uvijek bole!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

Psunj – krov Slavonije

Brezovo polje je sa svojih 985 metara najviši vrh Psunja, ali i najviši vrh Slavonije. Psunj je sastavni dio gorskog vijenca kojeg još čine Krndija, Papuk, Dilj gora i Požeška gora, a njegovi obronci zvjezdasto se prostoru prema dolinama u kojima leže Lipik, Pakrac i Nova Gradiška. Iako je sam vrh popularan među planinarima jer je sastavni dio HPO (hrvatska planinarska obilaznica), planinari o Psunju ne znaju mnogo, dok cesta koja vodi sve do vrha omogućuje izletnicima da priđu vrlo blizu osobnim autima. Planinari koji vole izazove željni su upijanja sigurno će potražiti jači izazov za provod na ovoj šumovitoj planini, a to je definitivno Psunjski planinarski put koji će ljubitelje aktivnog planinarenja provesti po izazovnoj trasi i otkriti im najljepše kutke ove planine!

Iz Pakraca do Omanovca

Psunjski planinarski put kreće iz sela Skenderovci koje se nalazi između Lipika i Pakraca, a završava u selu Mijači s druge strane planine. Za obilazak ove transverzale potrebno je tri dana hoda, a mi smo krenuli iz grada Pakraca jer smo prvi dio ove staze ishodali prije dvije godinu u sklopu memorijalnog pohoda „Fokina staza“. Staza iz Pakraca koja vodi do dva i pol sata udaljenog planinarskog doma Omanovac kreće iz centra grada, uz glavnu crkvu. Ugodna i vrlo atraktivna staza idealna je za rekreativce i šetače koji žele pobjeći iz urbane sredine u naručje psunjske šume, dok je sam planinarski dom veliko zdanje koje zauzima poseban status u kulturi planinarskog pokreta Pakraca, Lipika i uopće Slavonije. Mnogi koji prolaze Slavonski planinarski put (tura od 10 dana) spavaju ovdje. Na putu do planinarskog doma vidjeli smo nekoliko razigranih srna, a prošli smo i nekadašnjom skijaškom stazom koja nažalost već godinama nije u funkciji. Tokom ovog vrelog proljetnog dana nebo je bilo prošarano oblacima, a od sunca su nas skrivale i debele krošnje.

Od Omanovca do Strmca

Kad smo mislili da će tokom vrućeg dana hodanje šumom biti ugodno, krivo smo mislili!  U šumi je bilo vrlo sparno i vlažno,  te su nas opsjedale mušice i komarci kojima je poseban gušt zabiti se u oko, nos, usta ili uho. Proteklih dana palo je sasvim dovoljno kiše da se na nekim dijelovima staze stvori prava kaljuža, a visoka trava uspješno je skrivala barice u koje smo upadali preko gležnja. Ali na sve to smo ipak bili spremni, te smo junački gazili kilometre dok nas je Psunj istovremeno maltretirao i oduševljavao. Kontrolne točke nalazili smo bez problema  u naše dnevnike utiskivali lijepe žigove (zapravo, najljepše u Hrvatskoj). Na Velikoj poljani nalaze se ostaci kamenog planinarskog doma iz tridesetih godina prošlog stoljeća, dok je udolina Ivanovac nalik malom raju usred planine. Ovo mjesto već je dugi niz godina utočište za ovisnike koji se okruženi lijepom prirodom suočavaju sa svojim demonima i trude se napustiti ovu planinu kao bolji ljudi. Nastavljamo kroz kamenolom Fukinec, a zatim se kroz šumu konstantno uspinjemo. Nije nam to prvi, a ni zadnji uspon danas jer cijela je staza veoma dinamična. Na kraju će ispasti da smo napravili visinsku razliku kao da smo išli na Triglav! Već smo umorni iza nas je 12 i pol sati hoda i jedva čekamo doći na Strmac, no ispalo je da smo promašili jednu kontrolnu točku pa smo se na Strmac spustili ljutiti – sutra ćemo se morati ustati sat vremena ranije i razbuditi se penjanjem.

Planinarsku kuću na Strmcu uređuju marljivi planinari iz Nove Gradiške, a spavanje u ovoj udolini poznatoj kao izletište pamtit ćemo kao jedno prekrasno iskustvo. Sutradan smo umjesto u 5 ustali već u 4, a to baš i nije bilo lako nakon jučerašnje naporne ture. Ruksake smo ostavili, te sa dnevnicima u džepovima krenuli u potragu za kontrolnom točkom Ravni Gaj. Morali smo se uspeti gotovo 300 metara, ali našli smo tuljac sa žigom u šikari, na mjestu ni po čem posebnom. No, pamtit ćemo lijepo jutro i izlazak sunca koje nas je učas nagovorilo da skinemo jakne, kape i rukavice koje smo obukli u prohladnoj proljetnoj zori.

Od Strmca do Lovostaja

Dolina Strmac nalazi se na 350 m visine, što znači da ćemo se nastaviti penjati. Dokle? Dokle god nam se majice potpuno ne smoče od znoja. Staza je uistinu lijepa, a nas trojica hodamo zadubljeni svaki u svoje misli. Temperatura je ugodna, no postaje toplo i sparina opet grandiozno stiže na scenu. Stigli smo na vrh Veljina glava koji para slavonsko nebo sa svojih 704 m, a kroz drveće se nazirao nekakav vidik koji nije budio previše oduševljenja. Nastavljamo kroz hladovinu do kontrolne točke Petkovica, proplanka koji bi mogao biti vrh, ali možda i ne. Naime, na Psunju nema istaknutih vrhova – čak je i najviši vrh Brezovo polje kota na ogromnoj zaravni veličine nogometnog igrališta. Hodački izazov ovdje ne staje – nastavljamo prema Kapetanici i planinskom području na kojem je posječeno mnogo šume posljednjih godina, tako da je vidik otvoren i lijepo se vidi odašiljaš na Brezovom polju, kao i velik dio psunjskog masiva koji je ovog vikenda bio poligon naših ambicija i snova. Umorni smo, noge nas bole, ali ispred nas je još mnogo kilometara i kontrolnih točaka. Susreli smo i krdo divljih svinja sa šarenim praščićima, bili su preslatki isto kao što su i njihovi roditelji bili brižni, pa smo držali odstojanje. Nakon šume Strnjišak spustili smo se na lijepo izletište „Vodostaj“ s lovačkom kućom i ogromnom nadstrešnicom. Hladan potočić žuborio je ispod mostića kojeg smo morali prijeći, no doskora su cipele i čarape poletjela na sve strane svijeta. Usklik oduševljenja oteo se iz naših grla kada smo stavili noge u ledenu vodi, a riječni račići šetali su preko naših bolnih stopala. Odmarali bi mi još, vrlo rado i zadrijemali, ali sunce koje se primiče zapadu opominje da nemamo mnogo vremena.

Od Lovostaja do sela Mijači

Uprtili smo ruksake na leđa stenjući nastaviti oštro uzbrdo, pa okolo naokolo do vrha Javorovica. Uz Brezovo polje ovo je najviši vrh na planini, no sa svojih 912m obrastao je šumom i pruža vidik tek na istok, prema Zlatnoj dolini i Požeškoj gori. Uživamo u onom što nam je planina dala, a laknulo nam je što se sada samo moramo spustiti do sela Mijači. No, planinari znaju da je silazak jednako naporna aktivnost kao i uspon, a silazak pred nama iscrpio nas je do kraja. Naša koljena i mišići kao da su stalno pitali „Ma koliko još tog spusta i strmine?“ a isto smo se pitali i mi pogledavajući se u nevjerici. Uistinu volimo planinarenje, ali bilo nam je dosta svega. Već smo debelo izašli iz svojih komfornih zona, a sada smo već naveliko ušli u zonu patnje prožetu vlagom koju smo osjetili kada smo na jednoj livadi gojzericama ugazili u nekakvu baru. Nedugo zatim ugledali smo i prve kuće – gotovo je, na cilju smo! Nije bilo seljana koji će nas ponuditi rakijicom i pitati „Deder momci, odakle vi stigli vamo?“. Selo je napušteno, nema nikoga osim nijemih kuća hladnih zidova.

Kad se slegnu dojmovi…

Psunj je velika planina koja će vam pružiti i više nego dovoljno ukoliko volite višednevne ture. Njegove šume će vas progutati, a svijet u njima vas natjerati da se prilagodite pravilima i poštujete domicilno stanovništvo (srne, divlje svinje, muflone…). Nećete imati vizure kao na Velebitu – imat ćete brojne gudure koje su izdubili gorski potoci, imat ćete zeleni plašt od kojeg nećete vidjeti nebo i imat ćete i blato. I vjerujte mi kada vam kažem, sve će vam se to jako svidjeti, pogotovo ako se ufurate u priču da zapravo prolazite jednom prekrasnom stazom koja nalikuje američkom Apalachian trailu i ostalim čudesima za kojima patimo, ali su nam predaleko. I dok ovo čitate, nas noge još uvijek bole i ta upala mišića je najljepši suvenir koji smo donijeli sove avanture. Naš Psunj je tu, blizu – čeka te!