SAULECK – VRH ZA DAME

SAULECK – VRH ZA DAME

Zbog svoje ljepote i pristupačnosti, austrijski Saulec u planinarskim krugovima odavno je poznat kao „damski 3-tisućnjak“ u pokrajini Koruška. Dio je najstarijeg austrijskog nacionalnog parka „Hohe Tauern (Visoke Ture), . Iako s jedne strane ne zahtjevan, ovaj vrh može biti veoma izazovan ako baš želite, jer s druge strane do križa na vrhu vodi vas vrlo težak osigurani klinčani put „klettersteig“ kategorije D/E. Na ovoj planini zaista svatko može naći nešto za sebe, ali nitko neće doći kući razočaran.
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 3 m

Austrijske razglednice

Lijepa je ta Austrija. Predivna. Možete mi vjerovati da cijelu noć prije polaska na izlet nisam spavao od uzbuđenja? Dobri ljudi iz PD Izletnik pozvali su me da im se priključim u pohodu na 3089 m visok Sauleck, jedan od najpopularnijih vrhova u Visokim turama. Austrija ima više 0d 900 vrhova koji visinom premašuju 3000 metara, a ovo je tek jedan od ljepotana. Zovu ga „damski vrh“ zbog njegove pristupačnosti, ali staza nije tako bezazlena. Pogotovo ferata sa zapadne strane koja nosi tešku ocjenu D/E, ali to ćemo realizirati neki drugi put.

Gotovo svaka planina u ovoj zemlji, manja ili viša, teža ili lakša, nalikuje prizorima iz razglednica, kataloga ili pak onog što smo zamišljali čitajući kao djeca knjigu o Heidi. Kad se spomene Austrija prvo mi na um pada nezaboravno ljetovanje prožeto brojnim planinarskim izletima sredinom 90-ih dok sam bio klinac, pa dva bezuspješna pokušaja uspona na najviši vrh Grossglockner, pa još kojekakvi sporadični izleti i skijanja… Uvijek su ta sjećanja prožeta idilom, gotovo da moje uspomene nemaju nijednu mrlju.

Hajde, pali auto – idemo se penjati!

Nakon sastanka iza Lisinskog i natjecanja u brbljanju na stražnjem sjedalu, stigli smo u carstvo austrijskih planina nešto poslije deset sati. Opskrba u dućanu, te ostavljanje auta na parkingu na 1400 m. Već samo se na kotačima visoko popeli, ali staza počinje ovdje. Parkiralište je puno, na planini je očito mnogo onih koji žele guštati u njenom okrilju. Poput nas. Pripremili smo se za uspon i krenuli blago uzbrdo, prateći makadam do jezerca na 1500 metara.

Božanstvena priroda već ovdje se potrudila da nas zadivi. Da nas toliko očara kako bismo zaboravili na uspon i majice mokre od znoja, motivira da krenemo dalje. Staza nastavlja kroz šumu, krošnje nas štite od sunca zbog kojeg je planina uzavrela. Sve je tiho, čarobno. Ovdje žive vilenjaci, siguran sam. Krajičkom oka pogledavam da li među stablima trčkara neka vila u prozirnoj bijeloj opravici, popikavajući se na korijenje drveća dok lovi Pokemone. Nisam vidio nikoga, ali mašta radi sto na sat dok noge koračaju, a znoj curi. Iz hlada izlazimo na ogromnu livadu obasjanu suncem – ovdje se nalazi prvi planinarski dom, trenutno zatvoren zbog obnove. Uspinjemo se uz tok gorske rijeke koja šumi svojim kaskadama dok juri prema dolini. Gorsku tišinu remeti buka bujice koja nam nudi hladnu vodu, a neki očarano zbacuju ruksake i s praznim bočicama jure na obalu. Zagrabi, prijatelju moj, zagrabi! Nakon dvadesetak minuta dolazimo do vidikovca, pod našim nogama jezerce koje kao da smo malo čas ostavili, iako dobro znamo da hodamo već više do sat vremena. Znoj nam već probija namreškane tkanine majice, stenjemo pod ruksacima u koje smo natovarili sve što će nam u ova dva dana trebati. Dolazimo na plato bajkovitog izgleda koji sliči fotografijama iz kataloga koji nudi putovanja na Island. Osjećam se počašćeno što sam ovdje – u raju, s dobrom ekipom, za male novce.

Zaista, prekrasno je biti planinar! Uspinjemo se strmije, tišinu opet prekida kaskada pune pjenušave vode. Usporavamo korak jer već smo nadomak planinarskog doma, nema potrebe žuriti. Uživamo u pogledu, fotografiramo, osvrćemo se oko sebe kako bismo upili što više ove ljepote. Planinarski dom „Arthur Schmidt“ nalazi se uz prekrasno ledenjačko jezero na 2281 m. Dom je sagrađen u tradicionalnom alpskom stilu, od kamenja iz okoline. Unutra izgleda izvanredno, a unatoč visokom stupnju „finoće“ atmosfera je prava planinarska i ne osjećamo se neugodno poput uljeza, naši hrvatski planinarski domovi ipak su jedan drugi svijet. Dočekuje nas ljubazni nasmiješeni domar, te radoznala smeđa kobila koja je promolila glavom iza ugla. Gledala nas je ispitivački svojim velikim smeđim očima, a zatim je odlučno prišla i gurnula glavu u prvi ruksak tražeći hranu. Dobili smo novu prijateljicu koja je doskora postala i naporna, morali smo paziti na ruksake i majice da ih vrckavo konjče ne sažvače. Uživali smo u ručku uz obalu jezera, dok smo u plićaku hladili pivo koje ćemo zasluženo popiti. Nebo je bilo plavo, Sauleck nas je promatrao veseleći se našem sutrašnjem susretu.

Ne želimo rano raniti, ali moramo!

Vođa Vule, stasit i odlučan kao kraljević Marko, izdao je zapovijed da je ustajanje u 4, a pokret u 5 ujutro, te nas upozorio da idemo spavati na vrijeme. Prognoza je najavila kišu i grmljavinu oko 11 sati, a uspon i silazak traju šest sati. Dakle, moramo biti brži od kišonosnih oblaka i maknuti se s nezgodnog tereta na vrijeme. Nismo bili presretni odlukom, ali što se mora nije teško. Dom je tipičan austrijski – udoban, uređen u tradicionalnom stilu, topla drvenarija i alpske dekoracije podižu raspoloženje. Ustali smo veseli i čili oko četiri, te se istovremeno oblačili i trpali u usta kojekakve kerefeke kako bismo imali energije za uspon. Mrki Vule nas je strogim pogledom postrojio ispred doma i izdao naređenje za pokret – oštro uzbrdo, red rad i stega!

Pratimo ritam, ubrzo potpuno zadihani. Znoj polako probija majice, a noć uzmiče i ustupa mjesto danu. Planina se pokazala i namignula nam, dok su lampice još uvijek svijetlile. Dolazimo do dijela staze kada planinarske oznake vode preko velikih granitnih blokova, a neki su nestabilni pa se ljuljaju pod našim nogama. Neki odustaju, odlučuju poći natrag jer im se ne sviđa osjećaj da sputavaju grupu, a situacija je takva da ritam ne može biti blaži. Pošteno! Sunce je već počelo zagrijavati stijene kad smo stigli podno vrha. Teren postaje strmiji i nezgodniji, ponegdje se treba pripomoći rukama, ali došli smo brže od očekivanja na vršni greben. Zastajemo, pa kako i ne bi – kamo god se okreneš, grebeni i vrhovi Visokih Tura izviruju iz jutarnje izmaglice, pozdravljaju nas i pitaju kad ćemo im doći. „Polako prijatelji, jednog po jednog…“ odgovaramo u mislima, te nastavljamo do 3089 m visokog vrha koji je na jednoj nižoj točki obilježen križem. Osjećamo se kao najbogatiji ljudi na svijetu – nalazimo se na prekrasnom mjestu i sve što vidimo, naše je! Jest, naše, ali ne dovijeka – samo kratko, onoliko koliko planina dopusti.

Moramo natrag dolje nakon dvadesetak minuta, oblaci su zastrli sunce upozoravajući da se ne smijemo više ovdje zadržavati. Silazak je bio brz, ali ponešto zahtjevniji. Teren se sastojao od gomile granitnih stijena koje su bile klimave i od nas tražile maksimalan oprez. U moru granitnih stijena našli smo i jednu koja je bila potpuno bijela, sačinjena od kvarca. Igra prirode i krajobraz kojeg je oblikovao prije nekoliko tisuća godina ledenjak koji se topio samo su dio čari koje nam planina nudi. Sada vidimo ono što nismo vidjeli kada smo se uspinjali kroz noć – nalazimo se u području na kojem se nalaze deseci lijepih čuljaka, planinari su se potrudili da ostave svoj trag. Križevi postavljeni po vrhovima austrijskih Alpi uvijek na poseban način pridodaju atmosferi, podsjećajući nas da je planinarstvo također i duhovnost.

Povratak u realnost

Silazimo k jezeru tirkizne boje, opet smo na terasi dok nam veselo konjče gura njušku u ruksake. Ali uzalud, posljednji sendviči i slatkiši već su u našim rukama. Potrpali smo u usta sve što imamo, uspon je bio naporan i u planini je čovjek uvijek nekako posebno gladan i sve mu je fino.  Vrh je postupno nestao u magli, a taj prizor nas je upozorio da treba požuriti jer se vrijeme pogoršava. Zaista ne bi bilo zgodno da na kraju i pokisnemo!

Silazak je prošao u času jer smo cijelim putem sabirali dojmove s izleta, a u šumi nas je pozdravila i jedna radoznala riđovka koja nije od nas bježala, ali se držala na sigurno udaljenosti. Nakon dva sata laganog spuštanja stigli smo do naših auta, te se taman presvukli dok su prve krupne kapi kiše bubnjale po limu. Ali nije nas briga, za nas je ova priča zasad gotova. Ostaju fotografije i uspomene, te želja da se opet vratimo ovdje!