SKITNJE PO BJELOLASICI

SKITNJE PO BJELOLASICI

Sa svojih 1534 m Bjelolasica je najviša planina u lancu Velika Kapele. Smještena u fantastičnom ambijentu neposredno uz Bijele i Samarske stijene, već je desetljećima omiljena destinacija planinara i ljubitelja prirode. Njen vrh Kula spada među najljepše vidikovce u goranskom kraju, a s njega vidite i Begovo Razdolje, najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj! Priuštite si skitnju kružnim stazama Bjelolasice, jer njene šume i grebeni darivat će vas osebujnim doživljajem!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

Bjelolasici u pohode

Početak jeseni obilježio je Bjelolasicu prvim snijegom, a njene šume počele su postupno gubiti zelene tonove i poprimati jesensko šarenilo. Svojom ljepotom privlačna je u svako godišnje doba, nekako nas je uspješno namamila bez velikog nagovaranja. Bilo je suđeno da tog vikenda budemo tamo, a po starom dobrom običaju, nije teško rano ustati kada te čeka dobar izlet! Nakon silaska s autoceste uslijedila je panoramska vožnja po goranskim lokalnim cestama koje su nas dovele do idiličnog Mrkoplja u kojem se sunce potuklo maglom, tjerajući njene bijele pramenove u ništavilo kako bismo uživali u nebeskom plavetnilu.

I bi tako, a mi smo se osjećali kao na otoku, gledajući magleno more u nizinama. A koliko je to planina oko nas? Neke smo pohodili, neke nismo i stavljamo ih u planove za „jednog lijepog vikenda“, kako to obično biva. Možda će to biti idući vikend, možda tek za nekoliko godina, ali gojzerice lutalice na našim nogama uvijek traže nova uzbuđenja. Ponekad bismo zastali fotografirati panoramu, pa bi nam u kadar uletjele i radoznale srne koje su pasle rosnu zelenu travu.

Iz Begovog Razdolja do Bjelolasice

Begovo Razdolje nalazi se na 1078 m nadmorske visine i najviše je naseljeno mjesto u Hrvatskoj. Iako je zapravo uglavnom napušteno, još uvijek ovdje obitavaju ljudi koji su se sljubili sa samoćom planine. Tužno je vidjeti prazne kuće, te već godinama zatvoreni hotel, planinarski dom, kafić… Nemamo gdje popiti kavu, ali može se i bez kave ako je dovoljno smijeha koji će nas razbuditi i ugrijati nam srca u prohladnom goranskom jutru. Parkirali smo pred crkvicom, a zatim krenuli na našu duhovnu obnovu – planinarsku šetnju prema najvišem vrhu Gorskog kotara preko Žute poljane. Okupana suncem, ogromna livada dočekala nas je rosnom travom i ponekim šafranom koji se zabunio i pomislio da je proljeće već tu. Izblijedjela markacija vodi nas u šumu, a sunce bezuspješno dopire do naših glava.

Tiha je šuma i gleda nas kao da zna kamo idemo, a možda i ne zna, niti je se tiče. Sunce nas pokušava ugrijati probijajući zrakama krošnje, a možda i ne, niti ga se tiče što zebemo. Ptica iznad nas kao da nam pokazuje put, a možda nas niti ne primjećuje. Osjećamo se sami, sakriveni od cijelog svijeta. Pa tko bi nas sada pronašao ovdje? To smo mi, odbačeni, mi koji pripadamo planini koja će nas prihvatiti, bez obzira na to kakvi smo. Ne smeta nas hladnoća jer imamo rukavice i fliseve, kape, puno humora i ponešto kolača. Naše noge gaze makadamsku cestu, blatnjave šumske vlake i planinske puteve koji neminovno vode uzbrdo. Dakle, ako je naš cilj gore, dobro idemo! Eto nas na Vrbovskoj poljani, mjestu gdje nalazimo nekoliko parkiranih automobila. Do vrha, kaže putokaz, ima pola sata. Ma lako je tako! Staza kao da se naljutila na nas i postala je sve strmija i strmija, a blatnjavo tlo bilo je prava provokacija našim gojzericama. No, mi obožavamo izazove, a naša želja da stignemo do vrha veća je i od same planine. Doskora izlazimo iz šumarka na prekrasni greben…

Ljepoto, Bjelolasica ti je ime!

Izlazimo na livadu obilježenu putokazom – najprije ćemo lijevo na vrh, a zatim desno u nove pobjede i avanture u silaznoj putanji. Prekrasan je dan! Magla još sakriva vrh Kleka, ali mnogi goranski ljepotani vide se kao na dlanu! Bijele stijene, Višnjevica, Čelimbaša… A ti, ljepoto, je li ti Bjelolasica ime? Kakav divan greben! Iako su njene padine strme i planina je visoka, greben je blag i svojim izgledom pruža pravi gušt hodaču koji ovdje hodočasti.

Sam vrh nosi ime Kula i obilježen je betonskim stupićem, a tu je i žig. Pa hajdmo se zabavljati – vadimo knjižice naših obilaznica jer Bjelolasica je sastavni dio mnogih planinarskih transverzala: Hrvatska planinarska obilaznica, Ravnogorski planinarski put, Kapelski planinarski put, Goranski, Najviši vrhovi županija, Bijeli divovi Balkana… Vjetar nas hladi do kostiju dok uživamo u panorami i u dolini gledamo Begovo Razdolje odakle smo krenuli. Sunce je dabome otopilo snijeg koji je planinu jučer obojio u bijelo, ali još ga je ostalo sasvim dovoljno za zimske radosti. Bacili smo jedni na druge poneku grudu, a naši su se medvjedići latili izrade prvog snjegovića ove sezone. Dovde se još može doći iz pravca Begovog razdolja preko planinarske kuće Janjčarice, iz smjera Samarskih stijena, te iz nekadašnjeg olimpijskog centra Bjelolasica koji je prije desetak godina izgorio (Vrelo).

Kućica iz bajke

Nakon dvadesetak minuta hoda po lijepom grebenu stižemo do planinarskog skloništa Jakob Mihelčić na 1460 metara visine. Ovo zdanje su zajednički gradili članovi planinarskih društava koji održavaju Kapelski planinarski put: INA Bjelolasica, Vihor i Kapela iz Zagreba. Zanimljivog oblika, izgrađeno da izdrži velike količine snijega, ovo sklonište na raspolaganju je planinarima potpuno besplatno. Jedini je uvjet da iza sebe ostavite sve čisto i uredno kako ste i našli, pokupite smeće (i tuđe), te donesete iz šume drvo koje ste potrošili za ogrijev prilikom boravka. U skloništu može spavati 15-ak ljudi, a ime je dobilo po lugaru koji je u 19. stoljeću planinarima otkrio prolazni put kroz kompleks Bijelih stijena. Upisali smo se u knjigu i odmorili, nekako sanjarski gledajući Velebit u daljini, te sjetno svijesni da se naš izlet bliži kraju. A što će nama planinarima kuća, kada je planina puna ovakvih objekata koji nam stoje na raspolaganju? Dok se neki hvale da imaju jednu vikendicu, mi planinari imamo ih stotine -svakog vikenda biramo u kojoj ćemo spavati. Nisu baš naše, ali definitivno su dom. Spavanje u skloništu je doživljaj, ali i dodatno zbližava planinare koji dijele hranu za istim stolom, te stisnuti poput sardina spavaju na tvrdim ležajevima bez madraca. Navikli smo, sastavni je to dio romantike.

Preko Janjčarice do Matić poljane i Begovog Razdolja

Naša staza spušta nas djelomice istom trasom kojom smo se penjali do Vrbovske poljane, a markacija nas upućuje dolje prema planinarskoj kući Janjčarica. Ovaj objekt vječito je zatvoren i unazad tri godine više puta devastiran, tako da pomalo jezivo izgledaju prozori zakucani daskama i metalnim limenim pločama. Odmorili smo se pod nadstrešnicom, još malo i spustit ćemo se na makadamsku cestu koja nas vodi na Matišć poljanu. Hodajući šumom uživamo u tišini – ovo je carstvo medvjeda i vuka, risa, divljih svinja i ostalih zvijeri koje nas sumnjičavo promatraju sa sigurne udaljenosti. Ne zaboravimo, ovdje samo samo gosti u prolazu! Nakon pomalo zamornog hodanja po monotonoj visoravni stižemo do kamenih stećaka, spomenika smrznutim partizanima na Matić poljani. U tišini livade, okruženi visokom travom, 26 kamenih stećaka autora arhitekta Zdenka Sile simbolizira muku 26 ljudi koji su na stravičan način umrli u mećavi ljute goranske zime. Mjesto koje odiše strahopoštovanjem obilježeno je i spomenikom, te je kontrolna točka Goranskog planinarskog puta. Do Begovog Razdolja nema mnogo, još nešto više od pola sata po ravnoj makadamskoj cesti. Kišica je prestala i obasjava nas kasnopopodnevno sunce, dajući šarolikim krošnjama jedan zlatni ton zbog kojeg se brda oko nas kočopere kao mlade djevojke na korzu u novim haljinama. „Gledajte nas!“ kao da kažu, a mi smo zastali, gledali i zadivljeno fotografirali. Zavodljive su boje jeseni, a ono pravo tek će doći za dva tjedna.

Naposljetku, iako bi željeli da izletu nikada ne dođe kraj, posebno je slatko skinuti gojzerice sa umornih nogu, navući čiste čarape, te uživati u čaju dok raspredamo o najzanimljivijim detaljima današnje avanture i radimo barem stotinu planova za idućih mjesec dana. Mogli bi ovo mogli bi ono, ali za početak bi se mogli odmoriti i odguliti još jedan radni tjedan, punih baterija i planinski zrakom ojačanih živaca. Hvala Bjelolasice, hvala što postojiš!