VELEBITSKIM PASTIRSKIM TRAGOVIMA

VELEBITSKIM PASTIRSKIM TRAGOVIMA

Malo planinara zna da staze kojima kroče Velebitom nisu nastale izvorno kao planinarske: utabali su ih i izgradili pastiri kako bi što lakše povezali velebitske zaselke i plodne dolce, a na proljeće se blago gonilo iz priobalnih mjesta gore u planinu, gdje se u stanovima ostajalo sve do početka jeseni i prvih pahulja snijega. Pastira i stoke odavno nema, ali staze vrve planinarima željnima avanture – kvalitetan planinarski izlet uvijek je prožet dobrom pričom, pa preporučamo podgorske staze srednjeg Velebita!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 1 m

Lice ka u Cesarice

Cesarica je malo mjesto koje se nalazi uz more na Jadranskoj magistrali, a blagdan Velike Gospe mještani su obilježili svečanom jutarnjom misom kadli je pred crkvicu banulo troje planinara. Bili smo to mi, veseli trojac željan avantura i istraživanja Velebita. Uistinu, malo je jedan život za Velebit, a naša je težnja otkriti im više i zato smo ovog puta odabrali neke već posjećene vrhove s ponešto drugačijim pristupom. Krenut ćemo od mora starim pastirskim stazama kojima su nekada davno „podgorci“ gonili stoku na velebitske pašnjake. Naša ruta počinje od same crkvice koja je prva kontrolna točka, a zatim stazica napušta mjesto i odlazi u surov kamenjar u pravcu 45 minuta udaljene uvale Badnjina.

Nakon uspona slijedi silazak i to pravo avanturistički, kroz ludi krati kanjon kojeg su tokom tisućljeća izdubile bujične vode s planine. Treba se pomučiti da siđete na plažu u Badnjini, ali taj trud se itekako isplati jer ovo rajsko mjesto okrijepit će vam dušu! Ako je teško sići na plažu, još je napornije popeti se nazad, te nastaviti strmom stazicom kroz oštro kamenje do seoca Trolokve koje je dobilo ime, ma zamislite samo, po tri lokve u kojima su se nekada napajale kravice, volovi i ovčice.

Danas je ovdje tek jedan simpatični dječačić s kuštravim psom, te rijetki vikendaši koji su nam dali vode i poželjeli sretan put. Sreća nam je trebala jer uspon nije bezazlen: po otvorenom terenu tuklo nas je sunce, a noge su pažljivo gazile kamenitu stazu koja se blago uspinje prema Radlovcu. Trebalo nam je malo više od predviđenih dva i pol sata, a usput smo posjetili i Stipčev vrh koji je divan vidikovac! Priznajemo, bilo nam je teško, ali uopće zamisliti da su nekada ljudi u lošim cipelama i opancima ovdje svakodnevno prolazili izaziva poštovanje, pa i neugodni sram jer mislimo da je nama teško, u modernoj planinarskoj opremi.

Od Radlovca do Ograđenice

Napokon smo stigli na zaravan okružen blagim padinama – Radlovac, napušteno planinsko seoce sa starim kamenim kućicama propalih krovova i urušenih zidova. Vidi se da je ovdje nekada boravilo mnogo ljudi, a suhozidi i pojila podsjećaju da je tu bilo mnogo stoke. Vide se i vrtovi na „razvali“, omeđeni suhozidima, bavili su se ovdje ljudi i poljoprivredom. U tišini planine nijemo promatramo taj prizor, te se osjećamo kao nepozvani likovi u priči koja je odavno završila. Velebit nam pokazuje nezamislive detalje koji dočaravaju težak život za kojeg možda pogrešno mislimo da je bio vrlo romantičan.

Tadašnji ljudi za bolje nisu znali. Sunce zalazi, a mi se penjemo na prekrasan vrh slikovitog naziva Kurozeb. U i ovom vrelom danu ovdje puše vjetrić, pa si možete i zamisliti kako bura dere zimi – naravno, i zašto je vrh dobio baš takvo ime, koje mu je očito nadjenuo neki radoznali muškarac koji se gore u nezgodno vrijeme popeo kako bi doznao što se sve vidi s vrha. Panorama izaziva usklik jer osim masiva Velebita iznad nas vidi se kao na dlanu Pag, plavetnilo mora, šuma na rubnim dijelovima Radlovca, te simpatični par konja koji čuva dražesno ždrijebe. Ovdje je još uvijek ponešto stoke, čisto da se vizualno dočara kako je to izgledalo nekada. Duša Radlovca možda je najviše očuvana u uređenoj kapelici  Sv. Roka na 980 m, a ako vas je volja možete pozvoniti i osluškivati cilik zvona koje ispunjava tišinu ovog amfiteatra.

U teškim životnim uvjetima i nedaćama, sveci i Bog bili su jedini od kojih su ljudi mogli očekivati neku pomoć i utjehu. Već je pao mrak kada smo počeli hodati poznatom Premužićevom stazom u pravcu skloništa Ograđenica na kojem ćemo noćiti. Kako je lijepo hodati Velebitom noću kada znaš kamo ideš, a svježina večeri i pojava mjeseca koji je zamijenio sunce ispunila nas je novom energijom. Škripa vrata metalnog skloništa poželjela su nam dobrodošlicu, kao i planinari koji su se već unutra smjestili. Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna!

Šatorina, Matijevića brijeg, Laktin vrh…

Lijepo se buditi u velebitskim jutrima s nepoznatim ljudima u skloništu, ali „tvoji su„ jer dijelite istu strast. Odijevanje, umivanje s dva prsta jer „voda se štedi za piće“ i žvakanje čokoladice koja će dati početnu energiju makar za prvi uspon. A naša prva destinacija je vrh Matijevića brijeg (1611 m) koji nam je pružio prekrasan pogled na sve znamenite vrhove srednjeg Velebita oko nas. Panorama protkana plavetnilom mora i neba, zelenilom i bijelim kamenom – neprocjenjiva ljepota dinarida zbog koje se isplati svaka kap znoja i svaki korak na ovim planinama. Poput velikog razapetog šatora iščekuje nas Šatorina, sa svojih 1624 m najviši vrh srednjeg Velebita. Stazica vrluda gore i dolje, dolcima, šumarcima, livadama. Na kraju nas čeka otvoren teren i sunce nas uzima u svoj zagrljaj, na sveopću radost što ćemo uhvatiti još malo „boje“.

Vrh visok 1623 m je obilježen betonskim stupićem koji nas je strpljivo čekao – od nas troje, svi smo danas ovdje četvrti put! Slučajnost ili prst sudbine? Svejedno, i nama i vrhu! Pogledi na sve strane, na Dabarske kukove, Ograđenik, Matijeva brijeg, Laktin vrh, na masiv južnog Velebita s najvišim vrhovima… Koliko ljepote, koliko doživljaja! Najljepše na svijetu je biti planinar! Čak i tada, kada si umoran i žedan, pa sretneš planinara iz Lovrana koji se prati dio puta i kod svoga auta izvadi iz frižidera hladno pivo, pa ti ga nasmiješeno ponudi. Oh, radosti! Prošetali smo do planinarskog doma Kugina kuća i ostavili teške ruksake, a zatim s najnužnijim stvarima krenuli na sat i pol udaljeni Laktin vrh. Makar volimo prirodu i brda, ponekad moramo reći za neku stazu da je malko dosadna – ali vrh!!! On te čeka u svoj svojoj ljepoti i nudi ti svoju ruku, zagrljaj, prijateljstvo. Nudi ti panoramu, doživljaj, osjećaj ispunjenosti zbog postignutog cilja kada shvaćaš izreku „Reći dosta samo na vrhuncu!“. Shvatiš da nije važno koliko je vrh visok, već je važan doživljaj i duhovno sjedinjenje s istim.

S nebesa nazad na more!

Bili smo na prekrasnim vrhovima, visoko podigli ruke i uz klicanje i radost dotakli nebo! Sada je dosta, kazaljke na satu upozoravaju da moramo sići s planine i pred nama je dug put. Spustili smo se do Kugine kuće, te novo probijenom cestom koja je zamijenila planinarski put krenuli u pravcu zaseoka Skorpovac na kojem se danas nalaze srušene kamene kućice i jedno lijepo planinarsko sklonište. Sa Skorpovca markirana staza vodi uzbrdo na prijevoj, podsjećajući nas da se  planini prvo treba popeti da bi se počeli spuštati, ili obratno.

Staza nije nalik onoj po kojoj smo se penjali na Radlovac: uža je, zapuštenija, često stajemo i tražimo planinarske oznake, tapkajući nogama po krševitom terenu. Prošli smo ruševine zaselka Pejakuša koje nam također kazuju priču o spartanskom životu na Velebitu nekada, a zatim smo se spustili na ostatke građenog Starog puta koji ipak nije naša trasa. Pao je mrak, a svjetlost naših čeonih lampi probija tamu. Svaki korak je mučenje, bole nas noge, svaki kamen na kojeg stajemo se miče, a zločesto grmlje nam svojim trnjem dere odjeću i kožu. U dubini vidimo svjetla Cesarice, siluetu Paga i farove automobila koji krstare magistralom, no nikako da stignemo. Kada smo napokon došli do auta, skinuli cipele i sa sebe zbacili teške ruksake, našem olakšanju nije bilo kraja. Umočili smo bolne noge u hladno more, pored one iste crkvice u Cesarici odakle smo krenuli. Umorni smo, izgrebani,  osjećamo se prebijeno, ali već sutra će se primiriti dojmovi i ostat će divne uspomene. Hvala ti Velebite, što si nam pružio lijepu avanturu i dočarao makar djelomice kako je nekada ljudima ovdje bilo!