Barkley maraton – ultimativni trkački izazov ili suluda avantura?

Barkley maraton – ultimativni trkački izazov ili suluda avantura?

Vladimir Šimović
Vladimir Šimović
3 min
prije 2 t

And they're off!

Sjećate li se svojih trkačkih početaka? Onih dana kada je svaka duža utrka i svaki dodatni kilometar (koja god ona bila u tom trenutku) za vas predstavljala novi izazov i potencijalno preveliku prepreku taj dan? Kada ste se nadobudno znali prijaviti za utrku za koju niste sigurni hoćete li je uspjeti završiti na nogama? Ili kad ste u svoju prvu utrku na 5 km, poneseni ludilom na startu, krenuli u maniri Stevea Prefontainea, samoubilačkim tempom, i nakon 2 kilometra shvatili da je vrag odnio šalu? To su bila jednostavnija vremena. Vremena kad je sve predstavljalo novi izazov, novu avanturu.

Objavljuje The Barkley MarathonsČetvrtak, 26. srpnja 2012.

Ekstravagantna utrka

Ako već neko vrijeme trčite, postajete brži i izdržljiviji, i polako se smanjuje vjerojatnost da neku utrku koju prijavite i ne završite, osim ako se niste prijavili za neki maraton ili ultru bez priprema. Možda ciljano vrijeme neće biti ostvareno, ali cilj ćete svakako ugledati. U potrazi za avanturom neki pak skrenu s ceste na prašnjavi put trail trčanja, koje nudi krivudave staze i uzbuđenja nadmorske visine. Drugi pak odluče da ni ne vole označene staze, pa se tu i tamo i izgube na nekoj od raznih orijentacijskih utrka, kojih je također sve više i više. Ali kada  postanete izvrstan trkač, jedini izazov postaju drugi natjecatelji, štoperica ili ekstremni izazovi u obliku ekstravagantnih utrka. I tu nastupa Barkley maraton.

Objavljuje The Barkley MarathonsSubota, 24. kolovoza 2013.

Svaki krug, drugi startni broj

Sve oko ove utrke je apsolutno suludo. Za početak, to nije maraton. Radi se o orijentacijskoj trail utrci ultramaratonske distance koja je duga oko 160 kilometara. Trči se pet istovjetnih krugova od oko 32 kilometara, s tim da se put kruga mijenja iz godine u godinu, a smjer se mijenja iz kruga u krug. Sama staza naravno nije označena, već svi sudionici dobivaju zemljopisne karte dok su bilo kakvi pametni satovi, mobiteli i slični GPS uređaji zabranjeni. Pored toga, na utrci nema okrijepa, već se na dvije lokacije na ruti nalazi samo voda. Najzanimljiviji detalj, ako se takav uopće može izdvojiti pored svih ostalih specifičnosti utrke, je jedinstven sustav kontrole prolaza staze. Naime, osebujan organizator duž kruga postavlja 14 knjiga, a svaki trkač mora donijeti iz svake od tih knjiga stranicu koja odgovara njegovom startnom broju. Naravno, svaki krug dobiju drugi startni broj. Genijalno!

Motivacijsko pismo kao ulaznica za utrku

Prijava je također priča za sebe. Naime, ona uključuje pisanje svojevrsnog motivacijskog pisma kojim je potrebno uvjeriti organizatora da ste baš vi prava osoba za tu utrku i platiti 1,60 USD naknadu za prijavu. Ako ste uvjerljivi i to uspijete, trebate osigurati kotizaciju, a to je registracijska tablica države iz koje dolazite, a za povratnike na utrku koji je nisu finishirali kotizacija su bijele čarape ili bijela majica, dok je za povratnike finishere kotizacija kutija Camel cigareta.

Start označuje paljenje cigarete

Sama utrka starta između ponoći i podneva na dan utrke, a točan start ovisi o hiru organizatora koji ga sat vremena unaprijed najavljuje puhanjem u školjku (bez brige, i truba se koristi, ali za nešto drugo). Nakon tih sat vremena, organizator zapali cigaretu, što je znak da je utrka počela. Od tog trenutka, trkači imaju 60 sati da završe svih 5 krugova (prosječno 12 sati po krugu), ili 40 sati za varijantu od 100 kilometara, koja se podrugljivo naziva „fun run“.

Svake druge godine pobijedi utrka

Kome sve padnu na pamet ovakve sulude ideje i kako? Idejni začetnik utrke i glavni organizator je osebujni Gary „Lazarus Lake“ Cantrell. Ideju za utrku je dobio 1977. godine, kada je James Earl Ray, ubojica Martina Luthera Kinga Jr. pobjegao iz obližnjeg zatvora te je prošao samo 13 kilometara u 55 sati bijega kroz šumu, brda i raslinje parka prirode Frozen Head. Cantrell je tada posprdno komentirao da bi on po tom terenu uspio odraditi 100 milja i tako se rodila ideja o utrci. Sama ideja utrke je bila stvoriti ultimativni izazov izdržljivosti, kako fizički, tako i mentalni. Prva utrka se održala 1986. godine, a do danas (2019.) ju je završilo samo 15 trkača, od kojih su samo dvojica završili utrku više puta (Jared Campbell tri puta, a Brett Maune dva puta). Do sada se samo četiri puta dogodilo da je utrku završilo više ljudi iste godine (2001., 2004., 2012. i 2013.). Otprilike svake druge godine nitko ne završi utrku i tad se kaže da je „utrka pobijedila“.

Tamo gdje snovi odlaze umrijeti

Zašto je ova utrka zanimljiva velikom broju trkača, iako je nemaju nikakve šanse završiti? Za duži odgovor, pogledajte dokumentarac na poveznici „WHERE DREAMS GO TO DIE – Gary Robbins and The Barkley Marathons“ koji prati priču Garya Robbinsa, kanadskog trkača i njegove borbe s Barkleyem. Možda 75 minuta dokumentarca o trčanju zvuči kao kazna, ali ono što ćete imati priliku vidjeti jest istinita priča o jednoj pravoj sportskoj avanturi i borbi koja će vas nadahnuti za vlastite izazove, koliko god zahtjevni bili. A kratki odgovor zašto je zanimljiva? Zato što je izazovno, podražavajuće i motivirajuće ispočetka osjetiti strah od takve vrste podbačaja. Vraća na početke. I za kraj citat organizatora utrke: „Pravi uspjeh nije izostanak neuspjeha već odbijanje predaje“.