Izvještaj: DALMACIJA ULTRA TRAIL

Izvještaj: DALMACIJA ULTRA TRAIL

Ova jesen donijela nam je i četvrto izdanje atraktivne utrke „Dalmacija ultra trail“ koja je trkačima nudila čak tri trase, a najteža je startala u Solinu i završila u Omišu, gdje Cetina i Poljička planina ljube more. Naš sugovornik, 37-godišnji Varaždinac Marko Dugandžić podijelio je s nama dojmove s ove adrenalinske trke!
Matej Perkov
Matej Perkov
5 min
prije 2 m

Na koliko si trka do sada sudjelovao i može li se reći da je „Dalmacija ultra trail“ kruna tvoje karijere?

Ova utrka je četrnaesta na kojoj sam sudjelovao, ali mogu slobodno reći i najteža do sada!

Koliko dugo se baviš trčanjem, i što ti se u tom rekreacijskom sportu najviše sviđa?

Brdskim trčanjem se bavim 4 godine i član sam SRD „315 Sjeverozapad“ iz Varaždina. Volim jako trčati sam, volim mir i tišinu koju možeš naći jedino u šumi. Svakodnevno sam na Ivanščici ili na Čevu sa svojim psom, švicarskom ovčarkom Albom i za razliku od trčanja po cesti ili stazi, šumske staze možeš proći sto puta i uvijek su drugačije. Ne vjerujem da te bilo koja cesta može opustiti više od šume!

Koliko je zahtjevan tvoj hobi, da li je sport način tvog života i koliko ti je važna podrška obitelji i prijatelja?

Kao i svaki sport, brdsko trčanje zahtjeva dobru kondiciju i izdržljivost, tako da za vrijeme kada se pripremam za neku od dužih utrka, svaki trening  traje od 3-4 sata, a ponekad i do 7-8 sati, ovisno koju si rutu zadam. Naravno, bez podrške moje predivne supruge ne bi bilo moguće sve to ostvariti. A roditelji ko roditelji, uvijek podrška, ali misle da nije pametno to čime se bavim. Ja sam cijeli život u sportu, od 5. godine treniram tenis, a u zadnjih 17 godina radim u teniskom klubu Varteks, tako da sam aktivan „od jutra do sutra“.

Da li smo prerasli kulturni nivo kada su se ovakve stvari smatrale „hobijem za bedake koji nemaju posla“ ili se u maloj sredini još može tako nešto čuti?

Naravno da nismo. Svakodnevno me pitaju „Pa kaj ti delaš? „ ili „Blago tebi, kak je tebi lepo kaj ništa ne radiš“. U našoj županiji je jednosmjenska nastava i djeca su u školi samo ujutro, tako da moje radno vrijeme počinje svaki dan od 13-20 sati, a jutra su rezervirana za planine.

Kakva je trkačka scena u Varaždinu, koliko često ste na Ivančici?

Pa nas u klubu za sad ima oko 50, ali svako malo dođe neki novi zaljubljenik. To je jednostavno tako, tko jednom otrči stazu od Čeva do Puste Bele taj se odmah zaljubi u taj sport. Naš klub je organizira tri odlične trk kod nas, „24 sata Ivančice“, “Ravna Gora trail“ i najdraža „Transverzala Ivanščice“ koje počinje 2.11. Za vrijeme priprema na Ivančici sam barem tri puta tjedno i to se ide dva do tri puta gore – dolje, mada sam ludo zaljubljen u Čevo i tamo znam biti svako jutro.

Kako to da si se odlučio na Dalmacija ultra trail i koliko dugo su trajale pripreme, gdje si se i kako pripremao?

Na toj trci sam bio prije tri godine, ali na 60 km, a ove sam se godine odlučio za 118 km iz razloga jer mi je još ta trka trebala da skupim bodove za UTMB. Iskreno cijelu godinu sam u nekim pripremama, pošto sam prošle godine dosta dugo pauzirao zbog povrede koljena. Prvo sam u ožujku krenuo s pripremama za „Hahlić trail“ od 30 km, samo da vidim bude li koljeno izdržalo. Nakon tog odmah sam prijavio „K24 Ultra trail“ od 100 km u Sloveniji i završio, a na kraju i taj „predivan“ DUT. Pripreme su uglavnom prolazile kroz Ivančicu, Čevo, Ravnu Goru, Kalnik, Pohorje gdje se trenirala uzbrdica  i naravno ravnice po Dravi.

Trčiš li svaki dan, voliš li više cestovno trčanje, planinsko trčanje u prirodi, ili podjednako? 

Imam neki svoj plan i program treninga, koji dan je veća, a koji kraća dužina, s više ili manje uspona, ali najviše „ slušam“ tijelo, a to znači da kad se ne osjećam najbolje, onda ne forsiram. Ponekad je pauza korisnija od treninga. Cesta je meni kazna i sve me boli poslije par kilometara otrčanih na njoj, tako da preferiram planinsko trčanje.

Koliko je teška bila utrka Dalmacija ultra trail i da li si zadovoljan organizacijom? Kakva je bila atmosfera, je li bilo ljudi iz inozemstva?

Meni je utrka bila strašno teška jer sam na krenuo s laganom povredom koja se na Mosoru samo pogoršala tako da sam od 30 km bio prisiljen do kraja hodati. U glavi mi je najviše bilo obećanje mojoj petogodišnjoj kćerki da ću joj donijeti medalju, a i bodovi su u igri za UTMB tako da nije ni bilo pomisli o odustajanju. Organizacija je svarno super i za svaku pohvalu, to je dokaz i sam broj od preko 700 natjecatelja iz 30 zemalja na tri različite dužine utrka.

Koliko je važna oprema za utrku po ovako zahtjevnom terenu, nosiš li mali ruksak i što sve imaš u njemu?

Oprema je svakako važna, najviše tenisice jer na ovom terenu loš odabir obuće uzrok je žuljeva, a kasnije povreda i eventualnog odustajanja. Sigurno je lakše ako imaš manji i praktičniji ruksak od običnog planinarskog. Ja imam mali ruksak od 10 litara, a sa mnom uvijek ide astro folija, prva pomoć, lampa i to je pod obaveznom opremom na utrkama. Uz to je uvijek voda, čokoladice, tableta protiv bolova i rehidromiks, ako zatreba.

Da li je bilo tijekom trke nekih osobnih kriza, kako si se nosio s time?

Na takvim trkama se uvijek javi jedna do dvije krize kad misliš da više ne možeš i „Kaj je meni ovo trebalo?“, ali znam će doći do toga pa se pokušam smiriti. Usporim, pjevam i odmah lakše to pregrmim!

Kakva ti je prehrana u životu općenito, da li se mijenja prije trke i što jedeš i piješ na samoj trci?

Mogu reći da se hranim zdravo, osim što sam teški ovisnik o čokoladi. Prije utrke su uglavnom ugljikohidrati na jelovniku, a za vrijeme trke kako – kad. Do DUT-a sam uvijek na okrepama jeo samo slatko jer mi drugo nije pasalo, a popio bih čašu Cole. Inače tijekom trčanja samo vodu i izotonično piće, a na DUT-u samo špek i sir. Jedeš ono što ti nakon napora organizam traži.

Koja ti je dionica trke bila najdraža i zašto, koja je bila najnapornija i zašto?

Hahahaha, pa Lokva Rogoznica – Omiš jer je bila zadnja! Zbog povrede je sve bilo teško, ali mogu izdvojiti dionicu prema Brelima, užasan spust. Mogu reći da mi se prije tri godine dopala dionica Brela – Pisak jer su predivni pogledi na more i Biokovo.

Jesi li osjetio na utrci da to nije samo utrka kroz teren, već i da je utrka kroz povijest, možda i kulturu koja obilježava teritorij kojim si prolazio?

Naravno, sam start trke je bio iz koloseuma u Solinu, zatim je vodio do tvrđave Klis, preko planina Mosora, Kozjaka, Biokova i Omiške Dinare do starog gusarskog grada Omiša na ušću rijeke Cetine.

Smatraš li da je ovakva utrka dobar turistički proizvod i zašto?

Da, Hrvatska je predivna zemlja, s predivnim planinama i morem, a na toj utrci dobiješ sve! Od Mosora, Biokova, kanjona Cetine, Omiške Dinare i siguran sam da svatko tko to vidi na promo videu želi vidjeti i uživo, a onaj koji je to prošao se ponovno vraća. Dokaz je svake godine sve veći broj trkača iz sve daljih zemalja kao što su ove godine bili iz SAD-a, Meksika i Brazila.

Foto: osobni almum i Dalmacija Ultra Trail