Izvještaj: Neponovljivo iskustvo u Alpama – Hochkönigman festival

Izvještaj: Neponovljivo iskustvo u Alpama – Hochkönigman festival

Vladimir Šimović
Vladimir Šimović
4 min
prije 1 t

Ima nešto magično u tim Alpama. Nekakav teško objašnjiv efekt. Dok sjedim u uredu i čeznutljivo razmišljam o patnji koju sam proživio, i poput zaluđene budale koja se prisjeća bivše veze, ignorirajući fizičku i mentalnu bol prouzrokovanu tim iskustvom, imam veliku potrebu za reprizom! A kakvo li je samo to iskustvo bilo?!?! Ma neponovljivo!

Ambicioznih 46,94 kilometara

Općenito, moje poznavanje Alpa je u najbolju ruku površno i minimalno, ali sam se eto, u taj planinski sustav zaljubio prije dvije godine na trail utrci koja se održavala u Austriji. Osim što ljepotom oduzimaju dah, u toplijim mjesecima kalendarske godine nude neusporedivo svježiju alternativu žegi Lijepe Naše, a ja beskrajno mrzim trčati po vrućini. Tako da počevši od lipnja, obično tražim utrke koje se nalaze stotinama kilometara sjevernije od dragog mi Zagreba.

Ove godine, jedna od njih je Hochkönigman, tj. Hochkönigman festival, tijekom kojeg se održava više utrka različitih dužina i karaktera. Ime festivala je referenca na najviši vrh tog dijela Alpa, tzv. Hochkönig, koji se nalazi na visini od 2941 metara. Od šest različitih dužina u ponudi, izbor je pao na za mene vrlo ambicioznu utrku od, 46,94 kilometara.

Ne toliko ambiciozna zbog dužine, jer trčao sam i po 20 kilometara duže utrke, već zbog činjenice da ima 2751 metara nadmorske visine uspona, što mojim čačkalicama, kako od milja nazivam svoje noge, predstavlja pošten izazov.

Više utrke za iste novce

Da priča bude još veselija, okolnosti poput posla, osobne lijenosti, a i zasićenja su se pobrinule da od utrke 100 milja Istre prosječno trčim jednom tjedno te da ne odradim niti jedan vertikalni metar trčanja.

Hochkönigmana sam si u glavi otpisao kao ozbiljnu utrku te ga prekrstio u pošten trening ispunjen fotografiranjem, uživanjem u predivnoj prirodi i udisanjem čistog zraka. Dva tjedna prije utrke dobili smo mail organizatora kojim nas obavještava da, iako je Arya Stark prije mjesec dana ubila Noćnog Kralja te se zima povukla iz Sedam Kraljevstva Westerosa, Alpe još uvijek nisu dobile obavijest o tome te se zbog ogromne količine snijega, koji nikako da prestane padati, mijenja trasa utrke.

Članovi naše male hrvatske ekspedicije u austrijske Alpe bili su frapirani činjenicom da je utrka dobila dodatnih četiri kilometra trčanja, ali i nezanemarivih 500 metara visinske za savladati. Po brzom postupku se samoinicijativno upoznajem s autogenim treningom kojim uvjeravam samog sebe da je to samo prilika za još bolji trening, a i s drugima dijelim svoju optimizmom obojanu spoznaju da zapravo dobijemo više utrke za iste novce. Sreći nema kraja (a ni uzbrdici od 1000 metara na visinskom profilu utrke).

Magla gušća od juhe od gljiva

Prilikom dolaska u smještaj, nedaleko od starta i finiša utrke, pogled oko nas u istom trenu ispunjava srećom i jezom. Okružuje nas prekrasna zelena priroda te vrhovi planina u potpunosti prekriveni snijegom i oblacima (maglom). Nisam očekivao da ću u lipnju razmišljati o broju slojeva koje ću nositi na utrci.

Lažni optimizam i humor preuzimaju ulogu motivatora te uz pošalice „pa naravno da ću nositi kratke rukave i kratke hlače“ odlazimo na spavanje. Jutro donosi još jedan test optimizma jer je vani magla gušća od juhe od gljiva čemu se svi smijemo iako bi radije plakali od muke, ali se na našu veliku sreću s protekom vremena i približavanjem trenutka starta situacija razbistrava. Mojoj sreći nema kraja kada nakon 2 kilometra zagrijavanja zaključujem da je vani zapravo toplo i skidam kompresijske rukave. Vrlo brzo dolazi i sam start utrke i naša prava patnja tek počinje.

Usponi koji se nižu jedan za drugim

Ili možda ipak ne? Obuzet prekrasnom prirodom koja me okružuje, sve te uzbrdice i blato i snijeg ne predstavljaju tog dana nikakve nepremostive prepreke već uveličavaju draži utrke. Ruku na srce, nisam stiskao kao na zadnjih par utrka. Dapače, u više navrata sam, ne zamarajući se rezultatom, stao i fotografirao predivnu prirodu, i kako bi mi ovaj dan ostao urezan u sjećanju, i kako bi svoje dojmove što življe podijelio sa svojim prijateljima. Ali svejedno, nije bilo tako teško kao što sam očekivao.

Lino Ladu u obliku blata i snijega sam uspješno savladao. Što se moglo, preskočilo se. Ako nije, odradilo se ili na dupetu ili na tenisicama broja 47 koje su u nekoliko navrata glumile skije. Sama staza, ako zanemarimo snijeg i blato nije uopće tehnički zahtjevna. Težina proizlazi iz metara uspona koji se nižu jedan za drugim. Tri uspona od 500 metara gore, nakon kojih slijede ugodni spustovi, sve do kulminacije na 35-tom kilometru utrke kada se treba popeti više od 1000 metara u sedam kilometara, do najviše točke utrke. U životu nisam teži uspon lakše odradio. Prateći vertikalno kretanje na satu, mentalno slaveći svakih 100 metara uspona, polako prestižem umornu konkurenciju i dolazim do zadnje okrijepe na najvišoj točki utrke koja se nalazi na otprilike 1900 metara nadmorske visine. Iako se uvijek neizmjerno veselim nizbrdicama, ova koja je slijedila morala je pričekati da dušu okrijepim mrzlom lubenicom koja se nudila na okrijepi.

Žudnja za još

U ovakvo dugim utrkama, općenito je dobro razmišljati o prijeđenom putu, a ne o onome što te čeka. To je mentalni trik, kojim sami sebe guramo naprijed. U tom trenutku me je od cilja dijelila jedna nizbrdica od 7 kilometara i još ‘manje’ brdašce. Postajem svjestan da je kraj blizu i na krilima te misli letim nizbrdo. Entuzijazam se razbija u susretu sa stvarnošću, kad shvatim da je to, na profilu staze, manje brdašce zapravo još četiri kilometra trčanja sa skoro 300 metara uspona.

Od svih uspona, ovaj mi je najteže mentalno i fizički pao. Ali i to se nekako odradilo i zaboravilo.  Osam sati prekrasnih uspona, silazaka s istih, pogleda na okolne vrhove planina i šuma i jezera koja ih okružuju, su na kraju prošli samo tako. Početnu nervozu je zamijenilo oduševljenje okolinom, te žudnja za još. Kad su mi oči ugledale cilj u obliku plavog balona, srce je sa zadovoljstvom i ispunjenjem odradilo zadnji kilometar spusta. A po starom običaju, dan ili dva poslije, kad su se slegli dojmovi, tijelo i glava žude za više. Ali ovaj put imaju specifične želje: Alpe!