Izvještaj: Red Bull 400 Planica

Izvještaj: Red Bull 400 Planica

Karmen Korda
Karmen Korda
4 min
prije 4 t

Još jedna, 7. po redu, Red Bull 400 utrka na Planici u Sloveniji je za nama. Za one koji ne znaju o čemu se radi, riječ je o ekstremnoj utrci na letačkoj skakaonici. Nije vam jasno kako to izgleda i zašto bi itko želio tu trčati? Nije ni meni bilo, ali ću pokušati nekako dočarati cjelokupni doživljaj.

U prekrasnom ambijentu alpske doline Planica nalazi se letačka skakaonica koja jednom godišnje dobije potpuno drugačiju ulogu i postaje okupljalište brojnih entuzijasta koji vole testirati vlastite granice. Utrka Red Bull 400 ekstremna je utrka u kojoj se natjecatelji pokušavaju što brže (a neki i uopće) uspeti po 400 metara dugoj stazi i to pod nagibom od 33°. To je samo jedna od 17 Red Bullovih utrka od 400 metara na skijaškim skakaonicama, a koje se održavaju tijekom cijele godine.

Trčati se može cijelu relaciju od 400 metara, ali i štafeta u kojoj svaki član tima mora pretrčati „samo“ 100 metara. Glagol „trčati“ možda nije najbolji odabir pri opisu ove utrke jer, s obzirom na uistinu bizaran nagib, kretnje natjecatelja su mnogo više nalik penjanju četveronoške i hodanju s usredotočenjem na hvatanje zraka i sprečavanje nesvjestice. Ipak, krenimo otpočetka.

Natjecatelji su podijeljeni u više grupa s obzirom na to da je u jednoj grupi maksimalan broj natjecatelja 70 te svaka grupa starta u određeno vrijeme, u razmaku od otprilike 15 minuta. Na startu je atmosfera uistinu posebna, a najbolje se može opisati kao mješavina uzbuđenja, straha, „nabrijanosti“, želje i osjećaja „što je meni ovo trebalo?!“.

Već sam pogled prema gore izaziva koktel emocija, a većina natjecatelja koji su tu prvi put pomisli kako je zasigurno nemoguće na tom nagibu održati ravnotežu. Ipak, na pucanj pištolja natjecatelji entuzijastično kreću u bitku sa strminom. Oni koji su se odlučili za brzi start prvih 50-ak metara još uspijevaju trčati, a onda, negdje na 60-om metru kreću prvi izazovi, što mentalni, što fizički.

Na dionici između 100 i 200 metara nagib je uistinu strašan, pogled prema gore odaje samo nepreglednu stazu koju tek treba prijeći, a izgleda kao da joj nema kraja. Svaki metar djeluje kao kilometar, a svakim korakom postaje sve teže i teže disati.

Dionica između 200 i 300 metara mnogim natjecateljima izgleda kao slamka spasa jer je strmina nešto blaža i slijedi dio koji čak djeluje „ravno“. Ipak, tijelo je u tom trenutku već toliko iscrpljeno da ta dionica na kraju nije ništa jednostavnija od ostalih.

Posljednja dionica prava je „poslastica“. Naime, teren više nije zemljani već se natjecatelji penju po betonskom dijelu skakaonice, grčevito se primajući za rubove staze. Zadnjih nekoliko metara iz perspektive natjecatelja izgleda kao smrtna presuda, ali zato su tu vjerni navijači i gledatelji koji uzvicima podrške ohrabruju sve natjecatelje.

Na cilju možete vidjeti mokre natjecatelje koji se, dolazeći do zraka, pokušavaju dovesti u stanje homeostaze i stabilizirati puls. Neki leže na podu, neki šeću, neki sjede, ali svi imaju nešto zajedničko – iscrpljen, ali ipak zadovoljstvom prožet izraz lica.

Čar utrke je što se na istom startu nalaze potpuni amateri i rekreativci čiji je cilj kako – tako doći do cilja, ali i oni koju su došli s ciljem obaranja rekorda i ulaska u finale. Nije bitno kakva je čija sportska pozadina, svi su tu došli pomaknuti svoje granice. Natjecatelji su različitih dobnih skupina, iz svih dijelova Europe i s različitim motivima, ali sve ih povezuje jedno – oni znaju kakav je osjećaj pobijediti u borbi s tako izazovnim terenom i vlastitim tijelom.

Tako je na Red Bull 400 na Planicu iz Zagreba krenula ekipa od 15 – ak mladih rekreativaca želeći testirati vlastite mogućnosti. Neki su išli već treću godinu za redom, a nekima je bio prvi put. Muški dio ekipe otrčao je trku od 400 metara dok su se cure za prvi put odlučile za štafetu. Iskustva su različita, neki su rekli da se nikada više neće prijaviti, drugi su to isto rekli, ali se nakon sat vremena predomislili i već krenuli razrađivati plan za dogodine. Kako im je bilo najbolje nam mogu reći oni sami pa smo ih zamolili da u jednoj ili dvije rečenice opišu svoje iskustvo na ovogodišnjoj utrci:

Tomislav (30): „Nije uopće sporno hoće li ti biti teško, samo je pitanje hoće li to biti nakon 20, 50 ili 150 metara. Ostatak utrke je samo borba sa samim sobom i testiranje vlastite volje. Zato joj se veselim i nagodinu!“

Mia (26): „Kada staneš pred stazu i vidiš koliko je strmo dođe ti da odustaneš i prije nego si počeo, ali ako imaš dobru ekipu koja navija cijelim putem baš je ogroman gušt i bude ti drago da si tu.“

Nino (30): „Jako sam zadovoljan eventom, odlična organizacija, veselo društvo! Svaka čast svim sudionicima, sljedeće godine ponavljam.“

Domagoj (35): „Riječ je o utrci u kojoj se odrasla osoba ponovno vraća na sve četiri… Zanimljiv osjećaj. Mislim da samo mazohist može sudjelovati u nečem takvom.“

Ivica (38): „Ja nisam trčao pa ne mogu dati komentar na trčanje. Ja sam puzao.“

Ruta (24) : „Pravi sportski izazov! Netom nakon penjanja pomislila sam da si to više nikad ne želim priuštiti, a sad već nakon par dana želim opet! Tko god si voli gurati granice, Planica je mjesto za to.“

Ivana (29): „Kad sam se popela rekla sam sama sebi da nisam normalna i da neću nikad više to ponoviti, a već pola sata kasnije sam se predomislila. Ne znam zašto, ali postoji taj neki osjećaj koji te vuče da ponoviš tu muku i popneš se opet.“

Antonija (27): „Izazovna senzacija sa jako slatkim aftertasteom. Štafeta s dobrom ekipom je taman, svi koji trče 400 metara su nadljudi.“

Luka (33): „Kratka utrka s dugim testom snage i izdržljivosti.“

Mia (28): „Planica je odlična utrka! Ne znam kako netko izdrži 400 metara, ali ja bi štafetu rado ponovila. Kad stojiš na toj uzbrdici, odnosno kosini, baš imaš neki respekt i strah i nije ti jasno kako se ne skotrljaš dole. A onda kad uspiješ to istrčati, pa makar 100 m, osjećaj je odličan.“

Zlatko (30): „Prošle godine sam trčao prvi put i rekao sam nikad više. Pretpostavljam da se vidimo i 2020.“