Izvještaj sa 100 milja Istre – Valentina: Snijeg koji je zameo Učku doveo me do prvog odustajanja u životu

Izvještaj sa 100 milja Istre – Valentina: Snijeg koji je zameo Učku doveo me do prvog odustajanja u životu

Valentina Durekovic Sertic
Valentina Durekovic Sertic
6 min
prije 6 m

Sredinom travnja posjetila sam Umag, no ne samo sušto turistički, već s trkačkim razlogom: čekala me moja prva utrka na 110 km po gotovo čitavoj Istri.


S prijateljima (koji su išli na 100 milja!) sam za Umag krenula već u četvrtak poslijepodne jer je start naših utrka bio u petak, a trebalo je još pokupiti startni broj, proći kontrolu s obveznom opremom, spakirati apsolutno sve stvari i odmoriti tijelo (nešto malo dušu). U kasnim večernjim satima smo stigli na odredište tako da nismo uspjeli obići Expo i pokupiti startne brojeve, a što je značilo malo stresniji petak prijepodne.

Kupovina ruksaka tik pred utrku

Nakon doručka i kave, sastajemo se vrlo uzbuđeni i krećemo prema Školskoj ulici. Nisam uspjela lijepo posložiti sve stvari za kontrolu jer sam na utrku došla bez ruksaka s kojim bih trebala trčati pa mi je sve bilo po vrećicama. Dakle, prije svih prijava i ostaloga, najvažnija je bila kupovina ruksaka (napokon!) na sajmu.

Ruksak sam kupila u samo nekoliko minuta i brzo odjurila na prijave, kontrolu i po startni paket (odličan) pošto su me prijatelji čekali u gužvi koja je samo rasla. Morali su žuriti jer ih je čekalo novo pakiranje stvari za utrku (dio za ruksak i dio za vreću) i polazak već u 13 sati za Lovran jer im je start bio u 16 sati. Naravno da sam išla s njima do mjesta okupljanja pošto sam ih žarko željela ispratiti. Ušli su u autobus, a ja sam se iz blizine divila svima njima koji kreću na tako dugačku, izazovnu utrku. Nadljudi. Vremensko ograničenje za tu dužinu bilo je 46 sati pa samo zamislite koliko je potrebno biti na nogama da bi takav pothvat bio uspješan.

Trčanje s 5 kilograma na leđima

Ostala sam sama te sam se zaputila do hotela da se napokon i ja posložim. Ima tu posla: uz obveznu opremu potrebno je dobro procijeniti u čemu ćete trčati te koliko stvari nosite sa sobom u ruksaku (tj. prsluku u mom slučaju), a koliko stvari će ići u vreću koja čeka u Buzetu na 50 km pa sam tako podijelila i rasporedila gelove, magnezij, rehidromiks, čokoladice, vodu, buffove, čarape (gomilaaaaa pari), suhu odjeću, ekstra tenisice, vazelin, lijekove…

Trebalo je u ruksak potrpati i dodatne baterije za čeonu lampu, mobitel, sat i sve te kablove. Uglavnom, na kraju mi je ruksak imao sigurno 4-5 kilograma, a gdje su još štapovi na to sve. Vrijeme nas je u petak zezalo cijeli dan, malo sunce, malo kiša, a da bi se taman prije mog polaska na odredište spustio pljusak. Upravo zbog loše prognoze sam sve stvari iz ruksaka dodatno zapakirala u najlonske vrećice kako bi što duže ostale suhe i kako bi poslužile svrsi. Najavljena vremenska prognoza je pokazivala sve svoje čari, čak su nas upozorili na padanje snijega na Vojaku (najviši vrh Učke te istarskog poluotoka, 1400 m), no to sve me nije niti malo pripremilo na zbilju i na ono što me zaista čeka.

Oznojeni na snijeg

Autobusom smo se vozili od 19 do 21 sat do Labina, a start je bio zakazan u 22 sata. Kiša je cijelim putem prestajala i počinjala da bi se opet ukazala na startu. Društvo mi je opet pravila moja sestrična, kao i na Jahorina Ultra Trailu prošle godine (rekle smo si da na ove prve velike idemo zajedno i da se držimo zajedno). Prije starta zabavljali su nas super bubnjari, a mrak, hladnoća i kiša mi nisu predstavljali nikakav problem. Sa starta krećemo svi kao jedan, odmah uzbrdo, obasjavajući zrak čeonim lampama.

Preznojila sam se već odmah na početku i krenula umirati u žrvnju brda koje ne prestaje. Jako mi se svidjelo to što smo gotovo svi bili na hrpi, u jednoj guskrijesnici (gusjenica + krijesnica) koja pokušava zajedničkim snagama stići do vrha. Kiša se počela lagano pretvarati u snijeg, ali snijeg koji se ne prima za tlo i u tom trenutku sam pomislila da je valjda to taj snijeg na koji su nas upozoravali pa se nasmijah u sebi u smislu da je takav snijeg ‘piece of cake’ (karma će odraditi svoje docnije). Nakon svih tih blagih padalina odjednom ulazimo u zonu s dosta snijega i vjetra i još uvijek sam bila uvjerena da je sve u najboljem redu, a onda počinjemo ulaziti u zone s još više snijega i s još više vjetra i s još više leda i nastaje – kaos. Tada mi se dogodio ‘aha moment’ i shvatih da su nas upozoravali na taaaaj snijeg (o, ne)!

Epska borba s mećavom

Bila je to totalna mećava, čas je osoba ispred mene, čas ju ne vidim od bjeline i magle. Naleti vjetra su bili toliko jaki da sam se štapovima morala ukopavati u stazu da me ne bi bacilo (a nisam lagana uopće). Onaj sav znoj s početka brda mi je kompletno smočio gornji dio odjeće i kosu, a pridonijeli su i kiša i snijeg te se takva mokra nalazim u svom tom vjetru, odnosno, u buri.

Nakon nekog vremena sam bila totalno promrzla i počela sam se nekontrolirano tresti, a sestrična od hladnoće više nije osjećala prste na rukama (plus smrznula joj se voda u mijehu pa nije unosila dovoljno tekućine). Vremenske uvjete vam ne mogu najzornije dočarati, čak i sve snimke koje su se pojavile to ne mogu, ali da, izgledaju opako. Jednostavno ste morali biti tamo i to sve gledati na svoje oči. Nikada mi se ovako nešto nije dogodilo u životu (a sada nekako mislim da mi to neće biti zadnji put).

Teška odluka o odustajanju

Vojak smo uspjele proći, uz ‘manje’ teškoće, da bismo se potom našle na prvoj okrepnoj stanici na Poklonu. Sestrična i ja smo u prvim minutama uredno dopunile naše mjehove i silikonske flaše, pojele čokoladni namaz (koji je bio malo smrznut pa su ga volonterke topile na plinskom grijaču), popile kolu, kao da regularno nastavljamo, bez ikakvih primisli o odustajanju. No, tada smo ušle u priču.

Ukupno smo se na Poklonu zadržale 20-tak minuta jer smo počele razgovarati o tome što ćemo dalje: nastaviti ili odustati. Donijele smo racionalnu odluku o odustajanju te smo otišle do stola da pokraj naših imena ubilježe taj zloglasni (prvi za nas) DNF, a usput su nam rekli da je ovo rekordna godina po odustancima (ta informacija me nije iznenadila s obzirom na vremenske uvjete).

Volonteri kao heroji utrke!

Organizacija ove utrke je odlična na svim razinama, a najbolje sam to uočila promatrajući sudbine nas DNF-ovaca. Nakon odustanka i nakon svega 2 minute, skupio nas je kombi za Buzet. Buzet je svima na pola puta (i red i blue trkačima), a tamo su, uz klasične poslastice s okrepa, pripremljeni i topli obroci, naše vrećice sa suhom odjećom, kreveti te tuševi. Uspjela sam se na brzinu presvući u suhu odjeću i već je bilo vrijeme za Umag. Sve je išlo kao po špagi, bez ikakvih problema i mogu samo reći svaka čast svakom pojedinom volonteru te svima koji su radili na 100 milja Istre. I HGSS-u i vojnicima i fotografima, apsolutno svima. Upoznala sam te ljude, čula djelić njihovih životnih priča, znam što su prolazili na terenu i ne mogu da ne osjećam ogromno poštovanje i zahvalnost. Prelazeći Učku razmišljala sam o tome kako su oni stvarni heroji ove utrke, pogotovo svi oni koji su satima i satima bili u mećavi, na buri i snijegu, izvršavajući svoje obaveze i zadatke kao da je najljepši dan u povijesti čovječanstva.

Doček finišera

Taman prije dolaska u Umag javili su mi se moji frendovi s crvene staze s viješću da su na putu za Buzet. Imali smo istu sudbu (kletu), sudbu odustanka uslijed vremenskih nepogoda. Jako sam ponosna na njih jer su se sjajno držali i jer su istrčali maraton (!) do Poklona. Idući put će biti bolje za sve nas, čvrsto vjerujem u to.

 

Pošto smo ranije ‘završili’ naše utrke, imali smo cijelu subotu za guštanje pa smo tako, u opuštenijem izdanju, bili na Expo sajmu te naravno, pokraj ciljne linije gdje smo nekoliko sati dočekivali fantastične finišere kojima se divim i koje respektiram svakim svojim atomom. Osobita srećica je bila jer je ekipa iz mog kluba opet rasturila.

Sigurnost u ispravnu odluku

Sjajno je bilo biti dijelom ove avanture i svjesna sam da ću se vraćati u taj vrtlog ljepote i emocija, iako sam odustala od utrke. Malo žalim jer se poklopilo takvo vrijeme, no mirne sam duše. Smatram da sam definitivno donijela ispravnu i racionalnu odluku, uz zdravlje na prvom mjestu. Tako je to ponekad. I to je trčanje.


Vraćat ću se i zbog divnih ljudi, prekrasne prirode, odlične organizacije i vilinske atmosfere. 100 milja Istre ima sve što trkač može poželjeti, čak i ako se dogodi mali DNF.