Izvještaj sa 100 milja Istre – Vladimir: Utrku mi je obilježio gadan pad, ali uspio sam završiti na 55. mjestu

Izvještaj sa 100 milja Istre – Vladimir: Utrku mi je obilježio gadan pad, ali uspio sam završiti na 55. mjestu

Vladimir Šimović
Vladimir Šimović
3 min
prije 6 m

Jako je teško napisati realan osvrt na ultra maraton. Da ste me pitali tri mjeseca prije utrke što mislim o njoj, rekao bih da razmišljam o suludoj ideji da prijavim još dulju varijantu (110, a ne 67 kilometara). Prije dva mjeseca, nakon otrčanog Ultrabericusa sam se smijao sam sebi koliko mi se ta ideja činila suluda i smiješna. Nula emocija i uzbuđenja oko mojih 67 kilometara na 100 milja Istre. Pa zašto i bi budilo emocije? 41 kilometar te iste staze sam odradio prije godinu dana i nisu nužno oduševili. Ma to će biti trening utrka u susjedstvu, tek priprema za teže i atraktivnije izazove u Alpama. Noć prije utrke sam se jako veselio što nisam te godine bio na stazi od 110 kilometara. Naime, sve sudionike te utrke je dočekao snijeg na Vojaku, tako da su se ove godine trkači osim s Učkom, po noći borili i s neplaniranom mećavom. A ja u toplom krevetu, samodopadno tapšem sam sebe po ramenu zbog pametne i racionalne odluke. Bravo Vlado!

Organizacija na svjetskoj razini

Inače, za one koji ne znaju, 100 milja Istre je jedan prekrasan trkački događaj koji se održava sredinom travnja. Bez ikakve zadrške bih izjavio da je to najbitnija trkačka manifestacija u Hrvatskoj.

Naime, osim što dovuče pozamašan broj domaćih i stranih trkača na jedan vikend na istarski poluotok, 100 milja Istre je jedna od utrka UTWT-a (Ultra Trail World Toura), ravno uz bok svima poznatih utrka poput UTMB-a, Lavaredo Ultra Traila i drugih. Kad kažem da je organizacija na svjetskoj razini, to nije nepotkrijepljeno razbacivanje superlativima da bi pohvalili „naše“, već činjenica.

Prvenstvo Hrvatske u trail-u

Ove godine je 100 milja Istre imala dodatnu draž, jer je odlučeno da će utrka na 110 km biti ujedno i Prvenstvo Hrvatske u trail trčanju. To je značilo da će cijela vojska hrvatskih trail trkača ozbiljno napasti spomenutu distancu, a i kao što smo doživjeli, da će Buzet i Lovran postati vrlo popularna vikend destinacija za treninge tih istih trkača.

Svi su se htjeli okušati i odmjeriti snage na zanimljivoj stazi. Zato je između ostalog i meni to palo na pamet. Bogu hvala, unutarnji i vanjski glasovi razuma su prevladali. Takve distance ipak treba (treningom) zaraditi, a nema gore stvari od prevelikog „ultraškog“ zalogaja. Odustajanja nikome nisu zabavna.

Na ravnici se gube i osvajaju pozicije

Staza od 67 kilometara starta iz Buzeta te nudi tri fina uspona i spusta prije dolaska u Motovun i spajanja na stazu od 41 kilometar. Odmah nakon spuštanja iz Motovuna, kreće uspon prema Oprtlju. Interesantno je koliko jedan ateist puta kaže „O, Isuse Kriste.“ kad mu je teško. A bilo mi je.

Jednom sam pomislio na neprijavljenih 110 kilometara i grohotom se nasmijao pored drugih trkača koji su valjda mislili da sam pukao. Nakon tog nesretnog Oprtlja slijedi lagani spust i famozna ravnica do kraja. Kažem famozna, jer ju manje više svi mrze jer je vrlo vrlo trčljiva, a na nju obično dođete iznimno potrošeni. U tih 20 kilometara ravnice se gube ili osvajaju pozicije. Na moje iznenađenje sam se osjećao famozno i uspio sam prestići nekih 15-tak trkača sa svoje utrke i završiti na 55. mjestu, od 361 osobe koja je završila utrku.

Tuširanje kao motivacija za trčanje

Da nije bilo malog incidenta tj. jednog proklizavanja, pamtio bih utrku po jakom finišu. Ovako ju pamtim po dvije vrste čokolade na koju sam se poskliznuo i pao kao vreća krumpira. Pričam o blatu i (pretpostavljam) kravljem izmetu. Takav pad nosi niz različitih problema na koje ne bih nikada do sada pomislio. Prvo, proklizavanje obično dovodi do spazma mišića zbog brze i nekontrolirane reakcije tijela. Ukratko, pao sam na leđa, dobio grč u obje lože te ostao ležati poput kornjače na oklopu, bez ikakve nade u skorije dizanje.

Na pamet mi pada magnezij kojeg nosim, radi (ne baš) takvih situacija, ali moram pripaziti kako ću ga izvaditi i konzumirati, jer ruke prekrivene balegom. Nakon izvedenog manevra s kirurškom preciznošću, grč popušta i nastavljam trčati. Voda iz bočica više nije opcija jer su ventili prljavi, a ni brisanje znoja rukama više nije dobro došlo. U tom trenutku ne znam čemu se više veselim, finišu utrke ili tuširanju. A ljudi kažu da im je teško naći motivaciju za trčanje. Ja sam doslovce letio!

Prava trkačka avantura

Da me pitate danas, tri dana poslije, što mislim o toj utrci, efekti endorfina i trkačog, finišerskog ludila koji kolaju kroz mene danima će vam reći da mi je u nekim trenutcima žao što i ja nisam zaglavio u snijegu s večeri s petka na subotu. Pa što se promijenilo?!?! Doživio sam 67 kilometara prave trkačke avanture i kao gramziva budala velikih očiju si mislim da uopće ne bi bilo loše da je duže trajalo. Mislim, ipak je to samo još 40-tak kilometara, zar ne? Kako bi Einstein rekao, sve je stvar percepcije!