Kako je potpuna neznalica uzgojila rajčice na balkonu

Kako je potpuna neznalica uzgojila rajčice na balkonu

U današnje vrijeme svi tražimo domaće i zdravo povrće, uzgojeno na način kako su to radili naši stari.
Zoran Stupar
Zoran Stupar
2 min
prije 1 god

Povrće je jedna od najvažnijih namirnica u prehrani čovjeka, osobito sportaša. U današnje vrijeme svi tražimo domaće i zdravo povrće, uzgojeno na način kako su to radili naši stari. Tko god si to može priuštiti radije će pojesti krastavac, papriku ili rajčicu iz vrta neke bakice s placa za koju zna da ih je uzgojila i nabrala u svom vrtu, umjesto pomalo plastičnih proizvoda koje nalazimo na policama supermarketa. Naravno, ako nema vlastiti vrt.

Ljudi koji žive u gradovima, u zgradama, sve se više okušavaju u uzgoju povrća na vlastitim balkonima. Tako sam i ja, gotovo pa potpuna neznalica za uzgoj ikakvog bilja, a kamoli povrća, odlučio pokušati uzgojiti vlastite rajčice. I, izgleda, u tome uspio.

O rajčicama sam znao da trebaju puno sunca i da će im južna pozicija balkona na petom katu, koji dijelimo sa susjedima, biti savršena. Znao sam i da neke vrste rastu visoko i da im treba potpora u obliku štapova na koje se vežu. I to je otprilike to.

Počeo sam tako da sam malo preuredio jedan stari drveni stol. Preokrenuo sam ga tako da nogice strše uvis, dodao mu drvene stranice i u njega stavio prozirnu foliju. U foliji sam probušio rupice kako bi eventualni višak vode mogao iscuriti van. Stavio sam unutra 100 litara zemlje (običnog najjeftinijeg supstrata koji se može kupiti i u supermarketima).

Tatu sam početkom ožujka zamolio da mi na selu nabavi sadnice. Posadio sam četiri mlade biljke, a još uvijek ne znam o kojim vrstama rajčice je uopće riječ. Samo su mi rekli da dobro uspijevaju u teglama. Kraj njih sam u zemlju utaknuo štapove kako bi ih kasnije mogao vezati uz njih.

Zalijevao sam ih svaki dan ujutro. Rekla mi je susjeda da je najbolje zalijevati dok je vani hladnije. Rajčica, kažu, voli vodu. Biljke su rasle naočigled. No, kako su noći još uvijek bile hladne, dvije od njih su počele venuti. Kasnije sam saznao da je rajčica jako osjetljiva na hladnoću i da se savjetuje da se, dok je hladnije, prvo drži unutra, što je meni bilo neizvedivo. Optrgao sam uvenute dijelove i oporavile su se, uz dolazak toplijeg vremena.

 

Ubrzo su se pojavili i prvi cvjetići. Bilo ih je sve više. Kad su se otvorili, poslušao sam savjet i malo ih tresao rukom i prelazio po tučcima kistom za bojanje. Naime, rajčice su samooplodne biljke kojima samo treba malo poticaja. Da, izgledao sam smiješno kad sam to radio. To inače rade bumbari, ali nema ih na petom katu.

Početkom travnja zalio sam biljke kristalonom. Riječ je o gnojivu koje se u maloj količini otopi u vodi i zalije se kako bi obogatilo zemlju. Kako je ovdje riječ o supstratu, a ne pravom vrtu i pravoj zemlji, hranjive tvari moraju se s vremena na vrijeme dodavati. Nakon toga kristalon sam koristio svaka tri tjedna.

Rajčice su rasle i rasle, u visinu i u širinu. Brinuo sam se psuje li me susjeda kad vješa svježe oprano rublje. Dvije od četiri biljke bile su osobito velike, jedna srednje velika, a jedna pomalo zakržljala. Nju sam odlučio izvaditi da ne troši dragocjenu hranu ostalima. Najjači opstaju, što ćeš. Da sam znao što sad znam, odmah bih posadio dvije ili tri.

Iskreno? Mislio sam da neće biti plodova. Cvjetići su se sušili, ništa se nije događalo.

I onda, krajem svibnja, pronašao sam prvi plod. Nakon gotovo tri mjeseca svakodnevne dvominutne brige o rajčicama bio sam sretan kao malo dijete. Izrasli su iz sasušenih cvjetića koje sam već otpisao. U trenutku pisanja ih je već dvadesetak.

Naravno, priča još nije u potpunosti gotova – sad moraju narasti i sazreti. Nadam se da tu neće biti problema.

Ako sam ovo mogao izvesti ja, vjerujem da može baš svatko tko ima uvjete za to. Sunce, velika tegla s puno zemlje, malo brige i to je to. Mogli biste jesti rajčicu koju ste sami uzgojili. Kakvog li zadovoljstva…